Knjige koje tjeraju na zločin
Pisana riječ ima čudnu moć. Nekoliko riječi ili par stotina stranica mogu te natjerati da se smiješ na sav glas u pet ujutro, mogu te natjerati da jecaš poput malog djeteta, mogu odagnati osjećaj usamljenosti iako sjediš sam na fotelji dok vani pada kiša. Pisana riječ može značiti nečiji proboj na vrh ili tresak na dno. Svakome tko piše cilj je što veća čitanost, a čitatelji neke knjige jednostavno moraju imati na svojim policama, bez obzira na cijenu. Ponekad se ta cijena ne izražava u valuti, već u slobodi – neke se knjige iznenada nađu u džepu bez fiskalnog računa.
Već dulji niz godina Izraelac Etgar Keret je poznat, osim po svojim kratkim pričama koje postaju bestselleri u rekordnom roku, po tome što je pisac kojeg Izraelci najviše kradu iz svojih knjižnica i kojeg najviše čitaju upravo u zatvorima. Ovaj svestrani umjetnik ponajprije je poznat po svojim kratkim pričama, ali ni sedma umjetnost mu nije strana: njegovi filmovi Skin Deep i Meduze dobitnici su po nekoliko međunarodnih nagrada. Brojni njegove kratke priče opisuju kao nešto što bi Franz Kafka napisao da je bio stand-up komičar; jednostavnost, kratkoća i obilje humora njegov su recept za uspjeh. Mi možemo uživati u dvije njegove zbirke objavljene u nas: 8% ni od čega i Iznenada netko pokuca.
Britanski pandan Etgaru Keretu bio je jako dugo, sada pokojni, sir Terry Pratchett – njegove knjige najčešće ‘dobivaju noge’ u britanskim knjižarama. Pratchett se od 2007. godine borio s Alzheimerovom bolešću, a odbijao je prestati pisati sve dok je fizički za to sposoban. Zapamćen će ostati po fantasy serijalu Discworld, a posljednju je knjigu serijala napisao upravo prošle godine. Posljednja poruka na društvenoj mreži Twitter glasila je baš kao zaključak vlastitog književnog opusa: The end.
Keretu možda i laska činjenica da ga se najviše krade iz knjižara, jer to ipak doprinosi i njegovoj popularnosti, a i činjenica da se krade jednog višenagrađivanog autora ili nekoga s prefiksom sir mnogo govori o tom narodu. Zato je situacija preko bare više nego šarolika i zanimljiva. Ne postoji taj američki autor kojega se iz knjižara krade više od – magazina Sports Illustrated Swimsuit Edition. Jasno je zašto je potražnja za magazinom, u kojem djevojke (žene?) više ne nose kupaći kostim nego što ga nose, velika, no zabrinjavajuće je kada to postane predmet koji se najviše krade iz knjižara. To bi značilo da se ljudi srame kupiti to, ali sakriti ga ispod jakne i ležerno išetati van je prihvatljivo. Jer, ako te ne uhvate, nije se dogodilo, jasna stvar. Da bi stvar bila još čudnija, stranice iz knjiga o umjetnosti na kojima se nalazi bilo kakav oblik tjelesnosti ili golotinje su jednostavno istrgnute. Americi bi dobro došlo malo preispitivanja vlastitih vrijednosti koje tako žustro silom nameću ostatku svijeta kao da su bogom dani.
Iduće na popisu knjiga koje se najviše kradu u SAD-u upućuju na moralno srozavanje američkih učenika i studenata. Naime, masovno se kradu sve knjige pisane kao pomoć američkim učenicima za prolaz na ACT, GED, GRE ili SAT ispitima. Američki sustav školovanja uključuje sveobuhvatne ispite na kraju svakog semestra, no zar nisu čuli za kopirnice? Popis slijede sve druge knjige o stvarima na koja želite znati odgovore, a ne usudite se nikoga pitati: knjige o zlostavljanju, homoseksualnosti, a ‘tražene’ su i one o okultnim temama. Ameriko,još jednom, zapitaj se.
U Lijepoj se našoj sve uvijek vrtilo oko novca, pa tako i krađa knjiga. Ona najveća koja je zapisana u povijesti dogodila se početkom 80-ih godina kada je u organiziranoj pljački iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice nestalo više od dvije tisuće starih knjiga, karti, grafika i ilustracija. Ukradeni su predmeti bili vrlo stari i vrlo rijetki zbog povijesnih neprilika koje su uzrokovale palež ili jednostavno uništavanje tih ranijih primjeraka, a do danas nisu svi primjerci pronađeni. Njih oko 30 je pronađeno 2008. godine kod prodavača u Đakovu i iste je godine pronalazak prijavljen policiji i vraćen u NSK, ali dobar dio i dalje nedostaje. Zanimljivo je da je pljačka izvršena iznutra, a mozak operacije bio je 18-godišnji Aleksandar Milles. O njemu su se slagale brojne teorije, kako to kod nas već ide, pa tako i ona da je bio psihički poremećeni sotonist. U svakom slučaju je bio zanimljiva i intrigantna ličnost, no ne dovoljno spretan da ga ne uhvate. Uhićen je 1989., dvije godine nakon završetka tog petogodišnjeg izleta u lopovluk, a 1995. godine oduzeo si je život. Neke se pojedinosti ove krađe nikada neće saznati.
Imponiralo to nekom autoru ili ne, kada izađe vijest da se vaše knjige najviše kradu, to je ujedno i odličan publicitet. Jer, ne samo da vas ljudi žele čitati, već su u stanju riskirati vlastitu slobodu kako bi imali nešto vaše u osobnoj zbirci. A oni koji kradu Bibliju (da, ima i takvih) će se iznenaditi kada dođu do dijela koji kaže: ‘Ne ukradi.’
