Izvještaj: Predavanje “Što žene žele… čitati” na Interliberu
Spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica te filmska kritičarka i autorica, dijapazon je poslova smješten u samo dvije žene koje su na ovogodišnjem Interliberu, u sklopu premium programa, održale predavanje pod nazivom Što žene žele… čitati: od Erice Jong do Elene Ferrante i Lene Dunham.
Irena Lukšić i Višnja Vukašinović (Pentić), publici od dvadesetak žena i pokojem zalutalom muškarcu, u samo sat vremena pokušale su predočiti što to znači biti žena u spisateljskom svijetu.
Budući da Interliber ove godine slavi 40 godina, osvrnule su se na prvi sajam i činjenicu da je na njemu objavljena knjiga Erice Jong. Sama autorica imala je presudan utjecaj na Irenu Lukšić, kazala je, a ni Višnja nije ništa manje opčinjena pa je kazala kako sama autorica daje ženama pravo da „budu neustrašive, lišene straha i hedonisti, a da ipak ostanu ranjive“.
„Ženska autorica“
Ono što je postalo tema predavanja je žena koja je napisala i izdala knjigu, takozvana „ženska autorica“. Muškog autora se nikad ne naziva muškim autorom već piscem, navode. Uz to, ako dobro razmislite, većina knjiga koju ste pročitali, djelo je muškarca.
Ipak, ljudi još uvijek žive u zabludi da žene pišu o idejama, a muškarci o intelektu. S druge strane, najljepši ljubavni roman ikad, napisao je muškarac. Lav Nikolajevič Tolstoj, autor Ane Karenjine.
Tema
Žene su ranije pisale o užitku, a danas je ta tema nestala s njihovih papira. Razlog tomu vide u kulturalnoj i socio-ekonomskoj odrednici. „Teme su se nametnule i žene su ih prepoznale kao aktualnije“, navodi Irena.
To naravno ne znači da se te teme neće vratiti, pogotovo zbog toga što ljudi danas jako dobro prihvaćaju stare knjige. Dokaz tome je i dnevnik Dragojle Jarnević, književnice i učiteljice, koji je Irena Lukšić priredila i komentirala u izvornom obliku. To je „kotao u kojem su se kuhale riječi“, navodi Irena i nadodaje kako je to spomenik 19. stoljeću koji je trebalo prevesti.
Važnost dnevnika ogleda se u tome da je jedna žena bila u stanju izmisliti nove riječi, a Irena navodi kako je Dragojla tim dnevnikom obogatila hrvatski jezik.
Od knjige do filma
Pažnju svjetske publike ove i prošle godine zaokuplja knjiga stara 30 godina, a radi se o Sluškinjinoj priči. Knjiga je to koja je postala najprodavaniji roman na svijetu, a kvaka leži u njenoj ekranizaciji.
„Svaka žena može napisati knjigu, ali ne može snimiti film“, navodi Višnja, dok priča priču o prvoj ženi koja je snimila film u Hrvatskoj. Film je sniman 90-ih godina 20. stoljeća, što je čak 100 godina nakon pojave samog filma.
Iako žene više pišu, više objavljuju i veća su publika, još uvijek kao društvo upadamo u zamku, a naše društvo se sve više steže i postaje konzervativnije, zaključuje Irena dok Višnja navodi kako „želi konačno sjesti za isti stol s muškarcima“.
Bez obzira slažemo li se ili ne s onim što je izrečeno na predavanju, činjenica je da više čitamo muške autore pa makar pisali ljubavne romane i imali ženski senzibilitet, no ono što je nedostajalo predavanju prikaz je apsurda muških i ženskih tema.
Previše fokusirane na feminizam samo su okrznule stereotipizaciju tema i njihovu podjelu na muške i ženske, a budući da se radi o sajmu knjiga i učila, očekivala sam kako će se malo više osvrnuti na sam odabir tema i izdavanje knjiga.
