Izvještaj: Sunčani prvi dan INmusic festivala
INmusic je jučer službeno počeo, a posljedice tog grandioznog otvorenja se još i danas osjećaju. No, šalu na stranu, zaista je počeo i protekao bez ijedne kišne kapi što je razveselilo sve posjetitelje (ok, barem mene ako ništa drugo). Pri samom dolasku na Jarun moglo se vidjeti već poslovično cuganje ispred samog festivala, no to nije umanjilo gužve na šankovima (koje su, doduše, ipak bile puno manje nego prošlih godina). Posjetitelja je od ranih sati bilo poprilično puno i nije baš bilo pozornica koje su cijelo vrijeme zjapile prazne jer se, čak i kada nije bilo bendova, nešto odvijalo na pozornici. Osim na glavnoj, ipak je potrebno sat vremena da se makne i postavi sva oprema za headlinere.
Festival su otvorili Mel Camino i svojim pop rokićem animirali manji broj ljudi. Prvi zanimljivi nastup dana je bio Ludovik Material koji su se pokazali kao vrlo zanimljiv i energičan bend s puno potencijala i mjesta za razvoj. Zvuk je bio dosta manjkav i slabo se čulo sve od rifova na gitari pa čak i vokala u nekim trenucima. Iako zvuk nije bio na njihovoj strani, uspjeli su zabaviti poveći broj ljudi u šatoru te bi ih vrijedilo čuti u nekom klubu za koju godinu kada se malo usavrše. Pravi festival je počeo tek oko nastupa Franka Turnera.
Frank Turner (Piše: Helena Kezerić)
Većina satnica u ranijem stadiju festivala je ispoštovana u minutu pa je tako i Frank Turner sa svojim Uspavanim Dušama nastup na Main Stageu započeo u predviđeno vrijeme. O samoj svirci nemam nikakve kritike, izmjenjivanje akustične i električne gitare s vremena na vrijeme koncertu je davalo potrebnu dinamiku. Veoma ugodna komunikacija s publikom, prijateljski pozdravi pjevača i časkanja između pjesama podigli su atmosferu koncerta za nekoliko stepenica. Frank je na hrvatskom pričao i pjevao, pričao je o dogodovštinama u Hrvatskoj i ljudima koje je upoznao pri svojim prijašnjim posjetima. Stvorila se prava festivalska pozitivna i rasplesana atmosfera. U jednom trenutku publika je zamoljena da sjedne na travnjak te da na znak ustane i pleše kao nikad u životu. Cijeli travnjak ispunjen sa nekoliko tisuća ljudi pred Main Stageom je nekoliko minuta sjedio i to je zasigurno bio lijep prizor. Frank Turner je izjavio da bi se volio vratiti u Zagreb, a mi se veselimo tom trenutku. Jučerašnjim koncertom pokazao je kako nastupa kvalitetan izvođač, ali prije svega pokazao je kako nastupa čovjek koji pokazuje zanimanje za stranu zemlju, ljude i njihovu tradiciju.
Nakon Franka Turnera na red je došao World stage sa svojim prvim pravim headlinerom, odnosno, headlinericom.
Aziza Brahim (Piše: Marta Lučić)
Nakon veselog poskakivanja s prvim festivalskim pivama, nastupio je smiraj duše na World Stageu. Sama pojava Azize Brahim na pozornici očarala je, sa smiješkom na licu, omotana u crvenu haljinu pred velikim bubnjem donijela je egzotično rješenje za ugodnu ljetnu, festivalsku atmosferu. Inače, Aziza u svojim pjesmama, unatoč smirujućem zvuku obojenim afričkim i latino elemenntima, nosi mnogo boli. Rođena je i odrasla u saharskom izbjegličkom logoru u Alžiru i njene su pjesme obojene teškim životnim pričama, ali i nadom koju je ona sama proživljela slijedeći svoj cilj – glazbu. Publika je, kako to uobičajeno biva kod izvođača World glazbe, bila poprilično nezainteresirana i nije dovoljno dobro sudjelovala u pokušajima koordiniranja atmosfere sa strane Azize i benda. Ipak, World Stage u tako ranijem terminu ostaje tek usputna stanica uobičajenog festivalskog prolaznika.
Tehnički gledano, ako ste stvarno htjeli uloviti gotovo sve što svira, niste imali vremena za čilanje i odmaranje po festivalu, jednostavno svugdje ima sadržaja i zaista je lijepo vidjeti da su organizatori uvažili kritike svojih posjetitelja. Budimo realni, prošlih godina festival je znao biti poluprazan kada bi headliner prašio svoje na Main stageu. Svi bi se nakrcali na livadu i doviđenja. Na svu sreću, INmusic je sazrio, a možda se i publika malo promijenila.
Paolo Nutini je dočekan s ogromnim oduševljenjem, što ne mogu reći da sam očekivao. Samo njegovo ime na plakatima mi iskreno baš i nije bilo jasno. Na studijskim snimkama to još jedan pop-rock-soul izvođač kojeg čujem na radiju svaki dan, pomalo generična glazba, a to isto mogu reći i za njegov nastup, ali uz jednu iznimku. Bio je fantastičan. Koliko god meni osobno ne odgovaralo glazbeno opredjeljenje, jedno se mora priznati – on je odličan izvođač i fantastičan zabavljač koji je uspio pokrenuti tu cijelu livadu punu ljudi. Bravo Paolo.
Budući da je Paolo tako suvereno zavladao pozornicom i podigao nešto laganiju atmosferu na festivalu bio je red da se nastavi u nešto napetijem tonu pa je na red došla reperica SASSJA čiji nastup na žalost nisam do kraja odgledao ali ono što sam vidio je bilo nevjerojatno. Šator na Hidden stageu je izvanredna ideja ma koliko ja patio za onim “dobrim starim” stagem usred šume. To kažem zato što atmosfera koja vlada ispod tog cirkuskog šatora itekako ima utjecaj. Poanta je u tome da se osjećate izolirano od ostatka festivala te ostavlja dojam gotovo klupske svirke u kojoj je Sassjin rap na riddim podlogu odlično pasao i publika se pošteno “flexala” na svaki beat. Odličan koncert za divljanje nakon par piva. A nakon toga (da budem precizniji, za vrijeme toga), naravno, nezaobilazni Future Islands.
Future Islands (Piše: Nikolina Lončar)
Zadnji put kad su nas Future Islands posjetili, hype oko posljednjeg albuma “Singles” bio je velik. Glazbenici iz Baltimora uspjeli su okupiti popriličnu gužvu, ali i rasprodati zagrebačku Močvaru u kojoj su prije osam mjeseci priredili i više no izvrstan nastup. Ovaj se put, njihov peti u Hrvatskoj, synthpop plesnjak preselio iz zatvorenog prostora na travnjake Otoka mladosti, a atmosfera je radi toga više naginjala elektro pop partyu na livadi, negoli klupskom ludilu kakvom smo prošli put imali prilike svjedočiti. Ipak, Samuel T. Herring je i festivalskoj publici priredio jednaku scenski uvjerljivu izvedbu, kao i svaki put do sad – ekstatično je plesao, izražavao emocije lupanjem šake o vlastito srce, grčio se ispred mikrofona i dominirao pozornicom. Njegovi vokali, kao i inače, varirali su od growla preko jecaja, pa do zaista ugodne, nježne boje glasa. Karta na koji ovaj bend igra su prije svega emocije, a način na koji ih prenose na publiku je uistinu fascinantan – i preko same glazbe (njenih slojevitih elektro dionica i bolnih ljubavnih lyricsa), ali i preko pokreta, što se zaista reflektira ispred bine. Stoga, nije čudilo što je oduševljenje među svim redovim na ovom koncertu bilo uvelike prisutno. Četvorac na stejdžu odradio je set od četrnaest pjesama, ponajviše se orijentirajući na recentno izdanje. Počastili su nas izvedbom dvije nove pjesme, The Chase i Haunted By You, a na bis su se (i ovaj put) vratili s Vireo’s Eye.
