Kako je Parks and Recreation uspio ispraviti silaznu putanju američkog humora
Ako je ijedan američki proizvod obilazio kuglu zemaljsku jednakom brzinom poput vijesti o dodjeli Oscara iz Dolby Theatrea u Los Angelesu, rezultata vox populi o biranju vođe slobodnoga svijeta ili tonova najnovijih glazbenih naslova iz zemlje onkraj Atlantskog oceana, to je svakako višeznačnica sačinjena od triju vrlo relativnih, kovkih, sa-zrnom-soli upotrebljivih riječi: američka, humoristična, serija.
Američka: iako, dakako, snimljene na teritoriju zemlje slobodnih i doma hrabrih, američke serije svoje nepresušno vrelo inspiracija počesto pronalaze kod svojih europskih i azijskih susjeda, a i izvedbom često uvelike kaskaju za onime kako Amerika ustvari i istinski izgleda.
Humoristična: ovdje nije potrebno zadirati u neke metafizičke ambise da bi se shvatilo da velika većina današnjih, pod krinkom kvazihumora i polusmijeha utržištenih američkih serija, ni ‘h’ od humora, ni trzaj usnama od zdušnog ‘smijeha’ vidjelo nije. Barem što se one strane publike tiče navikle na izostajanje diktata koji čini u pozadini pušten unaprijed nasnimljeni smijeh, apsurdna relikvija iz doba dok je Ronald ‘Peter Boyd’ Reagan vedrio i oblačio zemljom zvjezdicama posute zastave, pa tako i lisnicama čelnih ljudi producentskih kuća.
Serija: Netko bi možda laički i naivno mogao povjerovati da bi serija svoj naziv trebala zaslužiti činjenicom što kroz svoj vijek trajanja obuhvaća, tematizira, razdire, para i krpa živote, situacije i (ne)prilike svojih protagonista u koherentnom nizu od više uzastopnih epizoda i pri tome pruža onome s druge strane staklene pregrade ekrana i antene prijamnika, odnosno gledatelju, uravnoteženu dozu psihologije i drame, humora i melankolije, promišljanja i razbibrige istovremeno. No te značajke često potpuno izostaju ili jednostavno ustupaju mjesto mlakoj kopiji sebe samih.
Međutim, ako je današnja američka-humoristična/serija niz shizofrenih skečeva koji se bezuspješno migolje iz jedne epizode u drugu, pri tome vrijeđajući smisao za koherentno povezivanje i obezvrjeđujući status humora gledateljâ istovremeno, s pravom se postavlja pitanje je li gledatelj krajnji cilj ‘serije’ ili ‘serija’ pokušava gledatelja nametnuti kao proizvod samoj sebi.
Usprkos svom crnilu koje se u prethodnome desetljeću (ustvari, posljednjih nekoliko desetljeća!) nadvilo nad gledateljstvom koje vapi za nepatvorenim smijehom i dovitljivom razonodom, jedan medijski mogul i njegova šarena ptica uvijek iznova uspijevaju oduševiti – riječ je, dakako, o televizijskoj kući NBC, pod čijim se nakostriješenim paunovskim repom već desetljećima nalazi izvor istinskoga američkog humora: Golden Girls (1985 – 1992), Friends (1994 – 2004) i 30 Rock (2006 – 2013) samo su neke od uspješnica koje već trideset godina mame osmijehe na usne štovatelja svevremenog i kvalitetnog humora.
No ovim se trima serijama, tj. njihovome statusu faze završetka prikazivanja, priključio još jedan NBC-ev pomladak – serija Parks and Recreation (2009 – 2015) –, čija se posljednja epizoda u dvostrukom formatu (dakle 124./125. epizoda) emitirala jučer, 24. veljače, na malim ekranima diljem SAD-a. Kod Parks and Recreation, jednako kao kod 30 Rock, posrijedi je serija koja svojom beskrajnom jednostavnošću (od radnje, fabule, pa čak i tehničke izvedbe kojom je snimljena) uspijeva doprijeti do same srži onoga što se danas sa raznih strana svojata kao američka; humoristična… serija? No i do žile kucavice američkog društva kao takvog, budući da je svaki istinski dobar humor iskrivljeni, no donekle ipak stvaran odraz ljudi koji mu se smiju.
