“La Boheme” (HNK Zajc): Svijet boema u emotivnoj izvedbi riječke Opere
Već prošle sezone u riječkom HNK Ivana pl. Zajca susreli smo se s redateljem Fabriziom Melanom i njegovom interpretacijom romantičarske opere “Werther” Julesa Masseneta. Ove sezone ponovno je surađivao s riječkim kazalištem i to na Puccinijevom klasiku “La Boheme” (čiji je libretto napravljenim po literalnom predlošku “Prizori iz života boema” Henrija Murgera).
“La Boheme” prikazuje sliku života pariških boema; pjesnika Rodolfa (Aljaž Farasin), filozofa Schaunarda (Dario Bercich), glazbenika Collinea (Luka Ortar/Slavko Sekulić) te slikara Marcella (Robert Kolar) koji se nalaze u vječnoj borbi za egzistenciju, gladni i pothlađeni na okrutnoj pariškoj zimi. Međutim, u njihovim skromnim sobicama nikada ne nedostaje zanosa i radosti, nade u ljubav i, naravno, umjetnosti. U tom neobećavajućem gnijezdu slučajno se susreću dvije usamljene duše, Rodolfo i krojačica Mimi (Anamarija Knego). Njihovoj sreći na kraj može stati samo siromaštvo koje je zaslužno i za slabo zdravlje krhke Mimi. U kontrastu sa surovom stvarnosti njihovih života stoje vesele sekvence u kojima društvo vješto preživljava glad spletkama i prevarama, ali životna radost i ljubav neće biti dovoljni da stanu na put okrutnoj sudbini.
Problematika ljubavi u oskudici nije sagledana samo kroz odnos Rodolfa i Mimi, već se ocrtava i u odnosu Musette (Vanja Zelčić/Marija Kuhar Šoša) i Marcella čija ljubav, iako stvarna, neprestano puca zbog Musettine potrage za lagodnim životom. Posebno gorak okus u ustima ostavljaju prikazi njihovih objeda u kojima se društvo boema istovremeno izruguje pariškom plemstvu imitirajući njihove manire (nazivaju jedni druge grofovima i lordovima, izvode plesove poput menueta ili fandanga, izazivaju se na dvoboje), ali se također gradi iluzija u kojoj smijeh puni gladne želudce.
Ipak, Rodolfo uviđa svoju situaciju i pokušava, hineći ljubomoru, otjerati Mimi od sebe, zatomiti ljubav od silnog straha za njezino zdravlje. Na samom kraju ovo glazbeno scensko djelo nam slama srca tijekom prikaza Mimine smrti. Sjajni pjevači uprizorili su tu scenu toliko glumački snažno da su izrazi njihovih lica na trenutke bili potresniji od same, već iznimno jake glazbene sekvence koja sa svojim naglašenim gudačima ježi kožu. Pesimističan zaključak da ljubav u siromaštvu nije mogla pobijediti simbolično je prikazan na samome kraju opere. Mimi poželi krzneni grijač za ruke, a želju joj ispunjava Musetta koja slaže da joj ga Rodolfo poklanja, od čega on očajnički zaplače, svjestan da je njegova ljubav ne može spasiti. Bez nje ni Rodolfova umjetnost više nema smisla, što vidimo u njegovom očajničkom gužvanju papira uz uzvik “Kakvo uzaludno pero!”.
Radnja opere je vrlo jednostavna i u njoj nedostaju one, za operu tipične spletke, zavrzlame i tragične sudbine. Međutim, to ne znači da je opera nezanimljiva ili suviše sladunjava. Naprotiv, ona duboko protresa svakog gledatelja. “La Boheme” ne stavlja naglasak na dramsku napetost, već jednostavno prepušta gledatelju da uđe u svijet boema i upozna težinu njihovih života. Činjenica da se radnja odvija u Parizu sasvim je irelevantna, njihove su sudbine one bilo kojeg umjetnika, na bilo kojem dijelu svijeta u bilo koje vrijeme. Bezvremenost radnje i unutrašnjih previranja likova potvrđuju i kostimi (Manuela Paladin Šabanović) koji su lišeni vremenskih oznaka i jedino što sugeriraju je njihova financijska situacija.