FFS (Piše: Jan Vukasović)
FFS ili Franz Ferdinand & Sparks ili još bolje, For Fucks Sake su odradili takav nastup kako ovaj moj mali nadimak za njih i govori. Od Franza nije ostalo….ništa? To što su sinoć svirali gotovo pa i nije imalo veze s pravim Ferdinandima i to bi bilo sasvim u redu da je ovaj novi projekt uspio zaživjeti u nekom ruhu koje ima više smisla od jednostavnog podebljavanja zvuka dodatnim instrumentima i članovima te svirati gotovo istu muziku koja zvuči slojevitije, a ne treba joj to. Cijeli koncert od 17 pjesama je bio blago razočaranje što se vidjelo i po publici koja je, usprkos tome što se nije moglo prolaziti nigdje, jednostavno stajala na mjestu i gledala što se to događa s bendom na koji već godinama dolazi zabaviti se i sing-alongati. Jedini pravi moment se dogodio na Take Me Out. Naravno da je.
Nakon svega ovoga, festival još nije bio gotov.
Kate Tempest (Piše: Marta Lučić)
Skromna u pojavi, izuzetno snažna na mikrofonu na pozornicu je izišla mlada londonska reperica i (slum) pjesnikinja, Kate Tempest, ovjenčana brojnim nagradama za njen osebujni rad i snažne stihove. Publika je već spremno čekala njen izlazak i Hidden Stage (koji se pokazao idealnim za ovakav koncertni koncept) brzo se punio masama oduševljenih ljudi. Za one koji ne znaju, Kate je mlada umjetnica koja kroz svoje repanje u polu spoken-word izvedbi nalik recitaciji u svojim pjesama secira crnilo društva sjeveroistočnog dijela Londona. Pri tom progovara o prostorima gdje je i ona proživjela najmračnije trenutke svog života u svakodnevnom hrvanju s „ulicom“ i borbi s drogama. Kate se u izvedbi činila ne samo sigurno, nego i sretno jer ima priliku progovarati i ovoj publici (koja se ipak činila kao da prevladavaju strani festivalski posjetitelji). Već pri početku nastupa hit The Beigeness bio je zaslužan za pomamu publike koja je u prvim redovima dižući ruke skandirala usklađena s beatom kojeg je Kate uspješno i fokusirana svojim zaimljivim vokalom držala na okupu. Za pohvaliti je i izvrstan bend koji ju je pratio s elektroničkom postavom i kvalitetnim back vokalom. Ipak, ono što je fasciniralo je Katein snažni freestyle koji je oduševio prisutne. Njen vokal i njene riječi bile su jedino što je držalo na okupu energiju koja je rasla proporcionalno kulminaciji njenog„flowa“. Uslijedila je izvrsna Theme From Becky i Kate je dokazala da je ovim nastupom pobijedila iskrenost, ne samo njenog stava, nego i pristupa kojeg je nesebično servirala festivalskoj publici.
Dok je na Hidden stageu Kate Tempest obrađivala neke malo teže teme, Zadruga je odradila jedan koncert poprilično niskih strasti. Poznati po svom zagorskom punku, uspjeli su skupiti lijep broj posjetitelja kojima je za kraj trebalo jedno dobro drmanje. Nažalost, dobro drmanje nisu baš ni dobili, Zadruga je u najbolju ruku odradila sasvim prosječan koncert koji jednostavno nije vrijedan previše spomena. U sjećanju mi uvijek ostaju kao muzika za tri ujutro kada nitko ne može gledati, ali kada Zadruga zasvira svi su na stolovima. Ili ispod stolova. Na Balkan stageu je Zadruga bila na bini, a publika je zgibala doma.
Sve u svemu, INmusic festival je za svoj veliki jubilej napravio odlično otvorenje koje na svu sreću nije pokvarilo vrijeme, a proširenje programa je još jedan u nizu odličnih poteza ove godine jer je publika, uz headlinere, dobila priliku vidjeti mnoštvo manje ili više dobrih neafirmiranih bendova s naših prostora, a i iz daleke Švedske i ostalih zemalja. Ostalo se uglavnom i nije promjenilo, popratni sadržaji su tu, svi se njišu na ogromnom konju, nakon jedan ujutro većina se ljudi pokupi, ali ove je godine i dobar dio publike ostao na prostoru festivala. Rezime prvog dana – uz par slabijih trenutaka, jedna dobra uvertira za ostatak festivala.