novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

KOSA: Hipi mjuzikl Miloša Formana i dalje razoružava

kosa
Foto: YouTube screenshot
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kada se Mjesec nađe u sedmoj kući, a Jupiter i Mars budu u ravnini, osvanut će doba Vodenjaka – kažu nam stihovi uvodne pjesme mjuzikla Kosa, Aquarius. Stihovi dalje kažu (a s obzirom na to da je doba Vodenjaka danas prepoznatljivo po njima više nego po točnijoj astrologiji i teorijama New Agea zajedno, pripisat ćemo im ipak određeni autoritet) da će tada ljudski um biti oslobođen okova te će napokon zavladati harmonija i razumijevanje.

Formanov put od fana do redatelja Kose

Miloš Forman gledao je 1967. prvu izvedbu mjuzikla Kosa na Broadwayu. Već tada poželio ju je prenijeti na ekran, što je potrajalo zbog komplikacija s pravima na ekranizaciju, a u međuvremenu nije prestajao slušati ploču. Ta je ideja tako imala vremena zaživjeti i razviti se u njegovoj viziji te je konačno 1979. filmom na najbolji mogući način ispratio lude sedamdesete.

Forman je izjavio da Kosu, uz West Side Story i Cats, smatra jedinim mjuziklom koji nije samo klasična predstava ili film s nekoliko dobrih pjesama, već je baš svaka glazbena brojka sjajna. To je posebno impresivno s obzirom na to da je većina brodvejskih mjuzikala imala maksimalno deset pjesama po izvedbi, dok ih je u Kosi čak više od trideset. Prisjetit ćemo se samo nekih, iako je zaista svaka zaslužila u najmanju ruku vlastiti članak.

kosa
Foto: YouTube screenshot

Sve čari velegrada

Uz Sodomy upoznajemo glavne likove. Kontrast koji čine tri dame iz visokog društva koje jašu parkom dok na konju pored njih dva zagrljena hipija pjevuše stihove sastavljene gotovo isključivo od nabrajanja različitih nekonvencionalnih seksualnih radnji odlično postavlja temelje za sve što će u filmu uslijediti. Opisani prizor promatra Claude (John Savage) koji se sprema otići u rat u Vijetnamu, prije čega na raspolaganju ima samo nekoliko dana slobode.

Claudeova cjelokupna pojava pomalo podsjeća na Severinin spot za Djevojku sa sela, s uštogljenim držanjem i staromodnim koferom u ruci moglo bi mu na čelu pisati da je momak iz Oklahome kojega sve na što u New Yorku nailazi istovremeno uzbuđuje i plaši. Čak se i zaljubljuje na prvi pogled, u jednu od spomenutih jahačica, Sheilu (Beverly d’Angelo) koju će mu upravo hipiji iz parka pomoći upoznati.

Za upoznavanje grada (i Sheile) vjerojatno je mogao poželjeti bolje vodiče od te skupine, s obzirom na to da će mu oni omogućiti da promijeni perspektivu uz pomoć različitih supstanci nabrojanih u pjesmi Hashish više nego da iz te perspektive zaista nešto i vidi. No, ubrzo će se ispostaviti da mu je možda upravo to bilo potrebno.

hair
Foto: YouTube screenshot

Upoznajmo hipije!

Šarenu družinu hipija čine zbunjena trudnica, dva potencijalna oca njenog djeteta – misterij kojim se nitko pretjerano ne opterećuje jer će se ionako razriješiti bojom bebe kada dođe na svijet – te svojevrsni vođa, koji tu ulogu, budući da je riječ o skupini koja baš i ne drži do nekih hijerarhija, zaslužuje isključivo svojom vrištećom karizmom, Berger (Treat Williams u ulozi života).

Prije ulaska u novo stanje svijesti i  života svi su oni ostavili nešto i nekoga iza sebe, a ta ih prošlost povremeno pokušava sustići. Pa tako jedan od dvaju spomenutih momaka iz ljubavnog trokuta koji je na putu da postane četverokut zapravo već ima ženu i dijete s kojima ne želi više komunicirati. No, iako je riječ o tužnoj situaciji ona se odvija bez moraliziranja i osude, a to je pristup kojem je Kosa općenito sklona.

Duhovit i manje potresan prikaz susreta s odbačenim prethodnim načinom života Bergerov je povratak roditeljima u jednom trenutku kada mu hitno zatreba novac. Od svega što bi mu mogla zamjeriti, njegova majka tako na koncu ipak najviše želi da on ošiša svoju neukrotivu dugu kosu. Zašto je to nemoguće, najbolje će reći naslovna pjesma:

Slave voodoo zombie Ubangi lipped flat nose tap dancin’ resident of Harlem – (auto)ironično poigravanje stereotipima

Kosa se, osim propitkivanja uvriježenog načina života i shvaćanja morala na primjeru ideje tradicionalne obitelji i odgoja djeteta, dotiče raznih društvenih problema poput rasnih i klasnih razlika, pitanja homoseksualizma te, naravno, rata u Vijetnamu. Ipak, Formanu ni u jednom trenutku nije namjera gledatelju nametnuti odgovore na brojna pitanja koja se pritom otvaraju.

Primjerice, u pjesmama Colored Spade (koja bi unatoč sjajnom ironiziranju danas vjerojatno bila odbačena kao politički nekorektna) i Black Boys/White Boys likovi se poigravaju rasnim stereotipima na duhovit i neopterećen način, a član Sheiline posluge na zabavi promatra Dorseya Wrighta u ulozi Huda sa čuđenjem koje je možda tek za nijansu veće od onog s kojim promatra ostale hipije koji su bijelci, no taj problem nikad ne prerasta širi kontekst filma. Isto vrijedi i za sve ostale aspekte društva kojih se Kosa dotiče.

Uostalom, kraj Kose toliko je tragičan, pogotovo nakon što se lik Bergera gledateljima zavuče pod kožu, da joj za epitet u svakom smislu antiratnog filma nije ni bilo potrebno ”držati prodike”. Kako je poznato, Berger pogiba u ratu u kojem se našao samo zato što se privremeno prerušio u Claudea i zamijenio ga u vojarni kako bi mu time omogućio da se vidi sa Sheilom.

Šekspirijanski tragična antiratna poruka

Bergerov slučajan odlazak u Vijetnam s ostalim vojnicima brzo zamijeni scena u kojoj mu prijatelji pjevaju na grobu te snimke prosvjeda protiv rata, a sve to odvija se uz moćan medley The Flesh Failures/Let The Sunshine In, vjerojatno najprepoznatljiviju pjesmu iz filma. Primjereno je što se u njoj citira upravo Shakespearea jer Bergerova je sudbina bez pretjerivanja tragedija, no baš to savršeno zaokružuje film i čini ga nevjerojatno snažnim.

hair
Foto: YouTube screenshot

Miloš Forman opisuje Kosu kao film o snovima svake mlade osobe koja se nalazi u nekom totalitarnom sustavu, pri čemu ti snovi nisu toliko o tome da se promijeni sam sustav, koliko o tome da osoba dobije priliku izraziti sebe. Toga se Kosa zaista i pridržava pa se tako svaki lik ima priliku izraziti i ne stječe se pritom dojam da je nečija sudbina manje važna ili ozbiljno shvaćena zato što je lik više privilegiran – a naravno, ni obrnuto.

Baš onako kako su to htjeli Berger i ekipa, Kosa progovara (o) nečemu što se bez obzira na sve razlike nalazi u svima nama i upravo zbog toga ne gubi na aktualnosti ni 40 godina nakon prvog prikazivanja.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari