„Kokainski medvjed”: Treba znati po(d)vući crtu
Skupina šarolikih likova koju čine kućanica i njeno dijete, šerif i pomoćnik, krijumčari droge, turisti i tinejdžeri delinkventi susreću se u šumama Georgije u bijegu pred smrtonosnim crnim medvjedom koji je slučajno ušmrkao 34 kilograma kokaina i krenuo u divlji pohod. „Crne medvjede ne muči teritorijalnost. Oni će rijetko napadati ljude koji im se nađu u blizini. Kad i napadnu, ljudi imaju veće šanse za pobjedu ako im se suprotstave, nego ako bježe”, tim riječima preuzetim s Wikipedije počinje „Kokainski medvjed”, novi film redateljice Elizabeth Banks.
Riječ je o američkoj glumici poznatoj po ulogama u komedijama kao što su „Na putu do zvijezda” („Pitch Perfect”), „Junfer u četrdesetoj”, „Fred Claus” te povremenim izletima u televizijske („Moderna obitelj”, „Televizijska posla”, „Stažisti”) i redateljske vode („Na putu do zvijezda 2” i „Charliejevi anđeli” iz 2019. godine).
Kao takva, Elizabeth Banks nije pri vrhu američke komedije, no ima solidan komički tajming i zasigurno je jedna od osoba koje bi mogle obaviti dobar posao i donijeti nam zabavan film dostojan premise o medvjedu na kokainu.
Dodaju li se uz Elizabeth Banks kreativni talenti producenata filma, dvojca Phil Lord – Christopher Miller („21 Jump Street”, „The Afterparty”, „Lego Batman”), jednih od najuspješnijih scenarista na polju komedije, možemo očekivati da nas, kao i naslovnog medvjeda, čeka nešto što nikada nećemo zaboraviti, no je li zaista tako? Otkrijte u nastavku.
Cijela šuma šmrče bijelo
Proročanstvo se nažalost nije ispunilo i dobivamo film koji ima manji zbroj od predviđene sume svojih sastojaka – redateljice poznate po komedijama, producentskog dvojca koji nam je podario obilje zabave i vrhunskih filmova, solidne glumačke postave i urnebesno dobre premise temeljene na nevjerojatno uvrnutoj istinitoj priči. S dodatkom mašte i kreativne slobode, naravno jer ipak je ovo Hollywood, a ne povijesni dokumentarni film.
Iako bi u prvom planu trebao biti naslovni medvjed, kojeg ćemo zvati Pablo Escobear, dobivamo sljedeće likove ili skupine likova na koje autori stavljaju fokus:
1. Medicinsku sestru (kojoj se sviđa pedijatar) u potrazi za kćeri koja se izgubila u šumi
2. Dotična kćer i njezin najbolji prijatelj
3. Dileri droge na čelu sa zloglasnim šefom
4. Tinejdžeri delinkventi
5. Par bolničara
6. Šumska rendžerica i njena simpatija, dobroćudni stručnjak za životinje
7. Zaljubljeni par skandinavskih turista
8. Detektiv i policajka
I dok većina filmova o sukobu čovjeka i životinje odlično funkcionira s manjim brojem likova (na primjer prošlogodišnji solidni filmić „Zvijer” imao je samo četvero glumaca s Idrisom Elbom u fokusu), ovaj ih ima najmanje 18!
To je najmanje 14 likova, odnosno šest paralelnih radnji, previše! Obećanje je bilo jednostavno i lako ispunjivo – vidjeti kako medvjed šmrče drogu i kreće u pohod – sve ostalo je suvišno. Pogotovo zato što se ovdje ne radi o adaptaciji Shakespeareove drame, niti nam treba sjajna zvjezdana postava koja će tumačiti kompleksne likove.
Sve što trebamo jesu tri do četiri lika s kojima se možemo poistovjetiti i za koje navijamo da pobijede zloglasnog medvjeda. Ili je pak cilj scenarista i redateljice bio da osjećamo simpatiju za krvožednog medvjeda? Čisto sumnjam u to, no čak i dok je nemilice klao ljude i bacao im udove po šumi, taj medvjed, kojeg od milja zovem Escobear, je imao veći karakterni put i razvoj lika od svih drugih likova u filmu, što je kao da u „Raljama” navijate za morskog psa ili pak gajite simpatije za vulkan u „Danteovom vrhu”. Jednostavno besmisleno.
Toliko mnogo truda, a toliko malo rezultata
Tih nabrojanih 18 likova glume glumci B klase s izuzetkom Margo Martindale, koja se odlično snašla kao usamljena šumska rendžerica u potrazi za ljubavlju te Keri Russel koja je standardno sjajna, koliko god da je njen lik ograničen plošnim i ispraznim scenarijem. Tu je i uvijek dobar Ray Liotta, kojemu je ovo bila posljednja filmska uloga.
Ostatak postave čine likovi koji se izdvajaju po svojim bizarnostima, no to je, kao i u „Amsterdamu”, isključivo radi bizarnosti same te nemaju puno toga za ponuditi.
Što se tiče glavnog lika, koji je ostao u sjeni hrpe nebitnih likova, on je sjajno kompjuterski kreiran te je njegov pohod uistinu krvav, nasilan, brutalan i nemilosrdan – točno ono što ljubitelji horora i crnohumornih filmova očekuju.
Pablo Escobear tako šumom luta, stalno u potrazi za kokainom, napadajući svakog tko je ikad došao u dodir s opakom bijelom tvari, ne prezajući ni pred čim, ne birajući svoje žrtve i ne pazeći radi li se o ženi ili djetetu, starom ili mladom čovjeku. Iz tih njegovih napada i postupaka ljudi povezanih s kokainom izvire najviše komičnih situacija, no one ne izazivaju onolike salve smijeha kakve premisa radnje obećava.
Ponajviše je to krivnja scenarista koji iza sebe nema bogatu karijeru pisca komedija i koji nije ni blizu onog što bi producenti Lord i Miller mogli napraviti da im je netko dao honorar za scenarij ove komedije. Njihova jedna scena u „21 Jump Streetu”, ona kad glavni likovi isprobavaju dizajnersku drogu po prvi puta, duhovitija je od cijelog ovog 90-minutnog filma.
Zašto je tomu tako? Zato što Lord i Miller znaju ubosti u pravu metu, imaju sjajan komički tajming, znaju angažirati prave glumce za prave uloge i ne moraju se oslanjati na bezumno nasilje kako bi izazvali osnovne emocije kao što su simpatija za likove i smijeh u gledatelja. Kakva propuštena šansa!
Oda slasherima
Pohvalno je to da film ponekad zalazi u kutke postmodernog horora te se kroz jumpscareove i ominoznu, napetu glazbu poigrava s klišejima slasherskih horora. Tako medvjed polako prilazi svojim žrtvama, prikrada im se, čeka u sjeni, polako ih sakati i radi slične radnje rezervirane za Ghostfacea i družinu.
I za kraj, da po(d)vučemo crtu, „Kokainski medvjed” neće vas navući na ponovno gledanje, a pažnja će vam odlutati već prvih nekoliko minuta nakon konzumacije filma, koji nije vrijedan novca za kino-ulaznicu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
