Komentar: D(n)ora 2024. i trijumf Baby Lasagne

Polufinalne večeri ovogodišnje Dore provela sam na poslu i nisam ih popratila tako da sam se veselila finalu, ali ne bez doze straha. Naime, otkad je obznanjeno da Zsa Zsa odustaje od natjecanja i da na njeno mjesto dolazi neki Baby Lasagna, tog spomenutog Baby Lasagnu nisam prestala slušati. Dakle, imala sam favorita. Koji je, kako se činilo, favorit i miljenik cijele zemlje, regije, a i šire. S dozom tjeskobe i straha dočekala sam i tu večer, srećom u društvu prijatelja tako da nisam morala sama izgristi nokte i čupati kosu.

Za početak moram prokomentirati stajling voditelja koji me je neodoljivo podsjećao na maturalnu večer, recimo tamo neke 2000. godine, lokacija hotel Esplanade. Nije nužno trebalo biti ekstravagantnije, ali možda samo zeru decentnije. No da ne duljimo, vrijeme je da podijelim svoj dojam finalne večeri natjecanja za pobjednika Dore 2024. godine. Možda ovo nije najtočnija definicija onoga što ću napisati jer sam još uvijek itekako pod dojmom, ali dat ću sve od sebe.

Natjecanje je otvorila Natalie Balmix sa svojim „Dijamantima”, pjesmuljkom koji sam zaboravila isti tren kad je završio. Ono što nisam zaboravila jest koliko su mom uhu smetali svi ti visoki tonovi. Da ne kažem kreštanje. Djevojka je simpatična i lijepa, možda da joj netko napravi bolju pjesmu ni vokal ne bi bio loš, ali do tada joj želim svu sreću. Morala sam natočiti čašu gin tonika da se dobijem. I zašto zaboga Balmix? Zvuči kao nešto što bih kupila da zaliječim dermatitis prouzročen stresiranjem oko Dore.

Nakon Natalie dolazi još jedna čaša pića jer „Vodu piti trizan biti” nije dobar recept da se ovo preživi. Battifiaca mi je oduvijek bio simpatičan i volim misliti da je njemu i Ferlinu ovo bila samo dobra zezancija.

Nakon onoga što je, nadam se, bila zezancija, dolazi nešto itekako ozbiljno. Lana Mandarić i „More”. Stajling je strašan, ne znam što bih drugo rekla. Jedna nogavica, ubitačna boja… grozno. I dok Lana djeluje kao da se čitavo vrijeme bori protiv vjetra i pokušava se probiti kroz mećavu, pjesma mi i nije bila toliko loša. Pri tome mislim na refren i prijelaz, ono za što mi se činilo da ima potencijala kad bi samo malo jači ili drugačiji bio taj vokal. Ali nije bio. I tu sve nade umiru.

Iiii onda dolazi Boris Štok! Ili ne dolazi. Svi su zašutjeli, pozornica zjapi prazna. Malo čuda i nevjerice, malo neugode. Ne znamo je l’ Boris imao tremu, nešto drugo ili se vodio onom „Always late but worth the wait”, ali svojim kašnjenjem uzburkao je malo vode na Prisavlju.

Pjesma je okej, ima lijepu boju glasa i imala je vibe neke fine balade iz osamdesetih, ali na kraju priče u ovom formatu natjecanja to spada u ladicu „dosadno”. Nije mu pomogao ni lajbek na golu kožu.

„Sretnih dana dat’ će Bog” kaže Stefany i sve u ovoj rečenici zvuči krivo. Neću ulaziti u pisanje i izgovaranje imena Stefany, ali čemu apostrof iza „dat” kad samo malim uvidom u pravopis možemo vidjeti da je sasvim legitimno i preporučljivo napisati „dat će Bog” jer onome tko to ne zna „dati će Bog”, nadam se, samo knjigu hrvatskog pravopisa. O outfitu medicinske sestre na steroidima doista ne znam što bih rekla.

Pavel? Ne znam, neupečatljivo i nadasve dosadno, ali vjerujem da je njihovim fanovima okej. Ne znam kako bi ovako nešto prošlo na Euroviziji. Ne trebam kladionicu da pretpostavim da bi bilo negdje pri kraju.

Nakon njih nastavlja se dosada, a i Saša Lozar je malo razočarao ne ponovivši onaj divni falš s polufinala koji kola internetima i usrećuje nas već danima. Alen Đuras mogao je s tamburicom puno više toga od onoga što je izveo. Dečko ima dobar glas, ali „Tamburitza Lullaby” doista i jest opravdala svoje ime.

Kako je večer odmicala svi smo čekali nastup Baby Lasagne i meni je osobno zbog iščekivanja rezultata sve bilo duplo dosadnije nego što to možda doista jest. Tako da sam tek danas slušajući sve nastupe ispočetka shvatila koliko je zapravo Vinkova „Lying Eyes” lijepa pjesma. Okej, nije za Euroviziju, ali nema veze, ja ću je sigurno slušati. On je zasigurno glazbenik kojem ne trebaju potvrde natjecanja jer će svoju publiku uvijek naći. I zadržati.

Marko aka Baby Lasagna nemjerljivo je popravio svoju vokalnu izvedbu od polufinala do finala tako da mislim da do samog natjecanja u Malmöu može napraviti čuda. Čini se da je bilo manje treme, glas je bio čvršći i sve skupa je djelovalo mnogo uvjerljivije. Priznajem da sam pristrana jer Rim Tim Tagi Dim obožavam od prvog slušanja, ali čak i ja sam morala priznati, nakon preslušavanja polufinalne izvedbe, da tu nisu sve mačke na broju. Sad su bile. Skoro. Ako i nisu, sigurno će do svibnja biti.

Glasovanje nakon nastupa bilo je potpuno nova razina stresnog. Znala sam da će glasova publike za Marka biti mnogo, ali čovjek nikad ne zna, posebno ne kod nas i posebno ne u ovakvim situacijama i na ovakvim manifestacijama. Ono što se dogodilo s glasovima publike ja ne pamtim otkad je Dore na ovim prostorima. Taman kad smo konstatirali da „Baby Lasagni treba još 9 bodova publike da pobijedi” čuli smo brojku 247. riječima: DVJESTO ČETRDESET SEDAM bodova od glasova publike.

Ako uzmemo u obzir da su ostalima kapale sve jednoznamenkaste ili dvoznamenkaste brojke, ovo je bilo totalno suludo. I lijepo. Slavili smo mi, slavio je Baby Lasagna, slavila je naša mala zemljica jer možda sada, za promjenu, imamo nekoga tko nam može dovesti Eurosong. Ostaje da vidimo što će se u svibnju događati u Švedskoj.

Ovo čemu smo svjedočili u finalu Dore nešto je što je trebalo našoj javnosti zatrovanoj korupcijama, vezama i vezicama. Trebalo je da vidimo da barem u jednom običnom glazbenom natjecanju naš glas ima utjecaja i da je konačno pobijedio netko koga je publika silno željela.

Novonastali mit o Baby Lasagni iziskuje svoj vlastiti tekst i analizu jer vjerujem da se tu dogodio jedan vrlo zanimljiv socijalni moment, ali o tome drugom prilikom. Marko je za Švedsku obećao „podebljati” svoj nastup, koreografiju i kostime, pa samo preostaje da čekamo i vidimo što nam to sprema. A onda i da navijamo i da iduće godine, po prvi put u Hrvatskoj, budemo domaćini natjecanja za pjesmu Eurovizije.

MEOW.