Krimi kutak: Serijski ubojice na području Jugoslavije
Godina je 54. poslije Krista. Nalazimo se u Rimu. Agripina Mlađa, majka poznatog rimskog cara Nerona skovala je vrlo lukav plan. Jedini način da Neronu pripadne prijestolje ubojstvo je njenog supruga Klaudija. Odlučila je da će to i učiniti tako što je unajmila Locustu koja je otrovala ne samo Klaudija, već i Britanika, Klaudijeva sina, s drugom ženom koji je mogao biti potencijalni prijestolonasljednik.
Primjer je ovo serijskog ubojstva, čiji je pojam u registar uveo detektiv jedinice za bihevioralnu znanost FBI-a Robert Ressler tek 1970. godine. U početku serijska ubojstva definirala su se kao najmanje četiri ubojstava koja su se odvila na različitim mjestima i u određenom vremenskom razmaku. Ovakva se definicija pokazala nezahvalnom jer je zanemarila osobe koje su počinile dva umorstva i uhićene su prije negoli im se pružila prilika da nastave sa svojim poslom, te počinitelje koji su umorstva izvršili na samo jednoj lokaciji.
Naposljetku, općeprihvaćena je definicija Nacionalnog instituta za pravosuđe prema kojoj se serijsko ubojstvo definira kao najmanje dva različita ubojstva koja su se dogodila u razdoblju od nekoliko sati, pa do čak i godina. Intenzitet serijskih ubojstava povećao se krajem 19. stoljeća kada je ulicama londonskog okruga Whitechapela ordinirao jedan od najpoznatijih serijskih ubojica Jack Trbosjek (Jack The Ripper). U 20. stoljeću slučajevi serijskih ubojstava sve su češći i medijski popraćeni. U to vrijeme, Sjedinjene Američke Države bile su leglo serijskih ubojica, pa nije ni čudno da oni najpoznatiji i najbrutalniji potječu upravo iz obećane zemlje. Ted Bundy, Jeffrey Dahmer, John Wayne Gacy, David Berkowitz (Son of Sam) samo su neka od imena koja javnost pamti i desetljećima nakon monstruoznih zločina koje su počinili.
Misterij serijskog ubojice
Što se zapravo skriva iza kulisa serijskog ubojice? Što se to vrzma u njegovu umu? Premda je uvriježeno mišljenje da su serijski ubojice oličenje samopouzdanja, u stvarnosti se često radi o osobama nesigurnima u sebe, što proizlazi iz iskustva tijekom djetinjstva koja su najčešće povezana s odbijanjem ili napuštanjem jednog od roditelja (obično majke), zlostavljanjem i/ili težom ozljedom glave. Većina serijskih ubojica u djetinjstvu pokazuje nasilno ponašanje prema životinjama. Najčešće ubijaju zbog seksualne požude ili čak rekreacije, odnosno uzbuđenja, te zbog želje za postizanjem hegemonije nad svojim žrtvama kako bi se osjećali dominantno.
Premda na slučajeve serijskih ubojstava ponekad gledamo kao na urbane legende, misleći da su ona dio prošlosti dalekog i nama nepoznatog svijeta, iznenadili bismo se koliko smo u krivu. Na području Jugoslavije dokumentirani su profili čak osam serijskih ubojica koji su svojim zločinima zgrozili širu javnost, no nama još uvijek predstavljaju veliku enigmu.
ANUJKA DI PIŠTONJA
Baba Anujka bila je poznata srpska vračara u 19. stoljeću te jedina žena serijski ubojica na području Jugoslavije. Rođena je u Rumunjskoj, a kao dijete je s roditeljima preselila u Vladimirovac. S dvadeset godina zaveo ju je austrijski časnik i zarazio sifilisom, što ju je dotuklo i slomilo joj srce.
Tada se povukla u osamu i počela izučavati medicinu te se posvetila pripravljanju tradicionalnih lijekova na prirodnoj bazi. Otac joj je namjestio brak s bogatim lokalnim poljoprivrednikom s kojim je u dvadeset godina braka imala jedanaestero djece, od kojih je njih deset umrlo. Nakon što je postala udovica, dio kuće na velikom imanju preuredila je u “laboratorij” i započela sa svojom crnom magijom.
Anujka je bila dobro upoznata s djelovanjem različitih sredstava, a najdraži joj je bio arsen. Arsen se u 18. stoljeću koristio kao dezinfekcijsko sredstvo, no u rukama babe Anujke postao je hladno oružje kojim je usmrtila preko dvadeset ljudi, pa čak i svoje roditelje. Njezina vračarska karijera trajala je 50 godina te su za sve vrijeme ljudi vjerovali kako Anujka zaista može predvidjeti dan nečije smrti, dok je ona za svoje mušterije mućkala napitke prema njihovim potrebama u kojima se nalazio arsen, mišomor ili neke druge otrovne tvari.
Prvu žrtvu ubila je 1878. godine, a razotkrivena je tek 1928. Sve njezine mušterije su bile žene, a stradavali su njihovi muževi. Baba Anujka nije uvijek pripremala smrtonosne napitke, nekad bi u čarobnoj vodici bila vrlo mala količina otrova koja bi, po želi supruge, njezinog dragog izvukla iz vojske.
Kako je moguće da toliko dugo nitko nije posumnjao na nju? Oko 1914. govorkanja o njezinim zlodjelima došla su do lokalnih čuvara zakona, no optužbe su bile ignorirane, Prvi svjetski rat je taman počeo.
Anujki je u pripravi napitaka pomagala Ljubinka Milankov koja je jednom prilikom 1928. godine pogriješila u dozi, zbog čega je jedan čovjek prije smrti uspio otići do liječnika koji je odmah prepoznao o čemu je riječ. Da je sve teklo kako je Anujka zamislila, postoji mogućnost da nikada ne bi bila otkrivena.
Anujka krivnju nikad nije priznala, negirala je sve optužbe do samog kraja. Osuđena je na samo 15 godina zatvora zbog starosti, a pretpostavlja se da su ju 1941. oslobodili njemački vojnici. Nije poznat točan broj ljudi koje je usmrtila jer se priča da je po povratku iz zatvora nastavila s vraćanjem. Preminula je u 104. godini života od senilne demencije.
MITAR SEKULIĆ
Mitar Sekulić svojoj okolini u Beogradu bio je poznat kao mesar te je slovio kao izrazito radišan čovjek.
Žrtve ovog serijskog ubojice bile su ženskog spola. On ih je najprije silovao, a kasnije zadavio i pored njihova obnažena tijela ostavio bi primjerak lista „Borba”. Ubojstva su započela 1948. godine, a u to je vrijeme gradom harao Miodrag Stole Tifunović (kojeg ćemo kasnije spomenuti) pa se, zbog pomanjkanja dokaza i svjedoka, Sekulića nije sumnjičilo za njegova zlodjela. Za njega beogradska policija saznaje tek dvije godine kasnije, kada ga je prijavila Marija Mitrović koju je silovao.
Na površinu su tada isplivale i priče ostalih žena koje je silovao, no uspjele su izbjeći smrt. Godine 1951. policija ga je uhvatila u zasjedi na željezničkoj postaji. Odsluženje dugogodišnje zatvorske kazne nije doživio jer je smrtno stradao usred sukoba s drugim osuđenikom s kojim je dijelio ćeliju.
DRAGAN MARKOVIĆ
Sin alkoholičara i delinkvent, Dragan Marković ubijati je započeo 1948. godine, nakon izlaska iz kazneno-popravnog doma u Kruševcu. U njemu je završio zbog krađe i nasilnog ponašanja te je tamo počeo razvijati svoje fantazije o nasilništvu i razbojništvu.
Njegova prva žrtva bila je 60-godišnja Milojka Krasavčić, nakon čega je pobjegao u Rijeku na nekoliko dana. Po povratku, nekoliko mjeseci kasnije u rodnome selu Straža kod Loznice ubio je Natašu Miletić ne zbog kakvog specifičnog razloga, već jer se pronašla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Nepoznato je kada i gdje je Dragan Marković umro te jesu li spomenute bile njegove jedine žrtve.
MIODRAG STOLE TRIFUNOVIĆ
U narodu poznat kao srpski Jack Trbosjek ili Fantom sa Zvezdare, Miodrag Stole Trifunović već u djetinjstvu razvio je fantazije o nasilju nad ženama. Naime, njegov je otac u kuću dovodio prostitutke te je svoju suprugu tjerao da mu pjeva dok su ga žene seksualno zadovoljavale. Miodrag se kasnije ubojstvima želio osvetiti svim ženama zbog onoga što je njegova majka morala trpjeti. Već u dobi od 15 godina silovao je 12-godišnju djevojčicu, čime je nažalost realizirao svoje maštarije.
Prije krvavog pohoda, iz stana glumca Milivoja Mavida Popovića ukrao je periku, brkove, bradu i odjela. Dana 31. siječnja 1948. počinio je prvo ubojstvo, nakon čega mu nitko nije mogao stati na kraj. Ubio je čak i sestru svoje supruge, a tereti se za 14 silovanja i ubojstva žena. Uhićen je tek kad je proširio svoj krug žrtava, odnosno kada su na meti bili i muškarci.
Osuđen je na zatvorsku kaznu, no prije nego je iskusio čari takvog života oduzeo si je život na vrlo morbidan način, probivši šipkom srce i usta.
