“Legenda o svetom Muhli” (Kazalište Komedija): Uvijek aktualan klasik Mate Matišića
Satiričan, duhovit i vječno aktualan tekst “Legenda o svetom Muhli” postavljen je na daske Gradskog kazališta Komedija u veljači ove godine. Režiju potpisuje Zoran Mužić koji s piscem komada, Matom Matišićem, redovito surađuje. Produkt tih suradnji odreda su solidne predstave, a nedvojbeno je tako i ovdje. Komad je donesen lako i nenametljivo, s nizom šala, zabuna, spletki i sjajnih glumačkih minijatura – ako bude sreće, “Legenda” bi mogla igrati barem nekoliko sezona.
Komična farsa “Legenda o svetom Muhli” jedan je od najstarijih tekstova Mate Matišića. Iako napisana davne 1988. godine u doba socijalizma, danas sadržajem podbada i pomalo uznemirava, vjerojatno i više nego tada. Komad je, osim u zagrebačkoj Komediji, relativno nedavno postavljen u Kazalištu Virovitica te u INK-u u Puli. Možda odgovor nije u nužnoj potrebi za adaptacijama i prilagodbama novim vremenima, već klasičnosti samoga komada, a usudim se reći i veličini autora.
Tko je sveti Muhlo?
U izvorniku, okvir je drame komunistički, dok je za današnje doba osuvremenjen, no problemi koji muče mještane Svetog Muhle zapravo su ostali isti. Malo selo u Dalmatinskoj zagori siromašno je, infrastruktura je loša, i dok susjedni Cicvarići imaju vodu i kanalizaciju, u selu Sveti Muhlo čak niti crkva nije obnovljena. Očajni stanovnici razočarani su i ljuti pa domišljaju kako je najbolje proglasiti se nacionalnom manjinom i to ni manje ni više – prijeći u Srbe. Tada bi mogli ostvariti poticaje iz Europskih fondova pa kad sve srede iznova biti – Hrvati i katolici. No uzrok pravih problema nije u nacionalnoj pripadnosti, zaključuju oni, već u imenu sela. Sveti Muhlo neki je čudan katolički svetac – za nj nitko nikada nije čuo, nema ga u kalendaru, nema svoj spomendan, nisu sigurni kako je izgledao i što je to radio da bi postao svetac.
Radnja se tada premješta u srednji vijek i počinje predstava, točnije predstava u predstavi koju seljaci igraju kako bi pokazali tko je njihov nebeski zaštitnik. A on je, izgleda, sve samo ne svet – gotovo tipičan lik iz Matišićeva opusa, sazdan od paradoksa. Danju svećenik franjevac, gotovo povučen i miran, da bi noću maskiran u anđela Gabrijela od ucviljenih udovica izvlačio novac te ih navodio na seks, sve u ime Božje. Lažne smrti, oporuke i ukazanja, premještanja nerođene djece, samo su neka od čudesa sv. Muhle koji svoje seljane na kraju prevari – pokupi novac, fingira vlastitu smrt te postaje zaštitnik sela i udovica, kojima će se, dakako, i dalje noću ukazivati – u postelji.
Nimalo jednostavnu, razgranatu fabulu na scenu su lako i precizno donijeli glumci Komedije u nenametljivoj, malčice ziheraškoj režiji Zorana Mužića. U naslovnoj je ulozi Filip Juričić, točan, no u odnosu na druge pomalo suzdržan. Jasna Palić Picukarić i Damir Lončar svojim su tipičnim glumačkim gestama, dakle na domaćem terenu, iznova osvojili publiku. Solidan je i Saša Buneta u minijaturama iz naslijeđa pučkog teatra.
Bezvremenska satira
“Legenda o svetom Muhli” kolaž je najrazličitijih žanrova – fantastike, pučkih komada, pobožnih tekstova, farse, komedije… Snažno satirična i groteskna, s paletom veselih likova, klera i laika, pametnih i glupih, koji pronalaze svoje mjesto u svim povijesnim vremenima. “Legenda” je svojevrstan klasik koji uspijeva parodirati sam sebe, a publici pokazati koliko je lakovjerna i praznovjerna te naposljetku – nasamarena. Jedini je višak u predstavi njen vrlo loš završetak, kada izbezumljeni ostarjeli Isus (pretjerano uživljen Tomislav Martić) s trnovom krunom na glavi paradira scenom i pokušava nešto reći, no ostaje bez riječi, zgrožen valjda svime što je vidio i čuo.
Glazba u komadu sjajno dočarava atmosferu razvratne strane srednjega vijeka, a autor je songova i glazbe sam Mate Matišić. Tipični povijesni kostimi rad su Sare Lovrić Caparin. Scenografiju potpisuje Darko Bakliža, no ona je možda najslabiji dio predstave – statično piramidalna, monumentalna i dosadna. Podsjeća na srednjovjekovnu mansiju pa je stoga iskorištena i opravdana zbivanjima na pozornici.
Pohotan, lukav, proračunat, sebičan, sebeljubiv, gramzljiv – eto takav je sveti Muhlo, i upravo jer je takav, uspješno se izvlači i kada biva otkriven. Varalica uspijeva uvjeriti druge da nije ono što jest, u srednjem vijeku, u socijalizmu i danas – stvari su nepromijenjene. Svijet je zao i naopak, a oni koji to uviđaju, ionako su bez glasa.