Kod Parks and Recreation, jednako kao kod 30 Rock, posrijedi je serija koja svojom beskrajnom jednostavnošću (od radnje, fabule, pa čak i tehničke izvedbe kojom je snimljena) uspijeva doprijeti do same srži onoga što se danas sa raznih strana svojata kao američka; humoristična… serija? No i do žile kucavice američkog društva kao takvog, budući da je svaki istinski dobar humor iskrivljeni, no donekle ipak stvaran odraz ljudi koji mu se smiju.
Duo koji stoji iza cjelokupnog projekta, od milja zvanog Parks and Rec, Greg Daniels i Michael Schur, dobro su nanjušili Zeitgeist ekonomskom krizom pogođene tadašnjice i lukavo se odlučuju ne postaviti radnju svoje uzdanice u jednu od američkih metropola (kao što to čine Lorne Michaels i Tina Fey u 30 Rock, gdje se radnja odvija u samome srcu Manhattana), niti žele svojim mockumentary-pristupom isuviše imitirati The Office (2005 – 2013), koji se tada, na početku snimanja Parks and Recreation, nalazio na vrhuncu svoje popularnosti.
Obremenjeni pronalaskom trećeg puta, Daniels i Schur odlučuju se za stvaranje novoga mjesta, te je u tome trenutku rođen fiktivni grad Pawnee u saveznoj državi Indiani. Upravo je tim činom postignut osjećaj sveobuhvatnosti događaja koji se odvijaju u njemu, a današnjoj je Americi rijetko kada pruženo tako dobro (fiktivno) zrcalo kao što je to učinjeno u Parks and Recreation i njezinome heterotopu Pawneeju.
Politička satira, sitcom i mockumentary u jednome, Parks and Recreation i Pawnee postaju poprištima najraznovrsnijih događaja, u kojemu pratimo (političke, ljubavne, prijateljske, poslovne, kolegijalne) odnose njegovih stanovnika, a gledatelje kroz njegove ulice vode ekscentrični likovi Leslie Knope (Amy Poehler), Ron Swanson (Nick Offerman), April Ludgate (Aubrey Plaza), Chris Pratt (Andy Dwyer), Tom Haverford (Aziz Ansari), Donna Meagle (Retta) i brojni drugi, što svjedoči o tome koliko je plejada sarkastičnih, pomno promišljenih i maestralno izvedenih figura bujala, rasla i dozrijevala tijekom šest godina postojanja grada Pawneeja i njegove administrativne zgrade za upravu parkova.
Rijetko koji pothvat pruža ovoliko dobar uvid u napredak svojih čelnih ljudi, glumaca i tehničkog tima kao Parks and Recreation. Pri tome su nit vodilja, uvijek i beskompromisno, ekscentričnost osobina i inteligencija humora, a ostatak radnje gradi se oko tih dvaju čvrsto postavljenih sidrišta. Prvih šest sezona predstavlja kaleidoskop događaja koji često graniče s nemogućim, surealnim i apsurdnim, no uvijek zadržavajući svoj jedinstveni dašak izvorno komičnog, zbog čega gledatelj prihvaća pravila igre i bez poteškoća ili ustručavanja uranja u svijet lokalne politike, gradske vlasti i psiholoških profila likova, koji se ni u jednom trenutku ne nameću kao sveznajući dekonstruktivisti američke politike, kulture i moralne vertikale američkog zastranjelog way of life.
Tako Leslie mora spašavati inače staloženog Rona iz ralja njegove bivše žene Tammy, dok Tom i Donna odlaze u kupovinu i u wellness centre pod geslom „Treat yo self“, a Andy u predvorju administrativne zgrade parkova lašti cipele zaposlenika i prodaje album svoga benda Mouse Rat. Psihologizacija svakoga lika izbrušena je do savršenstva i sjedinjena je s njime kao njegov zaštitni znak, pa se time dogodovštine opsesivne Leslie, neumoljivoga Rona, indiferentne April i nepopravljivog Toma čine još autentičnijima i vjerodostojnijima u ovome izmišljenom svijetu, na granici sa nevjerojatnim.
Sedma i ujedno posljednja sezona prekida vremenski kontinuitet radnje događaja te je smještena u blisku budućnost, u 2017. godinu, u kojoj je radnja usmjerena ka izravnavanju računa i podmirivanju dugova kako prema samima sebi, tako i prema gledateljima koji su je pratili punih šest godina. Pri tome opipava bȉlo američkog društva s uspješnošću kojom se prije njih može podičiti možda samo 30 Rock: zaluđenost tehnološkim gadgetima, podilaženje mašineriji neoliberalnog kapitalizma, pa i nemogućnosti međusobne komunikacije u vremenu opće umreženosti svijeta, (ne)ravnopravnosti spola i apsurdnosti političkog žrvnja.
