novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

‘Mad Men’: Renesansa američkog sna ili sumrak neoliberalnog poretka?

Foto: Screenshot
Vrijeme čitanja: 8 minute

Veličina i značaj nečega što se proteže preko jednog cijelog desetljeća često postaju istinski vidljivima tek kada mine bilo spomenuto desetljeće bilo ono što je trajalo (gotovo) jednako dugo kao ono. Kada je riječ o pojedinim televizijskim serijama, taj se konac njezinim ljubiteljima često doima preuranjenim, makar ona na grbači imala 7 sezona, 92 epizode i 8 godina koje su opsežnim, živopisnim i izrazito smionim tematiziranjem jednog od najvažnijih razdoblja američke povijesti ostavile neizbrisiv trag i na njezinoj današnjici. Riječ je, dakako, o seriji Mad Men (2007 – 2015), perjanici kabelske televizijske mreže AMC, koja je u svojih gotovo pa deset godina uspjela zaintrigirati kako struku i kritiku sedme umjetnosti tako i povjesničare, politologe, ekonomiste i druge proučavatelje fenomena zvanog „društvo“. Svojim nenametljivim prikazivanjem američke tadašnjice – koja je autentična od igle na kravati do automobila koji se kotrljaju niz netom izgrađene autoceste – daje hvalevrijedan obol jednome vremenu koje je, iako udaljeno više od pola stoljeća, kulturalno još uvijek prisutno u zemlji s velikim snom. Tako se 17. svibnja okončao jedan od najvažnijih doprinosa suvremenoj američkoj kulturi koji je započeo davnog 19. srpnja 2007. godine, u vremenu kad je tom zemljom vladao jedan drugi predsjednik, kad je jedan od ratova koji je vojevala još uvijek bio u punom jeku i kad je revolucionarni zamah šezdesetih godina, u nešto izmijenjenome ruhu, iznova galopirao avenijama i bulevarima Novoga svijeta.

Priča o skupini „momaka s Madisona“ koji ispuhujući dim svojih cigareta i ispijajući skupocjene viskije iz kristalnih čaša u svojim uredima u samome srcu Manhattana sklapaju marketinške ugovore s basnoslovnim iznosima nije uspjela isuviše uzburkati strasti tamošnjeg gledateljstva pred malim ekranima. Finala prvih dviju sezona gledalo je tek nešto više od dva milijuna ljudi (prvo finale i manje od milijun), dok je s rastom popularnosti i prisutnosti serije u medijima ta kvota donekle popravljena (posljednje je, prema procjenama, gledalo četiri milijuna gledatelja). Neovisno o tome što kod Mad Men nije riječ o do-tada-neviđenoj uspješnici koja je u vrlo kratkom roku uspjela oboriti rekorde gledanosti ili izazvati burnu reakciju gledateljstva, struku i kritiku svakako je pridobila svojim inovativnim pristupom i vrsnom glumom, vizualnom dojmljivošću i nonšalantnim spominjanjem tabu tema američkog društva iz njegove ne tako davne prošlosti i, ruku na srce, današnjosti – seksizma, rasizma i ovisnosti u svim njezinim fizičkim i psihološkim oblicima.

