Izvještaj: Razulareni Wand uz potporu bezobrazno dobrih Nikki Louder
Sinoć je Klub okupirala još jedna psych rock poslastica, a to je Wand uz potporu odličnih nam susjeda, slovenskih Nikki Louder koje je publika već imala prilike vidjeti i čuti u Zagrebu.
Nikki Louder su na pozornicu uz malo zakašnjenje stupili, ali mislim da je ovo jedan od onih rijetkih trenutaka kada im to mogu oprostiti s obzirom na činjenicu da osim mene i konobara nije bilo baš nikoga u trenutku kada je koncert trebao početi. Bolje da se u tih 20 minuta kašnjenja skupilo malo ekipe, točno jedan čovjek po minuti provedenoj u čekanju. No, s obzirom na ono što su dečki sinoć priredili, za to nisu oni krivi. Od prve sekunde stupanja na pozornicu počeli su prašiti opako dobar noise rock koji se može bez problema postaviti rame uz rame s nekim većim bendovima, kako na ovim prostorima tako i šire.
Bez obzira na to što ih je samo troje, zvuče vrlo “popunjeno”, vjerujem da je uzrok tome pomalo netipičan način sviranja bas gitare, koja ovdje nije pratnja, već ima i ulogu ritam gitare, nije baš nešto što se vidi svaki dan. Upravo zato je osvježenje vidjeti da netko taj instrument svira kako bi ga se trebalo svirati, a ne tipični dum-dum-dum zvuk koji je oh tako popularan već desetljećima. Bili su vrlo glasni, ali nikako u onom lošem smislu, sve se odlično čulo osim vokala, za koje bih zaista volio da su bili nešto glasniji jer su se, usprkos činjenici da je to bilo deranje, jedva čuli u nekim momentima.
Osim žestoke svirke, Nikki Louder su uspjeli kroz nekakve malo duže uvode u pjesme stvarati i dosta atmosferičnu glazbu, čak se moglo vidjeti kako bubnjar otpušta i zateže mrežicu na snareu kako bi se čulo specifično brujanje. Zanimljiv i prije svega dojmljiv nastup benda koji zaista daje sve od sebe, čak i ako sviraju pred (na žalost) samo dvadesetak ljudi.
Wand su nastupili vrlo brzo nakon Nikki Loudera, nekih desetak minuta kasnije, i ono što se moglo od prve sekunde zapaziti jest da su oni užasno glasni. Toliko glasni da je nekim ljudima na momente zaista bilo pomalo neugodno, barem sudeći po komentarima nakon koncerta (koje sam jedva čuo). Glasnoća je nešto što može imati zaista zanimljiv utjecaj na publiku i na način na koji se bend predstavlja, ali mislim da su oni ipak nešto malo pretjerali, ali samo malo, ništa prekritično.
Cijeli ovaj koncert bio je pun zanimljivih malih kontrasta, sve se vrtjelo oko glasnih i pomalo konvencionalnih psych rock i shoegaze riffova, da bi se iz jednog tako pomalo uobičajenog zvuka odmaknuli u potpuno ludilo uzrokovano vrtoglavim solažama za vrijeme kojih je ton gitare bio natopljen brojnim efektima, iz čega bi se pretvorili u nekakvu vrstu stoner čudovišta i svirali riffove kojih se ne bi posramio ni najzagriženiji fan Bongzille. Sama pojava benda je također fora kontrast budući da je tu glavni gitarist, koji izvodi ludorije na tom svom krasnom Fenderu, bubnjar i basista, koji su isto potpuno uživljeni, a s lijeve strane potpuno miran i staložen bez ikakvog izraza lica stoji ritam gitarist i svira brze istrzane riffove s izrazom lica kao da pere suđe. Zanimljiv tip.
Basista je proizvodio vrlo ugodan ton te su mu rifovi bili dosta zabavni, a na momente čak i pomalo plesni, samo da bi u jednom trenutku upalio distorziju, a zvučnici bi se počeli tresti zajedno s publikom. Vrlo su se vješto poigravali sa stankama u samim pjesmama i između pjesama. Ponekad se moglo predvidjeti da je ta tišina neka vrsta build upa nakon koje slijedi neki potpuni kaos od riffa, ali ne mogu reći da je to bilo loše jer im je upravo tu ta glasnoća jako pripomogla jer bi vas nakon takvog mira odjednom zapuhnuo sonični val s pozornice.
Sve u svemu, Wand i Nikki Louder su učinili jednu srijedu u Klubu i više nego zanimljivom te jedino što mogu reći jest da bih vrlo rado opet pogledao oba benda, ali s malo više zainteresirane publike.
