Izvještaj – Čitanje kazališta (Pješčane bombe, junaci ili o prijateljstvu): Dječja književnost kao oblik socijalizacije
Dok su druge lektire iz osnovne škole mnogima potpuno isparile iz odraslih glava, “Junaci Pavlove ulice” mađarskog dramatičara i spisatelja Ferenca Molnara ostali su zapamćeni po prvim dječjim traumama i suzama koje su ostavile tragove na stranicama knjige. Učilište Zagrebačkog kazališta mladih priprema istoimenu predstavu pa je ususret premijeri novinar, pisac i kritičar Srđan Sandić na tribini Čitanje kazališta u ZKM-u ugostio dr. sc. Željku Matijašević i dr. sc. Lanu Molvarec.
Dok se Matijašević više držala podsjećanja na radnju romana, Molvarec se dotaknula skrivenih zamki romana kojih, dok smo kao desetogodišnjaci čitali knjigu, nismo bili ni svjesni.
Dječačka družba
Očuvanje mjesta za igru glavni je cilj dječačke družbe iz Budimpešte, a kada se za to isto mjesto zainteresira druga družba, kreće obrambeni rat. Oponašanje svijeta odraslih je segment igre, navodi Matijašević. Osnovu dječje književnosti čini jasna razlika između dobrih i zlih, a ni ovom romanu ne manjka tih elemenata.
Kao prvi dodir djeteta i stvarnog svijeta te kao oblik socijalizacije, dječja književnost omogućuje da jasnom polarizacijom dobra i zla još kao djeca shvatimo da u svakom dobru ima i zla pa i da u svakom zlu ima nešto dobra, nastavlja Matijašević.
Ova neobična dječja književnost koja je stvorena za djecu i čiji su glavni junaci djeca više je tragedija nego išta drugo, kazala je Matijašević. Dok je njoj roman ostao u sjećanju kao trauma uzrokovana Nemečekovom žrtvom, i ona i Molvarec pronašle su i par drugih elemenata po kojima je roman ostao upamćen.
Društvena i hijerarhijska nevidljivost
Budući da ovim oblikom književnosti djeca ulaze u društvo, apolitično u ovoj književnosti ne postoji, a sam roman barata dvama oblicima hijerahije, navodi Molvarec. Hijerarhija temeljem individue i njezinih fizičkih specifičnosti od Nemečeka je učinila najpogodniju žrtvu, a birokratska hijerarhija donijela je u dječju igru svijet odraslih. Osnovane su udruge, vođeni zapisnici i određene titule. Prema Molvarec, upravo su to specifičnosti ustrojstva onog vremena, a specifičnost književnosti kao takve ogleda se u ženskim ulogama kojih ovaj roman manjka. Jedini ženski lik je sestra jednog od dječaka koja je sašila zastavu, navodi Molvarec.
Jasan paternalizam, kazala je Matijašević, ogleda se i u odnosu profesora i dječaka, a motivi časti, hrabrosti i pokoravanja srž su romana. Staro viđenje djetinjstva proizašlo je iz samih opisa dječaka i korištenja riječi kao što su muškost i/ili muževnost.
U svakom slučaju, slažu se obje, nije lako o romanu koji je star preko 80 godina govoriti u današnjem vremenu. Intencija autora ne mora se poklapati s tekstom, kazala je Matijašević. Jednako je moguće da se tekstovi jednog vremena zloupotrijebe u drugom, ali čitatelju je uvijek ostavljeno mjesta za vlastitu interpretaciju.
Na koji način su roman interpretirali polaznici Učilišta u režiji Leje Anastazije Fleger moći ćete vidjeti u dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih 6. i 8. travnja.
