Komentar – Porin 2015: Tradicija se nastavlja
Sinoćnja dodjela naše jedine glazbene nagrade nije donijela gotovo nikakve promjene. Iako sam očekivala da će se ove godine konačno nešto pomaknuti s mrtve točke na kojoj se glazbena struka Hrvata već tako udobno ugnijezdila, a potaknuta najavljenim promjenama – ukidanjem bizarne kategorije hita godine po izboru publike koja je u nekoliko godina koliko je bila aktualna (2011-2014) pokazala nekonzistentnost u mišljenjima struke i publike (izuzev godine kada su Baretove Teške boje pokupile sve što su pokupiti mogle) te uvođenjem mogućnosti nominiranja izvođača koji iznad svojih instrumenata nemaju krov izdavačke kuće – sve su to, čini se, bili samo potezi kojima su se pokušali umiriti nemirni duhovi.
Užasna režija, grozan izbor voditelja (Ida Prester i Nikša Kušelj), prenemaganje u amaterskom izvođenju loše napisanih ‘smiješnih’ doskočica koje su kod publike i nominiranih u Spaladium Areni uspjeli izmamiti osmijeh na lice otprilike na razini kojoj bi to učinio kiseli krastavac u staklenci. Glazbena nagrada za pripremu ima 365 dana u godini, stoga je gotovo nevjerojatno da je čitav događaj mogla zasjeniti školska predstava drugog be razreda u nekoj od hrvatskih osnovnih škola. Čak bi i njihova publika bila razdraganija.
Svijetla točka sinoćnje dodjele bili su nastupi uživo, a koje je produkcija ipak uspjela uništiti s desetak srednjoškolki koje su u improviziranoj publici pod pozornicom sinkronizirano vrištale u trenucima kada je netko iza kamere podigao papir „SAD VRIŠTITE“. Na pozornici najskuplje splitske investicije našli su se Gatuzo, Pavel, Gretta & Geby, Psihomodo Pop (koji se jedini prije svoga nastupa sjetio prerano preminulog Vlade Divljana), Sara Renar, Darko Jurković Charlie, Jacques i Ivana Kindl (s izvedbom O jednoj mladosti kao uvertirom u dodjelu Porina za antologijski album Josipi Lisac, Karlu Metikošu i Ivici Krajaču), Bang Bang, klapa Sagena te Detour, Vatra i Urban s daleko najkvalitetnije odrađenim nastupima. Sve ostalo bilo je kao topla piva – odbojno i s glavoboljom kao posljedicom.
Voditelje i dežurne zafrkante (Mario Petreković i Ana Gruica) neću niti komentirati jer, iako papir (ili u ovom slučaju ekran) trpi svašta, ovo zaista ne bi istrpio. Usredotočit ću se na dobitnike. Apsolutni pobjednik ovih Porina jest grupa Vatra koja je, zasluženo, u Viroviticu odnijela njih čak četiri (uključujući pjesmu godine za Tango, a od pet nominacija nije im uspjelo dobiti kipića jedino za kategoriju najboljeg video broja), dok kući pokisli odlaze Pavel koji u tri godine koliko ih struka uporno nominira, ostaju samo na jednom kipiću, onom prošlogodišnjem za najbolji aranžman pjesme Čuvaj me. Očito još uvijek nisu došli na red.
Ugodno iznenađenje dogodilo se u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe, koju je osvojila mlada Sara Renar, iako zapravo nije iznenađenje. Konačno je sazrijelo vrijeme da se mladim izvođačicama da vjetar u leđa nakon godina i godina u kojima su nagradu odnosile pjevačice poput Radojke Šverko, Tamare Obrovac i Josipe Lisac koje su svakako veličine, ali to doista nije jedini kriterij po kojemu bi se trebao dodjeljivati kipić u ovoj kategoriji. S druge pak strane, muška verzija kategorije od sljedeće bi godine trebala biti preimenovana u najbolja Massimova vokalna izvedba jer Massimo izgleda nema konkurencije – u posljednjih 12 godina odnio je impresivnih devet Porina (uz iznimke 2010. kada je Porina dobio Marko Tolja, 2009. Tony Cetinski i 2008. Jacques Houdek). Koliko god se to činilo kao favoriziranje Massima, činjenica da je on doista već deset godina naš najbolji muški vokal trebao bi biti alarm za zabrinutost. Je li to zbog rastućeg broja bendova ili solističke krize, teško je reći, ali je to pitanje svakako potrebno otvoriti.
Bendovi su svakako obilježili 22. dodjelu Porina. Odnijeli su sve kipiće u važnim kategorijama – Detourov „A što ak’ ja“ kao najbolji pop album, Urbanov „Mamut“ za najbolji album alternativne glazbe (iako mi je već godinama upitnik nad glavom kada mi netko spomene ovu kategoriju, a i Urban je odbio nagradu smatrajući svoj album rock glazbom) te Psihomodo Pop koji je očito bacio neke čudne čari s albumom „Ćiribu ćiriba“ jer je, osim za najbolji rock album (jasno je da Pipsi s „Akustičnim Waltom“ nisu imali šanse nakon prošlogodišnje pobjede u ovoj kategoriji s običnim „Waltom“, a Opću Opasnost neću uopće komentirati), Porina odnio i u kategoriji za album godine. Je li struka koja dodjeljuje nagradu doista bila omađijana albumom pa nije vidjela da je, možda će ovo biti subjektivno što ću reći, album psihića bio najlošiji od pet nominiranih, ostat će zagonetka.
Najboljim novim izvođačem proglašen je Bang Bang, ili kako su mnogi pomislili – Who? Who? Izgleda da se nastavlja tradicija da Porin u ovoj kategoriji postaje prokletstvo za dobitnika, jer ako pogledate u posljednjih desetak godina dobitnike (Silente, Mario Huljev, Radio Luksemburg, Kinoklub, Valungar, Tomislav Goluban & The Little Pigeon’s Forhill Blues, Marko Tolja, Tina Vukov, Gego i Picigin Band te Natali Dizdar), možemo zaključiti da mnogima od njih ova nagrada i nije puno pomogla. Možda i bolje da je tako, jer ako je to znak da će M.O.R.T. i Jonathan pronaći svoj put do slave, bit ću zadovoljna.
I kako sada na kraju objasniti naciji što se to sinoć dogodilo u Splitu? Neka svatko donese svoj zaključak, ali smatram da ćemo se svi složiti u jednome – Split zaslužuje više od jeftinog podilaženja puštanjem skladbi koje u sebi sadrže riječi ‘bila boja’ ili ‘Split’, zaslužuje dodjelu kakva priliči činjenici da je iz Splita izrasla velika većina glazbenika, zaslužuje dostojanstvenu dodjelu i ozbiljne, pametne i odrasle voditelje, a publika zaslužuje prezentaciju hrvatske glazbe kao u većini slučajeva kvalitetnog nastojanja da barem malo uljepša sivu nam svakodnevicu. Ovo sinoć nije bilo ništa od navedenoga. Bilo je to amatersko glupiranje.
Kompletnu listu dobitnika pročitajte na službenim web stranicama Porina.