VINKO PINTARIĆ
Poznat kao Zagorski Čaruga, Vinko Pintarić okončao je život petero ljudi. Godine 1973. situacija je eskalirala nakon što se sukobio sa susjedom Vidom Želimorskim oko odbačene letve. Vinko je bio pod utjecajem alkohola te je u takvome stanju otišao kući po pištolj kojim je naposljetku ubio svog susjeda.
Nakon toga smješten je u Vrapče iz kojeg je ubrzo pobjegao, a na slobodi je ubio svoju suprugu. Sredinom siječnja 1974. godine predao se policiji te je osuđen na smrtnu kaznu, no kao i kod Trobeca, sud je ublažio kaznu na dvadeset godina zatvora.
Osam godina nakon presude, Vinko ponovno bježi iz zatvora te je 1990. godine pronašao još jednu žrtvu. Nakon toga, Vinko je ubio još dvojicu muškarca.
Policija ga je sustigla 1991. tijekom operacije „Prsten” u kući njegove ljubavnice Ankice Buhiniček te mu pružila priliku za mirnu predaju. Tamo je ranio svoju ljubavnicu u trbuh, no ona se ipak uspjela izvući.
Kako on nije htio surađivati, specijalci su ušli u kuću, a jedan od njih usmrtio je Pintarića hicem u glavu.
METOD TROBEC
Slovenski serijski ubojica Metod Trobec rođen je 6. lipnja 1948. kao izvanbračno dijete udovice Marije Trobec i postarijeg oženjenog muškarca Andreja Malovrha. Majka je rodila blizance, a novorođenčad, Metoda i njegovu sestru Cirilu, željela je sakriti od svijeta kako bi zaobišla seoska ogovaranja i sramotu koja ju je pratila zbog već prijašnjih izvanbračnih trudnoća.
Uza sva nastojanja majke, ocu to nije bilo po volji i djeca su tako zajedno rasla. Metod nije govorio sve do četvrte godine, a hodati je naučio u dobi od pet godina. U školi nije pokazivao dobre rezultate, a njegova je učiteljica tvrdila da ništa ne uči, a da ga majka loše odgaja. Metod je bio vrlo zatvoren u sebe i često usamljen te previše vezan uz majku. Svojoj je majci pomagao u šumi i na njivi. Već kao mali ubijao je pse i mačke, što je tipičan primjer početaka razvoja jednog serijskog ubojice.
Kad je navršio punoljetnost prvi je put počinio kazneno djelo ukravši moped. Tada je dobio kaznu zatvora od trideset dana. Godine 1968. s navršenih dvadeset godina pridružio se vojsci kako bi služio vojni rok. Nakon povratka iz vojske Trobec je i dalje bio vrlo vezan uz majku te je kod nje ostao pola godine, nakon čega se zaposlio na željezničkoj postaji u Ljubljani. Plaća i nije bila tako bajna, stoga je Trobec sreću odlučio potražiti u inozemstvu. Zaposlio se u tvornici automobila Porsche u Stuttgartu gdje je radio četiri godine. U to vrijeme zanimao se za starije i iskusne žene koje su se svojom dobi približavale njegovoj majci.
Mamin sin
Godine 1974. oženio se Slovenkom koja je bila dvadeset dvije godine starija od njega. Imala je dvoje odrasle djece, što je smetalo Trobecovoj majci zbog čega je on često bijes iskaljivao na supruzi, dok je istovremeno prema majci bio blag.
Nastavio je putem kriminalca te je završio u slovenskom zatvoru gdje je po prvi put pokazao znakove psihičke nestabilnosti. Dijagnoza liječnika glasila je: Zatvorenički sindrom. Prepisana terapija: Elektrošok.
S ubojstvima je započeo 1976. Njegova je prva žrtva bila Vida Markovčić te su ostale četiri žene poslije nje ubijene na identičan način – zadavljene i raskomadane te spaljene u krušnoj peći.
Sud je Trobecu u početku odredio smrtnu kaznu, no kasnije je ipak osuđen na 20 godina zatvora. Godine 2006. oduzeo si je život u zatvoru.
ANTUN STANKOVIĆ
Poznat kao Zagrebački davitelj, Antun Stanković još je jedan u nizu ubojica koji je prebrodio vrlo teško djetinjstvo zbog obiteljskih problema. Otac je tukao njega i majku, a Antun je već u dobi od 14 godina postao delinkvent i kriminalac.
Do šestog razreda pokazivao je velik interes za hrvatski i matematiku, ali je u školi naglo popustio zbog teške i nasilne obiteljske situacije. Nešto kasnije počeo je i piti, a opisivali su ga kao agresivnog pijanca. Sanjao je o tome da postane filmski redatelj, a otac, s kojim nije imao dobar odnos, mu je često govorio kako će mu to „srediti preko veze”.
