Izvještaj – Balthazar i Lohaus: Večer dva benda koji pod hitno moraju remixati albume
Kada sam saznao da je Sun Club, bend koji je sinoć trebao otvoriti večer za Balthazar, otkazao nastup, rastužio sam se i čak sam razmišljao da ne odem na koncert. No shvatio sam da bi se Nikolina (op.a urednica) previše ljutila da jednostavno ne odem tako da sam, unatoč novonastaloj situaciji, odlučio ipak dati priliku i Balthazaru, ali i u zadnji čas najavljenoj predgrupi Lohaus. No, iako je Sun Club otkazao, postojala je i druga okolnost koja je uzrokovala moju nevoljkost odlaženja na ovaj koncert. Taj uzrok bile su i studijske snimke oba benda koje ne zvuče zanimljivo i same po sebi nisu nešto što bi čovjeka privuklo na koncert. Na moje veliko iznenađenje, jučer navečer Iohaus i Balthazar dokazali su da su studijske snimke i nastupi uživo dvije različite dimenzije.
Prvi su započeli spomenuti Nizozemci, Lohaus. Zbilja nisam puno očekivao i prije no što je trio izašao na pozornicu zbog laptopa, klavijatura, ritam mašine i jedne gitare koje su stajale pripremljene. Vjerovao sam kako muzika koja će uslijediti neće biti za mene, kako to neće biti glazba koja će mi se svidjeti i već sam polako počeo slagati izvještaj u glavi. No, prije no što sam složio prvih par rečenica glazba me uvukla i, ispočetka, nevoljko i sramežljivo, počeo sam udarati u ritmu i kretati se među hrpom zanimljivih zvukova koji su dolazili s pozornice.
Nakon tog trenutka zaključio sam kakav sam debil što sam pokušao suditi unaprijed i u potpunosti se predao Lohausu. Teško je reći što su Nizozemci svirali, pogotovo meni koji sam tek jučer saznao da se ovakva glazba može iskomponirati u nešto kreativno i originalno. Rekao bih da je to elektronika s melankoličnim, dubokim klavijaturama, ritam mašinom i iznenađujuće dobro uklopljenom gitarom koja nema samo zadatak davati bazu pjesme već i progovarati o glavnoj tezi te donositi melodiju. U cvjetnjaku na pjevačevoj košulji, neponovljivim koledžicama, lijepom glasu često naglašenim jekom, njegovim plesom koji je više nalikovao boksačkom zagrijavanju nego li plesu te mješavini sjete, nepovjerenja, iznenađenja i laganog gađenja koje je konstantno bilo primijetno na licu gitarista uživali smo više od pola sata. Večer je krenula u odličnom smjeru.
Za Balthazar sam čuo prije i poslušao sam čak dva albuma prošloga ljeta kada sam bio nabrijan na Rock Werchter. No, nisu mi ostali u dobrom sjećanju upravo zbog tih mlakih studijskih snimki, ali su mi ipak ostali negdje u mislima najviše zato jer jedan od pjevača izgleda identično kao jedan moj poznanik. Kada sam čuo da dolaze u Zagreb s novim albumom Thin Walls, odlučio sam se ukratko prisjetiti njihova repertoara. Iskreno sam se nadao da ta mlakost i prosječnost neće pratiti i live nastup. I bilo je sve samo ne mlako i prosječno.
Ostao sam šokiran koliko bend koji zvuči kako zvuči na pločama, može zvučati jako, nabrijano i agresivno uživo. Ovo su dva različita benda. Svaka pjesma svirala se kao da je hit. I publika je taj neiscrpni izvor energije koji je silazio s pozornice prepoznala i uživala u svakoj pjesmi. Tekstovi okupljenima nisu bila jača strana, no zato su plesni pokreti bili na razini. Ni ja nisam imao izbora nego pratiti ovako zadovoljnu rulju ljudi već sam se, spontano i prešutno, pridružio njihovu očitom zadovoljstvu. Najviše su me razveselile dvije pjesme – Leipzig i Fifteen Floors – odlične pjesme čiji sam potpuni potencijal upoznao tek na koncertu i shvatio zašto ih (s pravom) nazivaju hitovima. Violina je dobila mjesto koje i zaslužuje i savršeno se jasno čula, dok na studijskim snimkama ne dolazi toliko do izražaja. Ta violina mi je ujedno bila jedan od najljepših dijelova večeri. Prvo zbog predivne djevojke porculanskoga lica koja ju je svirala, a onda i iz razloga što je bilo predivno čuti ovaj divni instrument u nekon ne-country, celtic punk ili goth kontekstu. Ova večer je možda i najbolji primjer zašto volim ići na koncerte. Naprosto je prekrasno izaći toliko zadovoljan iz kluba nakon koncerta od kojega ispočetka nisi očekivao toliko puno.
