Izvještaj: Ben Frost osvojio publiku u Močvari

Ben Frost je australski glazbenik s islandskom adresom kojeg smo već prije imali prilike gledati na 15. izdanju Žedno Uho festivala. Sam organizator je naveo da je jedan od razloga što su Bena doveli da održi samostalan koncert upravo taj prethodni nastup koji je publika očito znala cijeniti, a nakon sinoćnjeg koncerta, sve je i meni postalo jasno.

Ne mogu reći da je ovo tip muzike koji ja slušam, možda mi je zbog toga bilo još i zanimljivije gledati što se odvija na toj dimoj obavijenoj bini. Frost je došao na pozornicu s petnaestak minuta kašnjenja i kada je mala uvertira u njegov koncert završila, počeo je Ben i iste sekunde stvorio neobjašnjivo veliku količinu buke koja je iz publike izbila svaku misao koja nije povezana s onime što se događa u Močvari. Prvo što sam primjetio jest ogroman razglas, tolika oprema za samo jednog čovjeka na bini me jednostavno fascinirala. Čovjek je došao, jedva da se išta vidjelo, dim koji je bio sveprisutan bio je toliko gust da ste jedva mogli vidjeti osobu do sebe i to je stvorilo jednu zaista zanimljivu podlogu za cijeli koncert.

Rekao sam da je Frost odmah na samom početku, nakon laganog uvoda, stvorio ogromnu veličinu buke, naime, on je nju stvorio s gitarom što je za mene definitivno bio element iznenađenja jer to što je proizlazilo iz tog pojačala nije imalo veze ni sa kakvim zvukom koji sam ja prije čuo. Nikakve. Bilo je glasno i čudno i gotovo šokantno, zanimljivo je da je upravo taj dim fantastično poslužio za vrijeme cijelog koncerta jer ste se doslovce osjećali odvojeno od svega, a u isto vrijeme, povezani s izvođačem kojeg ste došli gledati. Osim što je stvarno stvarao privid da sam ja tamo sam i da samo ja slušam koncert, kombinacija svjetla iz taktički raspoređenih lampi te dima je bila prekrasna. Bio je to pravi užitak gledati, usprkos činjenici da je nevjerojatno minimalistički.

Ono što me se najviše dojmilo sinoć jest sam taj pristup glazbi kao obliku izražavanja, a Ben Frost je sam sebe izrazio apsolutno savršeno. Publiku je gotovo pa natjerao da čuje što ima reći. Nitko se nije bunio. Nitko. Nakon uvodne pjesme, koncert je krenuo dalje, a s njim su se pojavili nevjerojatni basevi. Nevjerojatni jer je upravo ta glasnoća vrlo bitan pojam. Sve se treslo. Bilo je toliko jako da se u nosu osjećao pritisak koliko je taj zvuk bio težak, a i hipnotizirajući, teško mi je opisati uopće stanje u kojem sam se nalazio, osim kao svojevrsni trans koji bi svakih 10 minuta prekinulo pljeskanje i klicanje kojim je publika zahvaljivala izvođaču na izvedenoj pjesmi. Sam kostur njegove glazbe su bili upravo ti basevi postavljeni u neparnim ritmovima u koje jednostavno uđete, sav taj dim, sva ta zaglušujuća glazba, gotovo da bih mogao ovaj koncert nazvati duhovnim iskustvom. Na te svoje baseve Frost dodaje raznorazne zvukove koji se cijelo vrijeme grade u slojevima ili pojačavaju intenzitet, no mislim da je važno istaknuti da koliko god “građenje” neke pjesme možete smatrati predvidljivim, ovdje to nije bilo, sve kao da se rastapalo onako kako je trebalo.

Najviše od svega me zapravo fasciniralo koliko to sve prirodno zvuči. Puno ljudi ima percepciju elektronske glazbe kao nečeg umjetnog i neprirodnog, a mislim da bi svi ti ljudi jednostavno trebali poslušati što ovaj bradati čovjek ima za reći. Stavljajući sebe za pult obavijen dimom i epileptičnim svjetlima, Ben Frost je zaista odsvirao prekrasnu i zanimljivu glazbu te je na sve dočekan s ovacijama, jednostavno na ovom koncertu nije bilo slabog trenutka. Nemam vam što više za reći, osim da je Ben Frost nešto što morate pod hitno poslušati uživo.