Prvo je ubojstvo počinio u 33. godini života, a priznao je sva svoja nedjela. Godine 1982. lažno se predstavivši kao inkasator za struju, ušao je u stan ljekarnice Ludmile Broliš koju je zadavio golim rukama. Godinu nakon ubio je svoju tetu kojoj je presudio udarivši ju sjekirom u potiljak. Nakon što se srušila na pod, zadavio ju je rukama i krpom. Kasnije je priznao da nikada nije osjećao krivnju zbog počinjenih ubojstava.
Otkriven je jer je tetin nakit pokušao prodati u Varaždinu, ali nije poznato koliko godina zatvora mu je dodijeljeno nakon presude.
IVAN MILAT
Hrvat koji ordinira Australijom? Čini vam se nemoguće? E, pa, Ivan Milat se ne bi složio s vama. U razdoblju od 1989. do 1994. Milat je počinio niz ubojstava, a njegove su žrtve bili planinari koji su stopirali na autocesti.
Predstavivši se kao Bill, Milat im je ponudio prijevoz, no umjesto toplog doma odvedeni su u šumu Belanglo u kojoj su brutalno ubijeni. Otegotna okolnost vrlo je različit modus operandi kod svake žrtve, što je uvelike retardiralo policijsku istragu. Milat je ubio tri britanske planinarke, no samo je jednu ustrijelio i zadao joj ozljede nožem post mortem, dok su preostalima ubodne rane uzrokovale smrt. Ubio je i njemačke planinare na čijim su tijelima obdukcijom utvrđeni tragovi gušenja i tučnjave. Jednome je odsječena glava. Zbog navedenoga, policija je bila zavedena na pogrešan trag, misleći da je za ubojstva zaslužno više počinitelja.
Milat je pukim slučajem završio u zatvoru, nakon što ga je Paul Onions, jedna od njegovih potencijalnih žrtava, prijavio policiji. U to je vrijeme Milat bio kolumnist australskih novina, no otpušten je zbog plagiranja.
Osuđen je na doživotnu kaznu u australskom Južnom Walesu, a 2009. godine javnost je ponovno čula za njega, nakon što si je odrezao prst plastičnim nožem i uputio ga australskom sudu. Preminuo je kao 74-godišnjak od raka jednjaka. Zanimljivo je da je njegovu karijeru skoro nastavio nećak Matthew s prijateljem Cohenom Kleinom. Godinu nakon Milatove smrti sjekirom su usmrtili 17-godišnjeg Davida Auchterloniea zakopavši ga u istoj šumi kao Milat svoje žrtve i sve snimili mobitelom. Matthew je osuđen na 43 godine zatvora, a njegov pomagač Klein na 32 godine zatvora.
Tako različiti, a slični
Zanimljivo je vidjeti koliko su različiti MO serijskih ubojica, a u pozadini svakog od njih možemo uočiti određene zajedničke karakteristike – teško djetinjstvo, nasilje u obitelji čiji je inicijator otac, a majka je obično ta koja pati, alkoholizam i problemi sa zakonom prije ubojstava. Disfunkcionalni su to pojedinci koji su u određenom periodu svog života, nakon neke životne prekretnice, razvili maštarije o ubijanju.
Budući da su serijska ubojstva sve češće tematizirana u popularnoj kulturi, ljudi su zainteresiraniji za proučavanje ljudske psihologije i nagona na zločin, no mediji ih često prezentiraju kao nešto uobičajeno, dok je njihov udio u ukupnim zločinima samo 2%.
Razumijevanje psihologije ubojica vrlo je važno u prevenciji idućih ubojstava pronalaskom počinitelja na vrijeme te je važno upamtiti da serijski ubojice ubijaju zbog želje i potrebe, a njihova romantizacija samo je pljuska u lice žrtvama i njihovim obiteljima.
Ovaj sadržaj kreiran je isključivo u edukativne svrhe te nikako ne služi promoviranju nasilnog ponašanja i kriminalnih radnji. Cilj mu je čitatelje upoznati sa slučajevima kriminalnog djelovanja koji su utjecali na pop kulturu i svijest građana diljem svijeta, istaknuti važnost adekvatne skrbi i brige za djecu i maloljetne osobe, ali i ukazati na potrebitost neprestanog ulaganja i pružanja pomoći osobama slabijeg socijalnog statusa, neovisno o njihovoj dobi. Ovim sadržajem također želimo obratiti pažnju na propuste u kaznenom sustavu, potaknuti dijalog vezan uz reformu domaćeg kaznenog zakona, naglasiti važnost mentalne higijene i mentalnog zdravlja, skrenuti pozornost na prepoznavanje opasnog ponašanja i osvijestiti potrebu za kreiranjem sigurne okoline za sve građane, bez obzira na njihove različitosti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.