Književni izazov: Jedan klasik za svaki mjesec u 2020.
Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s – filija.
Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture – koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje poznavanje opće kulture, biti iskreni prema sebi i cijelom svijetu, ili ste wannabe klasičar, ali ne znate odakle biste počeli, danas vam nudim ponudu koju nećete moći odbiti – popis dvanaest must read klasika, po mom skromnom i nimalo objektivnom mišljenju.
Siječanj
Viktor E. Frankl – “Zašto se niste ubili”
Ovaj veseli naslov valja pročitati na početku godine, ali ne radi blagdana koji su prohujali i ostavili za sobom prazne novčanike i nagomilane kilograme, nego radi stavljanja svijeta u jednu zdravu perspektivu, i radi odavanja počasti ovom autoru, neurologu i psihijatru, tvorcu Treće bečke škole psihoterapije, koji je svoje preživljavanje koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata poželio pretvoriti u iskustvo koje je imalo smisla. U mjesecu sjećanja na holokaust, i u mjesecu kojeg mnogi smatraju najdepresivnijim u godini, dopustite Viktoru E. Franklu da vam vrati vjeru u život.
Veljača
Emily Bronte – “Orkanski visovi”
Priznajem, nisam baš na “ti” s ljubavnim romanima, pa ni klasicima, ali u prevrtljivoj veljači, mjesecu ljubavi, ne mogu ne preporučiti vam Orkanske visove, jedino djelo jedne od najpoznatijih književnica 19. stoljeća, Emily Bronte. Viktorijanska gotika, vrištineYorkshirea, divlji Heatcliff i njegova Catherine – svi mi sanjamo o ljubavi koja je jača od smrti, a ova to doista jest. Ukoliko je u vama ijedna romantična koščica, pružite priliku nimalo pitkom jeziku ove sestre Bronte, a ako baš nemate živaca za vintage English, pogledajte bar ekranizaciju romana s Tomom Hardyjem u ulozi Heatcliffa – you’ll never be the same again.
Ožujak
Virginia Woolf – “Vlastita soba”
Ožujak je mjesec mog rođenja i mjesec u kojem slavimo Dan žena, ali neću vam preporučiti “Male žene” ili “Sluškinjinu priču”, koje su opet popularne zahvaljujući Hollywoodu, nego ću vam reći samo jedno ime – Virginia Woolf. Zanemarite činjenicu da si je žena kaput napunila kamenjem i legla u rijeku kraj svoje kućice u cvijeću, ova žena jedna je od feminističkih ikona, a njenu struju svijesti kopiraju još i danas. U Vlastitoj sobi ona progovara o ženama u književnost, i ovo djelo jedno je od najbitnijih djela koje jedna žena treba pročitati.
Travanj
C. S. Lewis – “Pisma starijeg đavla mlađem”
Ako ste dijete devedesetih, i vi ste plakali vidjevši slomljenog Aslana na kamenom stolu, i vi ste sanjali da vas mamin ormar s kaputima odvodi Tumnusu na čaj, a ako niste dijete devedesetih, onda nemate pojma o čemu govorim. Ipak, osim po Kronikama iz Narnije, Oxfordskog profesora i prijatelja velikog Tolkiena, C. S. Lewisa trebali biste poznavati kao poznatog obraćenika na krščanstvo čija apologetika je i danas iznimno popularna. U Pismima iskusni đavao otkriva mlađemu tajne u zavođenju ljudi, i bili vi vjernik ili ne, mogli biste se iznenaditi Lewisovim istinitim, i otužnim, ali duhovitim prikazom ljudskog roda.
Svibanj
Harper Lee – “Ubiti pticu rugalicu”
Ovaj američki klasik jedna je od knjiga koju jedva čekam čitati svojoj djeci. Pitam se hoće li djeca rođena 2015. i 2018. godine imati razumijevanja za problem segregacije u Alabami, hoće li se bojati Boo Radleya, hoće li se diviti Atticusu Finchu kao što mu se ja divim – kao srednjoškolku nadahnuo me na studij prava (damn you, Atticus!), a kao roditelja na pronalazak vremena za dječja pitanja. Ovaj roman osvojio je srca širom svijeta, pa i Pulitzera, a Harper Lee donio je svjetsku slavu i pritisak zbog kojeg nikada ništa više nije napisala (ako izuzmemo prequel ovog romana čijem objavljivanju se do smrti protivila – s razlogom).
Lipanj
Francois Sagan – “Dobar dan, tugo”
Ovaj se klasik možda literarnim značajem ne može mjeriti s Virginijom Woolf ili Hemingwayem, ali meni je jako drag. Kad zatvorim oči, zamislim ljetnu sparinu, romansu i fjaku, sjetim se samo ovog romana kojeg je 1954. objavila tada devetnaestogišnja nobody, sjetim se Cecile i njenog mondenog ljetovanja s ocem i njegovim ženama na francuskoj rivijeri. Ovaj nimalo banalan romančić donio je Sagan status celebrityja (legenda kaže da je čak nadahnula Simona i Garfunkela na Sound of silence), navijestio seksualnu revoluciju, a nama još uvijek donosi dašak slatkoće i bezbrižnosti ljeta.
Srpanj
Ernest Hemingway – “Sunce se rađa”
Ne morate voljeti Hemingwayjeve romane, ali njegov imidž boema morate voljeti. Ovaj svestrani Amerikanac, koji se sam prozvao “Papa”, družio se s medvjedom, mlatio je protivnike svog lege Joycea, vjerovao je da je novac najbolje potrošiti na šampanjac (taj se u životu nije otrijeznio), volio je polidaktilne mačke, a povijest piše da je preživio malariju, rak kože, hepatitis, dijabetes, ozljede slezene, bubrega, jetre, napuknuće lubanje i dvije avionske nesreće, valjda je zato i morao presuditi sam sebi. Njegov roman A sun also rises proslavio je utrke bikova u Pamploni na dan fieste svetog Fermina (u srpnju) te potaknuo Gertrude Stein na kovanje termina “izgubljena generacija” – saznajte zašto.
Kolovoz
G. G. Marquez – “Sto godina samoće”
Mogla sam vam ponuditi čitanje “Svjetla u kolovozu”, ali ja vam nisam Faulkner kind of gal (blame Benjy!), uostalom, u kolovozu se uvijek zaželim Marqueza i njegovog magičnog realizma. Dobijem želju zatvoriti se u svoja četiri zida, izvući iz ladice šteku cigareta (ne pušim) i ukuhati litre kave crne k’o noć, kao što je činio Marquez tijekom dugih petnaest godina za vrijeme kojih je pisao ovu megapopularnu sagu obitelji Buendia i povijest sela Macondo. Čitanje ovog djela zahtjeva ozbiljne pripreme (da, crtat ćete to rodoslovno stablo!), ali isplatit će vam se jer nitko nikad nije napisao ništa nalik romanu “Sto godina samoće”.
Rujan
Agatha Christie – “Deset malih crnaca”
Mnogi književni kritičari, potpuno nepravedno, moram reći, niječu djelima Agathe Christie status književih klasika, ali mislim da s pravom tvrdim da su upravo njena djela potaknula mnoge mlade umove na potragu za misterijima koje skrivaju njihove lokalne knjižnice, pa tako i mene. Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, prva knjiga koju sam u knjižnici posudila, a da nije bila za lektiru, bila je Agathina Tragedija u tri čina. Ostalo je povijest, a njena najdraža postala mi je i ostala Deset malih crnaca, o deset posjetitelja koji su pozvani na zagonetni otok koji je garant nadahnuo Eaglese na pisanje Hotela Californije.
Listopad
Oscar Wilde – “Slika Doriana Graya”
OK, možda ne volim klasike koliko volim pisce tih književnih klasika, te osobenjake koji su se tijekom života borili s brojnim predrasudama i kršili pravila dosadnog bontona, a među njima se ističe Oscar Wilde, irski dandy koji je do dana današnjeg poznatiji po svojim homoseksualnim nakaznim sklonostima koje su ga osudile i na zatvor, nego po svojim duhovitim i romantičnim djelima iza kojeg se krije britki um. Njegov ekscentrični i forever young duh još je itekako živ u njegovim djelima, a Slika Doriana Graya, roman o mladiću koji ljubi sliku svoju, tolikima je nadahnuće s razlogom.
Studeni
Chinua Achebe – “Svijet se raspada”
Iako sam obožavatelj američkih klasika, na ovom popisu mora se naći jedan od romana kojeg se na našim prostorima ne spominje dovoljno često, a koji me oduševio. Svijet se raspada je knjiga nigerijskog nagrađivanog književnika Chinua Achebe koju kritičari smatraju jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, a njen glavni lik je Okonkwo, najveći ratnik u svom plemenu kojem se, kad slučajno ubije čovjeka iz svog roda, svijet počinje raspadati. Daleko od francuske rivijere, yorkshireskih močvara i magije Maconda, ovaj roman na autentičan način prikazuje život afričkog čovjeka i, jednom kad ga pročitate, zasigurno će se naći na vašoj list knjiga koje valja preporučiti.
Prosinac
Charles Dickens – “Božićna priča”
Božićni shopping poklona, blještavilo, bogata trpeza, sve je to super, ali nema Božića bez Gospodina Scroogea, znate to i sami. Iako postoje brojne ekranizacije ove najslavnije Dickensonove božićne novele (još ih je napisao četiri), čitanje Božićne priče (A Christmas carol) poseban je doživljaj. Uz kuhano vino i prijevod Predraga Raosa (to je must!) buđenje božićnog duha je zajamčeno!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