Likovi se nalaze na razmeđi boemskog života, želje za užitkom i siromaštva koje ih pokorava. Oni uživaju u hrani, piću i djevojkama, a najviše u svom stvaralaštvu. Međutim, materijalizam simbolično proždire njihovu umjetnost, što izvanredno prikazuje scena kada Rodolfo, da bi ugrijao sebe i svoje prijatelje, čin po čin pali svoju dramu. Taj materijalizam posebno dolazi do izražaja u drugom činu koji je smješten na ulicama Pariza u božićno vrijeme, kada se sa svih strana čuje graja i vlada neumjerenost jelu i piću. Simpatični protagonisti žarko žele sudjelovati u šarenilu koje ih okružuje, a to čine tako da punih trbuha račun prepuštaju starom Alcindoru (Sergej Kiselev) kojeg su uz Musettinu pomoć nasamarili. Aktualnost i bezvremenost ovih tema, svakodnevna umjetnikova borba za preživljavanjem, bolest, smrt i siromaštvo, možda su razlog zašto je ova opera toliko dobro popraćena.
Opera je često osuđivana kao klasična kazališna vrsta koja više ne može ući u srca suvremenog gledatelja pa se poseže za pompoznim vizualnim pomagalima ili se nastoji gledatelju ponuditi suvremena interpretacija koja će ga odmaknuti od teksta i glazbe. Upravo zato se publika često ograđuje od opere smatrajući da ona ne može dotaknuti suvremenog gledatelja na pravi način. Međutim, kada je pred gledateljem ovakav ansambl koji zaista dubinski ulazi u svoje likove i drhti uz njih, tada ni emocija koja se nastoji prenijeti ne može biti zastarjela ili neaktualna. Melano ostaje klasičan koristeći minimalnu scenografiju (koju također on sam potpisuje), a srca gledatelja pridobiva dramatičnim interpretacijama glumaca i diskretnim, ali značajnim pomacima u psihologiju likova.
Na sceni tako možemo vidjeti samo nekoliko komada namještaja koji označavaju najosnovnije informacije koje moramo dobiti o likovima; stalak za slikanje, stol s papirima i svijećom, ugašen kamin koji već dugo nije “dobio zasluženu plaću”. Posebno zanimljiv scenski postupak je zaokret elemenata na pozornici koji od prvog do zadnjeg čina tvore zrcalnu sliku. Takav simboličan, a veoma diskretan postupak prikazao je cikličnost života protagonista. Oni žive od dana do dana, točnije preživljavaju, vječno se nadajući boljem sutra, a ništa se u njihovim životima zapravo ne mijenja.
Minimalizam scenografije nadopunjuje oblikovanje svjetla (koje potpisuje Dalibor Fugošić) koje pripomaže stvaranju atmosfere u scenama na otvorenom – blago plavičasto svijetlo sugerira hladnu snježnu noć – te sudjeluje u promjenama scene. Tako kada Mimi i Rodolfo ostanu u mraku slijedi i nagla promjena svijetla koja prikazuje gašenje svijeće, a postepeno gašenje crvenog svijetla dočarava gašenje ognja. Takva minimalno scensko oblikovanje zapravo ne iznenađuje jer je riječka Opera odavno odustala od pompoznih scenografija i okrenula se kvaliteti emocija koje prikazuje na sceni, interakciji među likovima i time operu kao vrstu nastoji približiti publici. Takvu politiku i javno zastupa smatrajući da je oslanjanje na raskošnu scenografiju i bogate kostime jedan od razloga starenja opere kao vrste.
Kada je riječ o vokalnim izvedbama, riječka Opera ne razočarava. Slušajući kultne arije poput Soave fanciulla ili skupne brojeve poput onog u krčmi kod Momusa možete samo zatvoriti oči i prepustiti se čaroliji opere. Valja istaknuti i sjajan Zbor Opere HNK Ivana pl. Zajc koji je ovaj put upotpunjen slatkim dodatkom u obliku dječjeg zbora “Kap”. Ne smijemo zaboraviti ni dirigenta Villea Matvejeffa i Orkestar HNK Ivana pl. Zajca koji su muziciranju pristupili s mnogo poštovanja te su bez greške vodili publiku emocijama koje im je Puccini namijenio. La Boheme je premijerno prikazana 23. listopada, a ponovno će zaigrati i u prosincu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