Bilo kako bilo, serija Mad Men već svojim pilotom odašilje beskompromisnu poruku o tome što joj je centralna okosnica, ukratko: američki san, njegov celofanski ovitak i način na koji ga prodati masama koje vape za visokim sjajem. Za taj postupak ponajprije skrbi Don Draper (Jon Hamm), elokventni bonvivan koji vodi naizgled ispunjen i savršen život: posao iz snova, žena s duplerice, obitelj iz časopisa. Sve se čini kao da mu je nadohvat ruke na srebrnom pladnju, a surovim marketinškim, poslovnim i društvenim svijetom vlada poput samosvjesnog regenta. Paleći jednu cigaretu za drugom, ispijajući bocu za bocom viskija i zavirujući pod koju suknju previše, Don Draper ustvari želi sakriti svoju velom tajne obavijenu prošlost, kojom se iz učmalosti ruralne Amerike (iz koje potječe) vinuo do ostakljenih vrhova menhetenških nebodera (kamo misli da pripada). Upravo u jednome takvom smještena je i Sterling Cooper Advertising Agency, iz koje Draper i njegovi suradnici vedre i oblače još crno-bijelim ekranima američkih kućanstava pedesetih i šezdesetih godina. Ti su uredi natopljeni alkoholom, dimom cigareta i lascivnim pogledima uperenima u oskudno odjevene sekretarice i suradnice, kojima početak istinske rodne emancipacije tek predstoji. Odličan je hommage seriji, a ujedno i pokazatelj njezina utjecaja na popularnu kulturu današnjice, dala Christina Hendricks u ulozi Joan Holloway/Harris, kada je u jednome skeču za web stranicu Funny or Die obradila stereotipnu predodžbu današnje emancipirane, no u usporedbi s njenim muškim suradnicima još uvijek financijski zakinute (američke) poslovne žene; miješajući koktel i pušeći u uredu, Hendricks/Holloway parirala je preneraženoj kolegici sljedećom izjavom: „Ako ćemo raditi kao da smo u 1960.-ima, onda ću se ja ponašati u skladu s time.“ Iako je riječ o liku izmještenome iz same serije, upravo je ovim kratkim uratkom ukratko sažeto sve što čini samu srž televizijske Madison Avenue od prije pola stoljeća. U prilog utjecaju ove serije na aktualnu popularnu kulturu, pa tako i na retoriku najviših ešalona tamošnje politike, govori i činjenica da je američki predsjednik Barrack Obama u svome petom obraćanju Kongresu rekao kako je „vrijeme da se riješimo uredskih politika koje pripadaju u Mad Men epizodu“.

A glavne ženske pokretačice cijele ove mašinerije su Peggy Olson (Elisabeth Moss) i već spomenuta Joan Holloway/Harris (Christina Hendricks), bez kojih bi led u čašama po uredima prestao zveckati, a viski ne bi tekao iz skupocjenih vrčeva. Upravo one utjelovljuju sliku snažne žene, koja pokunjenim no predanim radom postupno uspijeva tajnički stol zamijeniti producentskim, pa čak i foteljom partnera u tvrtci. No one su više iznimke nego pravilo: Elizabeth „Betty“ Draper/Francis (January Jones), Donova (bivša) žena, izvrstan je primjer poslušne kućanice iz kuharskih časopisa s prekretnice prošlog stoljeća, koja pušeći u kuhinji očekuje svoga muža da se vrati s posla – ili restorana, kasina, strip kluba – dok se poslužena večera hladi na stolu. Ovaj binarni prikaz američke žene kućanice/poduzetnice, zatočene u patrijarhalnom sustavu koji polako ustupa mjesto liberalnijemu, svojevrsni je zaštitni znak cijele serije, no Matthew Weiner, njezin tvorac, pobrinuo se da gledatelj niti u jednome trenutku ne misli kako prikazano služi nekoj suhoparnoj edukativnoj svrsi ili patronizirajućemu kritičkom osvrtu na to razdoblje. Upravo suprotno – alkoholom natopljeni i požudom vođeni (muški) likovi od prve do posljednje sezone (u vremenskim pojmovima od konca pedesetih do početka sedamdesetih godina) besramno varaju svoje žene, razvode se i ponovno zaljubljuju. Don Draper, Pete Campbell (Vincent Kartheiser) i Roger Sterling (John Slattery) hedonisti su bez premca, apolitični i bezbožni, pohotni i imućni – oni su alfa mužjaci s nabubrelim hlačama i lisnicama, kojima je bilo koja žena, od konobarice do filmske glumice, objekt koji se može kupiti komadom papira, bilo vizitkom, novčanicom ili vjenčanim listom ograničenog roka trajanja.

