S mirnog sjevera na ratni istok (“Frost”, S. Bartas)
Drama Frost litvanskog redatelja Sarunasa Bartasa ugledala je svjetlo dana krajem kolovoza ove godine, a nastala je u koprodukciji s francuskim, ukrajinskim i poljskim filmskim savezom. Film se našao i u sklopu ArteKino festivala, platforme koja nudi besplatno gledanje odabranih filmova u određeno vrijeme, a cilj je promocija onih manje razvikanih, a vrijednih filmova. Ovo djelo, recimo to odmah na početku, nema jaku produkciju ni ekipu iza sebe, ali tematski i prikazom atmosfere možemo govoriti o filmu koji daje općenitu poantu.
Ono što prvo upada u oči jednostavna je i usporena priča koja bi s vremenom trebala pružiti vrhunac. Prije nego pređemo na samu radnju, gledatelje bi u početku mogla razočarati činjenica kako glumačka ekipa od prve scene dijaloga između dva lika ne izgleda previše zainteresirano, a samim time i uvjerljivo.
Humanitarci u luksuznim hotelima
Početna scena donosi razgovor između glavnog lika Rokasa (Mantas Janciauskas) i njegov poznanika s kojim dogovara prijevoz humanitarne pomoći u Ukrajinu. Nakon što Rokas prihvati i odluči voziti iz Litve pa sve do ukrajinske granice, radnju nastavljamo pratiti iz njegovog stana u kojem živi s djevojkom Ingom (Lyja Maknaviciute), povučenom i šutljivom curom čija karakterizacija kroz film doživljava par nekonzistentnih trenutaka. Oni na tom putu više šute nego govore, prikazuju nam se vanjski krajolici i dosta tmurna, štura atmosfera europskog istoka. To se ponajviše vidi prolaskom kroz Poljsku pa i dolaskom u Ukrajinu gdje se lijepo zahvaćaju kadrovi kojima se doživljava cjelokupna atmosfera.
Prvi problemi nastaju kada se Rokas i Inga susretnu s Andrejom (Andrzej Chyra), ukrajinskom vezom koja će im pomoći pri dostavi humanitarne robe. S njim se nalaze u luksuznom hotelu u kojem Andrej i njegovi suradnici piju i jedu na račun novaca koji nisu namijenjeni direktno njima, ali tu se prikazuje licemjernost sustava te pogodovanje klasama. Opet, cijela ta scena se sporo odvija, da bi na kraju završilo da Inga, u naletu ljubomore, završi u krevetu s duplo starijim Andrejom, dok Rokas tumara hodnicima hotela. Pokušaj razvijanja sukoba nije uspio jer vrhunac aktivnosti je mlačni sukob u kojem Rokas baca Andreja na pod, a Inga pokunjeno ulazi u kombi s kojim dalje nastavljaju put prema Donjecku.
Ratna zona
Iako se film predstavlja kao drama, više u obzir dolazi primjesa poludokumentarnog karaktera. Na primjer, dolaskom u ratnu zonu Rokas razgovara s vojnicima o ratu i o tome što bi on učinio na njihovom mjestu. Tu se rađaju teme poput ljubavi prema domovini, odgovornosti, hrabrosti i općenitim životnim pogledima. Cijelo vrijeme tijekom razgovora fokusirana su lica likova, ali kod rijetko kojih se raspoznaje emocija, bilo sreće, bilo straha. U filmu se većinom govori litvanski, ruskim, a zatim i engleskim jezikom, s time da dijalozi najbolje funkcioniraju na prva dva jezika.
Na trenutke kao da imamo dojam da gledamo neki art film, ali ni u tom području film ne zadržava neku uvjerljivost, ponajviše zbog nepotrebnosti nekih scena koje traju predugo, a apsolutno ništa zanimljivog ni vizualno posebnog ne donose. Ono što je realistično preneseno su surova ratna područja u oblasti Donjecka, gdje se pojavljuju tenkovi i vojnici te se rađaju određene napetosti koje na kraju pak ne rezultiraju nikakvom zaokruženom poantom oko dvoje glavnih likova, već kao da generaliziraju strahote rata općenito. S likovima kao da se pokušalo iskoristiti gledateljeva emocija da se s njima povežu i da cijelu okupacijsku situaciju naprave još težom, ali mora se reći da bi film funkcionirao i bez ljubavnog zapleta koji nam se pokušava prezentirati.