Pri tome Leslie, prva dama svih sedam sezona, za razliku od Michaela Scotta iz The Office, ne vrši mentalni teror nad svojim podređenima zbog činjenice što želi biti omiljena, već zato što istinski želi popraviti stanje u svome gradu (i gradskim parkovima). Također je cjelokupna atmosfera serije bez premca među svojim konkurentima, budući da, unatoč britkim komentarima i katkad bezobraznim doskočicama, uspijeva zadržati ozračje miroljubivosti i blagonaklonosti prema različitostima svojih sugrađana i novopridošlicama (jedino ne prema Garyju Gergichu, kojeg se oksimoronski šikanira s ljubavlju); no to se nikako ne bi smjelo poistovjetiti s bezličnom atmosferom kod, primjerice, serije Glee (2009 –), gdje su maloprije spomenute karakteristike objedinjene u moru sladunjavosti te dovedene i onkraj granica izdržljivosti. Parks and Rec je, iako u krajnjoj liniji pacifističan, uvijek i krajnje odmjeren.
Ako je ijednoj seriji uspjelo na šarmantan, zaigran, katkad naivan, no uvijek uvjerljiv način uhvatiti samu bit onoga što čini današnje američko društvo i način na koji ono diše, to je zasigurno Parks and Recreation. Američka popularna kultura današnjice bogatija je za još jedno zaključeno poglavlje istinske kvalitete i neupitne uspjelosti. Britkošću i inteligencijom svoje radnje, Parks and Recreation uspijeva vratiti nadu u posrnulu američku produkciju televizijskih serija, koje previše podilaze neistančanom oku gledatelja koji nije voljan ili nije spreman kopati po rudniku bogatom draguljima kao što je grad Pawnee u Indiani i njegov stanovnici.
No tematiziranje nekih izrazito bitnih stvari koje muči globalizacijom i libertarijanstvom pogođeno američko društvo nikako ne ostaju uskraćene nauštrb humora; štoviše, on ih još više podcrtava. Položaj žena i dihotomija velikog/malog grada čine rondo između prve i posljednje epizode, a u potonjoj neki od heroja serije i stanovnika gradića Pawneeja odlaze u metropole istočne i zapadne obale Amerike (Donna u Seattle, Leslie u Washington DC), u potrazi za ostvarenjem svojih snova i svjetlijom budućnošću. Iako se čini da su se putem zatomile neke stvari propagirane od prve sezone, Parks and Recreation ni u kojem slučaju ne mora brinuti o svojemu naslijeđu koje ostavlja svijetu televizijskih serija.
Uoči emitiranja posljednje epizode, ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti se kako producentima tako briljantnoj glumačkoj ekipi te svima ostalima koji su dali svoj obol stvaranju ovog neprocjenjivog doprinosa poimanju humora i dekonstrukciji društvene zbilje i zbivanja današnjice, no svakako ostaje i nada da će se budući naraštaji televizijskih redatelja, glumaca i scenarista povesti za primjerima koje mogu pronaći u NBC-evoj pismohrani serijskih dragulja. Parks and Recreation svjedoči o mogućnosti koegzistencije inteligencije i humora, protkanog tragovima feminizma, egalitarnosti i ponosa, a glumačko upriličenje od strane svih likova/glumaca svakako svjedoči o istančanom njuhu dvojice glavnih producenata pri odabiru svojih kadrova.
Američka po decentnosti kojom se ruga sadašnjem sustavu vrijednosti, humoristična po profinjenim anegdotama u kojima se uz pregršt smijeha krije i zrno istine, serija po tome što nije pokleknula pred izazovima današnjeg tržišta i ostala vjerna i koherentna u provođenju svoga u prvoj sezoni zacrtanog smjera, Parks and Recreation, Leslie, Pawnee i „Treat yo self“ pružaju ogledni primjer načina na koji bi bilo koji, a ponajviše strani, gledatelj trebao dobiti uvid u život zemlje bjeloglavog orla. I dok se prije nekoliko sati zaključilo i posljednje poglavlje šestogodišnje serije, doživljaja i ugođaja koji se zove Parks and Recreation, ovaj sedmerotomni dragulj zasigurno će se odložiti onamo gdje i pripada, na najvišu policu televizijske povijesti, uz bok ostalim velikanima američkih malih ekrana, koju krasi jednostavni, nepatvoreni i iskreni natpis – „američka humoristična serija“.