Sav taj dekadentni stil života odvija se podalje od američke svakodnevice, političke i društvene, iako je duboko usađen u nju. Kennedyjevo ubojstvo, slijetanje čovjeka na Mjesec i hippie pokret, koji se proširio Amerikom u rekordnom roku, uspijevaju svega zagrebati površinu toga staklenom kupolom zaštićenog svijeta. Iako svi snimljeni detalji mahom potječu iz toga povijesnog razdoblja, likovi i njihovih deset proživljenih godina u jednome od najturbulentnijih desetljeća suvremene povijesti ostaju postojani u svome samostvorenom mikrokozmosu. Politika je ovdje toliko važna da je se niti ne treba tematizirati (nešto što u jednu ruku podsjeća na Beckerov Good Bye Lenin! [2003]), a kuće, stanovi, automobili i restorani, hoteli i cijele gradske četvrti lišene su dnevnopolitičkih rasprava i bjesomučnog polemiziranja – primjerice – o predstojećem ratu u Vijetnamu. Korejski rat još je bolan trn u društvenom sjećanju – Donovu pogotovo, budući da njegov dubiozni identitet vuče korijene upravo iz njega – i to je otprilike jedini doticaj s aktualnom politikom; ovdje do izražaja dolazi jedna druga politika koja se zove ideologija: Coca Cola i Colgate, Lipton i Lucky Strike. Don Draper, miljenik direktora velikih višenacionalnih kompanija, svoj je zanat kalio ni na kome drugome osim na sebi: preuzevši ime jednoga vojnika palog u Koreji, bivši Richard „Dick“ Whitman zamjenjuje identitet seoskog balavca onime gradskog frajera, koji voli brze automobile, lascivne žene i žestoka pića – i to u izboilju. Don Draper njegova je najuspjelija marketinška kampanja koju je uspio prodati cijeloj Velikoj Jabuci; stvaranje vlastitog lika, koji je tobože predanim radom i mukotrpnim odricanjem postigao sve što danas posjeduje, sâmo je utjelovljenje američkog sna, prema kojemu su slava, moć i novac namijenjeni onima koji se za njih znaju i izboriti. Reklamirajući sebe, Don Draper je pokazao kako moć uvjeravanja ne preže ni pred kim niti ima obzira i prema kome, a kamo li prema bližnjima, obitelji i prijateljima.

Foto: Elizabeth "Betty" Draper/Francis; Screenshot
Foto: Elizabeth “Betty” Draper/Francis; Screenshot

Time je ustvari i objašnjen tijek same serije, koji se u svojoj punini – što je i logično – može sagledati tek nakon što je emitirana i njezina posljednja epizoda. Od prve scene prve epizode, u kojoj Draper svojim šarmom starog konobara želi uvjeriti u prelazak na Lucky Strike cigarete, do posljednje, na čijem je samom koncu prikazan reklamni spot za Coca Colu – marketinškog Moby Dicka – u kojemu mladi ljudi svih rasa u ruci drže taj najpoznatiji napitak i pjevaju o tome kako bi „cijelom svijetu željeli kupiti Colu“, nazire se mreža laži ispod ljeskave površine opojnog oceana dekadencije i izobilja. Na taj su način početak i kraj povezani lûkom koji natkriljuje sve spomenuto i dogođeno – bitno je što ti želiš, bitan je način na koji se ti pokazuješ, jedino što je prava stvar je ono što ti želiš da bude. Ono što svijetu treba je Coca Cola, proizvod poznatiji od Isusa Krista, a Don Draper je u Mad Men pokazao svoj put traženja identiteta – svoj put stvaranja „prave stvari“ – od poznatog marketinškog mogula do Dicka Whitmana i natrag. Dok drugi likovi pred kraj posljednje sezone svoj smiraj pronalaze u ljubavnim vezama s drugim likovima (osim Betty, na kojoj je Don metaforički parazitski preživljavao do te mjere da joj je svojim utjelovljenjem Lucky Strikea priskrbio rak pluća), čini se da Don u meditaciji na kalifornijskim liticama pronalazi put natrag – do samoga sebe. Bjesomučno bježanje od drugih u dvjema posljednjim sezonama serije ustvari se iskazalo kao pokušaj bijega od samoga sebe. Indikativno je to u sceni kada Don svoga pokojnog šefa Bertrama Coopera (Robert Morse), koji mu se katkad ukazuje u omamljenim alkoholnim pijanstvima, pita tijekom vožnje mračnom autocestom: „Jesi li pročitao On the Road?“ Kerouacov roman služi kao metafora za ono što je, putem beznačajnog snošaja i beskonačnog opijanja, Draper činio sve prethodne sezone. A bježanjem od samoga sebe, od (u najmanju ruku) dvostrukog života koji je vodio, od beatnika i kontrakulture, Don/Dick naposlijetku postaje njihovim neželjenim pobornikom i potpuno se stapa s njihovim načinom života. Željevši „cijelom svijetu kupiti Colu“, Don je svoj nedosanjani američki san pretvorio u ono što bismo danas mogli nazvati snom o Americi, o zori neoliberalnog poretka i njegovu istovremenom sumraku.

Weinerovu bi se seriju vrlo jednostavno moglo nazvati jednom od najvažnijih serija ikada snimljenih. Ne samo zbog toga što je u stvaranje vizualno savršenog i fabularno uravnoteženog svijeta unutar svijeta uložen orijaški (producentski, redateljski, kostimografski i scenografski) trud, već i zato što su s Mad Men šezdesete završile – i to po drugi put. Revolucionarna sablast, koja je kradomice puzala avenijama i bulevarima zemlje s velikim Snom, postojala je i u 2007., godini početka emitiranja serije, kada je irački rat na drugom kraju svijeta bjesnio u punom jeku, a burzovni krah tek se mogao naslućivati, ako i to. Njezina važnost možda ne odgovara medijskoj hajci (ili njezinom izostanku?) kojom je popraćen njezin kraj: niti je bio najavljivan poput, primjerice, posljednje epizode Gilliganova Breaking Bad (2008 – 2013), niti je izazvao val reakcija, makar negativnih, od obožavatelja poput finala The Sopranos (1999 – 2007) Davida Chasea – za koju je Weiner, uzgred budi rečeno, napisao desetak epizoda. Također je zanimljiva činjenica što je većina glumaca bila relativno nepoznata u vrijeme kad je serija započela s emitiranjem, da bi u narednim godinama povećali svoju prisutnost na američkim malim ekranima – i to u humorističnim serijama. Jon Hamm (Draper) pojavljuje se primjerice u NBC-evoj seriji 30 Rock (2006 – 2013) u ulozi dr. Drewa Bairda, nespretnog liječnika koji neko vrijeme ljubuje s protagnisticom Liz Lemon te u Unbreakable Kimmy Schmidt (2015 –), gdje utjelovljuje lik Richarda Waynea Garyja, vođe opskurne sekte. Christinu Hendricks također možemo gledati ulozi Billy u Lost River (2014) Ryana Goslinga. Pokazavši kako njihov glumački talent ne prestaje samo s prikazivanjem drame, glavnim je likova možda upravo zato uspjelo utjeloviti nešto što bi teoretski moglo biti itekako teško probavljivo na jedan iznimno smion način.

Naposlijetku su „Momci s Madisona“ otišli na jednak način na koji su i došli – postavljajući pitanja, analizirajući potrebe jednoga društva koje ne zna što bi sa sobom od dosade i učmalosti, učinivši teme seksa i seksualnosti, ovisnosti i vječne potrage za identitetom usputnim postajama na putovanju kroz suvremeni svijet, a ne njezinim ultimativnim središtem, čime su se ograničili od mora drugih koje pokušavaju dobiti bodove na taj jeftin način. Popularna kultura prikazana u Mad Men danas je već retro i vintage, a pomnog gledatelja svejedno može začuditi u kojoj mjeri Kennedyjevo ubojstvo te tapete žarkih boja i čudnih geometrijskih oblika mogu podsjećati na današnje površine od brušene kovine i spletke političkih elita. Niti jedna stvar nije u potpunosti ni do kraja onakva kakvom se čini – Mad Men nam ogoljava temelje onoga u što bismo željeli vjerovati, pripovijeda priču koja se odvija u zakulisju blještavih reklama i dovitljivih gesla proizvoda – bilo tvorničkih, bilo ljudskih – koji u nas zure s fasada zgrada i iz piksela zaslona. Ljudi koji su ih skovali činili su to često s metaforičkim kosturima u ormarima, nataloženim frustracijama i propalim snovima, a na svojim crtaćim pločama i tijekom predstavljanja strategije svoju su prodajnu taktiku temeljili na predodžbi o sretnoj obitelji, lijepim ljudima te istinskim američkim vrijednostima. Don Draper i njegovi opsjenarski ortaci uvelike podsjećaju na protagoniste F. Scott Fitzgeraldovog romana The Great Gatsby (1925) ili filma The Wolf of Wall Street (2013) Martina Scorseseja, kojima život nalikuje na jednu veliku zabavu bez kraja i koji, jureći u svojim ispoliranim automobilima ususret ružičastome nebu na obzoru, ne znaju očekuje li ih to zora ili sumrak poretka koji su svojim radom njegovali i gajili. Jay Gatsby, Jordan Belfort i Don Draper istinska su čeljad američkog sna, heroji i krvnici istovremeno, koji su njegov lijepi privid, pa makar na trenutak, uspjeli pretvoriti u „pravu stvar“, u ono što cijelome svijetu – očito – „stvarno treba“.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari