novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Mary May: “Do prošle godine nisam uopće pjevala”

Foto: Antonela Zvonković
Vrijeme čitanja: 8 minute

Vjerojatno je zadnja osunčana subota godine i danima vrtim “Things You Can’t Put Your Finger On” Mary May za koju nismo ni znali godinu prije objave. U trci između letova i kontinenata, rana subota otvorila se kao jedina opcija za razgovor. Umreženi na svim mogućim mrežama, Mary i ja dogovorismo HŽ avanturu: nađimo se u vlaku, popijmo jutarnju rakijicu i pojedimo radnički sendvič. Kao nekad. Oboje ganjamo tu prošlost koju romantiziramo zbog jednostavnosti. Toj prošlosti pripada i HŽ, na sveopće čuđenje: vlak kojim smo navikli kasniti satima na odlazak u Zagreb, danas je došao na vrijeme. Europske regulative možda bi nas mogle izvući iz kaljuže, no zbog točnosti malo će tko zastati u Karlovcu. Mary May nikad nije stala u Karlovcu, a gotovo ni sada – vlak je nastavio do Duge Rese zbog moje loše procjene fenomena vremena.

Malim Saxom otpalismo do ovog susjednog gradića zarobljenog u vremenu i prostoru, jednog od onih tužnih priča o oronulosti i lošoj lokalnoj politici. Poput Stevie Nicks, Mary May s gitarom na leđima gleda niz prugu u smjeru Ogulina, a snimateljica i ja vadimo opremu da bismo okinuli taj pitoreskni prizor koji prekida lokalac oduševljen kadrom: “Kaj ste vi svatovi?”

Vraćamo se odmah prvim vlakom za Karlovac jer sljedeći ide tek za dva sata. Smotanost na najjače – tko očekuje točnost vlaka? Imamo samo dvije stanice – Mrzlo polje i Karlovac centar. Vlak vozi po pe-esu. Zaboravili smo na rakijicu u torbi i među prstima držimo samo karte u socijalističkom vlaku.


Mary, koje su to stvari u koje ne možeš uprti prstom?

Jučer sam s frendicom pričala o odnosima s ljudima, roditeljima i po tko zna koji put joj rekla kako ne možeš točno uprti prstom i objasniti neke stvari. To su one male spoznaje koje su ovdje negdje; neko znanje i lekcije do kojih moraš doći, a ne možeš ih identificirati dok ne dođeš do njih. No tu su. Stalno.

Je li sa spoznajama i tvojim rezoniranjem došla potreba za verbalizacijom svojim osobnim rječnikom i gramatikom?

Ne. Recimo, Softest Tune mi se par dana vrtila po glavi do mjere da sam pomislila da razvijam shizofreniju (smijeh). Vidjela sam da se javljalo u formi stihova i glazbe tako da se sve pretočilo u djelo koje sam sama sebi morala interpretirati – što si uopće govorim? Doslovce je svaka od pjesama ‘došla’ kao školska lekcija. A-ha, poglavlje 3. Ono što mi je najzanimljivije jest da mi se s vremenom mijenja i značenje pjesme jer se poveže s novim iskustvom.

Jesi li prije Softest Tune uopće namjeravala raditi na glazbi i pisati pjesme?

Ne. Nije bilo ikakve ideje čak ni kad je napisana Softest Tune – nisam htjela ništa s tim. No onda su krenule druge ‘izlaziti’ i kako sam imala više ‘fajlova’ na mobitelu, ljudi su reagirali na to. Nikad nisam sjela i napisala pjesmu, nego bi ona izašla iz mene. Slučajno je jedan frend u društvu iz šale pustio pjesmu s mog mobitela, a tamo se našao i Mark Mrakovčić, moj producent. On mi je poručio da dođem do studija da to snimimo ako želim. Pitala sam se što bih uopće u studiju i zašto bih uopće trošila nečije vrijeme.

Ali ljudi ne znaju da si ipak glazbeno školovana. Završila si srednju glazbenu, a instrument izbora bila je violina.

Da, cijeli sam život provela u glazbi. Sjećam se da sam kao srednjoškolka razmišljala o sebi ponajprije kao glazbenici. Onda kad sam otišla na fakultet i postala psihologinja, glazbu sam posve ostavila po strani.

No psihologiju ne bih rekao da si ostavila po strani u svom glazbenom radu. Prvi susret s albumom i ulaskom u svijet Mary May vidi se da ga oblikuješ vjerojatno i pod utjecajem struke kao žena koja zna artikulirati i iznijeti svoja iskustva i razmišljanja na jedan jasniji i konkretniji način.

Nemam nekakvo “ekskluzivno” pravo na psihologiju. Svatko tko živi, htio-ne htio, bavi se psihologijom, bavi se sobom.

Ti možeš vjerojatno brže, lakše, kompaktnije i spretnije verbalizirati i precizirati baš te stvari u koje možda mi ostali ne možemo uprti prstom.

Ali kao psihologinji mi je užasno teško reći da to može imati veze samo s faksom. On je bio divan i sama činjenica da sam to upisala govori da me psihologija samo više zanimala i možda da je bilo više senzibiliteta prema introspekciji ili razmišljanju o motivima tuđeg ponašanja.

U razgovoru s divnom novom kantautoricom Akleom Neon, uhvatio sam se pitanja pjevanja svojih iskustava na engleskom kao sada standardnom i univerzalnom jeziku, na što se vrlo odlučno osvrnula da je najiskreniji pristup pjevanju onaj kroz svoj materinji jezik. S druge strane, kao anglistu meni puno više govore dikcija, metar i rima. 

Zanimljivo mi je to čuti. Možda će mi u nekom trenu doći da se izrazim na svom jeziku. No sjećam se pisanja pjesama na engleskom kad sam bila mlađa, a to je zato što sam oduvijek slušala glazbu na tom jeziku. Prve tri kazete koje sam kupila u četvrtom osnovne bile su “Bad” Michaela Jacksona, “Bury The Hatchet” The Cranberriesa i “Jagged Little Pill” Alanis Morissette. Želim reći da mi je bilo normalno da glazba koja iz mene izlazi bude na engleskom. Nikad nisam propitkivala jezik kojim se služim. No uopće ne sumnjam da je lakše izraziti se na engleskom jer se fakat vide razlike u pjesmama na materinjem jeziku – ili  te nešto “probode” ili je”bljutavo”.


Silazimo s vlaka i s gošćom Karlovca krivudamo oronulom Banijom – četvrti koja je pravi muzej Domovinskog rata; derutna i oronula.. Pjevačica intuitivno procesira kontekst, a u razgovoru s njom nekako je najfascinantnije pratiti njezin pogled koji predvodi cijeli kompleks manirizma. Budno i žudno promatraju okolinu dječjom iskrenošću i umjetničkom znatiželjom. Mary May u razgovoru vrlo kritički procjenjuje život, grad Karlovac u koji kroči po prvi put, pa čak i međuodnose čovjeka i prostora i međuljudske odnose u kakve itekako možemo uprti prstom i koji oblikuju našu stvarnost i to kako ćemo je proživjeti. Od politike u hrvatskoj svakodnevici, do uzročno-posljedičnih veza osobe naše černobilske generacije i roditelja koji pripadaju jednom težem, ali naivnijem vremenu, Mary kroz šal i kestenjaste kovrče ipak aludira na to da piše subjektivne kronike u zajedničkom i dijeljenom svijetu. Sva dosadašnja iskustva čine nas ljudima kojima jesmo, kao i načini proživljavanja istih fenomena, a osobnost istih daje nam za pravo reći da je svaka individualna reakcija istovredna.

Sjedamo na rano jutarnje sunce u šarmantnoj i veseloj Cohibi – kultnom mjestu glavne gradske šetnice gdje Mary, dok vadi dva sendviča pripravljena za našu vožnju, pita “je li normalno da ih jedemo tijekom intervjua”. Zaboravili smo ih kao i rakiju koja je nekoga usrećila nakon razgovora u kafiću usred parka gdje se prisjeća utjecaja tijekom odrastanja kojih je mnogo jer je “prastara”.


Majka bi mi govorila da sam jedina osoba koju je vidjela da gleda, a ne sluša glazbu jer bih satima sjedila i upijala glazbu s MTV-ja. Cartoon Network je drugi najveći utjecaj na moj engleski. Sjećaš li se Sheep in a Big City? Bio je apsolutno neprilagođen djeci i uzrastu sa svim svojih igricama riječima koje su bile neshvatljive. No sad da ga gledaš bio bi genijalan. Fakat preporuka!

foto: Antonela Zvonković

Ja sam obožavao Cow and Chicken.

Da, kao i Dextera i Two Stupid Dogs.

Sjećam se tog vremena i zbog načina nabavljanja muzike. Dakako na kazetama. Slušaš radio i onda kada prepoznaš pjesmu trčiš do njega i klikneš snimanje dok možeš.

A tek zvanje radijskih postaja s glazbenim željama!

Naravno. Iako nisam previše zvala sama. No ne znam koliko sam samo puta bacila kletve na voditelje i jinglove usred pjesme (gdje govore ime radijske postaje uslijed pjesme, op.a.). Znači – ne! Snimam! Hoću reći da je bilo teže doći do muzike za razliku od danas kada je intake puno veći. Tada je bilo lakše biti poznavatelj muzike, a kada mi ljudi danas počnu izvlačiti imena pjesama i bendova, jednostavno mi bude previše svega.

Znači nemaš hrpetine albuma i kolekcije najdražih ti stvari?

Ili sam izgubila ili pobacala sve, a slušam muziku s kompa i to, pazi, preko YouTubea. Znači – dno dna.

Mary bez imalo zadrške i srama kaže kako su joj streaming servisi jednako poznati kao i našim bakama, odnosno poziva dobrodušne ljude da je nauče kako se njima služi. Govorio sam joj o praktičnosti takvih platformi koje te ujedno mogu učiniti mahnitim skupljačem glazbe koju nikada ne preslušaš, kao što smo ne tako davno radili “pržeći” CD i DVD-e.

Zato ja želim potrošiti sve novce na ploče. Nevjerojatna mi je sreća kupiti nečiju ploču. Kad sam osposobila stari gramofon, prvo sam naručila ploču (“Grace”, op.a.) Jeffa Buckleyja – rekla sam si ‘ajmo započeti s bogom’.


Napokon iz aluminijske folije odmotavamo sendviče od integralnog kruha s rukolom i podatnim dimljenim sirom koji mljackamo nakon zalijevanja toplim napicima čija se para polagano izvija poput siluete trbušne plesačice na prhkom zraku kasnog studenog. Prezrelo kestenje nečujno pada oko nas na lišće dok iz Cohibe klize zvukovi rocka devedesetih.


Kad si već odabrala kantautora legendarnog statusa, reci mi što misliš da pokrenulo hrvatski val ženskog kantautorstva posljednjih nekoliko godina, koje bih ja zapravo locirao na vremenskoj liniji da se javlja tijekom recesije u Hrvatskoj koja je toliko ograničila glazbu da ju je zapravo motivirala na samoinicijativnost i pristup uradi-sam?

Toliko slabo pratim scenu na neki sistematičan način, a više dopuštam da muzika dođe do mene i na nju se zakačim. Ima toliko mlađih djevojaka koje su radile puno prije mene, dok sam ja samo izlazila vani, haha. Moram spomenuti Lovely Quinces jer kad sam shvatila koliko ima malo godina, a kakvu muziku i koliko je dugo radi, nisam si mogla pomoći nego sam se malo posramila.

U redu, ali sada je tek došao tvoj trenutak, a on nije zanemariv jer se svi slažu da je album napravio eksploziju među kritikom, a i publikom. Možda nije ni trebalo žuriti iako je trebalo 30 godina da propjevaš.

Slažem se. Ne gledam na to kao nešto što nisam ranije učinila. Prije tri godine moj početak u glazbi je bio slušanje jednog beata prijatelja koji ga je napravio. Uzela sam u ruke mikrofon, papir i olovku, napisala stihove, snimila više dionica vokala i on je to samo pospajao. Ta mi je stvar jedna od najdražih koje sam ikad napravila i niste je još čuli!

Je li to bio prvi put kad si čula samu sebe?

Da! To je bilo toliko lijepo, no morat će proći još vremena da odlučim što s tim materijalom. No ovo sada mi nikad nije bilo na pameti – prije nisam ni mogla ništa objaviti jer nisam imala hrabrosti izići pred ljude. Ja sam prije 11 mjeseci prvi put javno zapjevala na vocal showcase-u Lele Kaplowitz (hrvatska jazzistica, op.a.) – kod koje sam išla na lekcije pjevanja, a sve je polaznike pitala žele li nastupiti u jednom jazz klubu u Zagrebu. Nisam to htjela, iako sam tad već radila na albumu, jer me bilo strah live nastupa. Bilo bi lijepo živjeti u dvorcu s mačkama kao Enya i samo izbacivati glazbu(smijeh). Profesorica je rekla da to doslovno moram pokušati, a cijeli dan prije nastupa sam plakala. Kad sam ušla u klub iz tramvaja, još uvijek sam brisala suze – first world problems. Umrla sam od straha, no kad sam došla na pozornicu, bilo je nekako lakše iako nije bilo najbolje. Bilo je ok i korektno, iako sam se bojala da ću doslovce umrijeti – došla sam tamo pripremljena na svoju smrt. Na kraju ne umreš, naravno, jer je to takva pizdarija, ali prebrodiš strah.

Mary nastavlja o tome kako je to ipak korak na njezinom putu, a motivacija bi joj svakako trebala biti izniman uspjeh i ujedinjena kritičarska fronta u svojih hvalospjevima za prvijenac “Things You Can’t Put Your Finger On” nastao u spontanoj suradnji s mladim producentom Markom Mrakovčićem zaslužnim za produkciju Lovely Quinces, Irene Žilić i Nine Romić.

Nemam riječi za tog lika. On je baš genijalac. Kad smo radili u studiju svaki bismo put osjetili pravu euforiju kad bismo vidjeli što smo napravili. Oko svake se pjesme stvorila nevjerojatna ljubav, a nije mu bilo lako jer sam mu došla s a capella stvarima na mobitelu. On je prvo morao dokučiti što želim, prepoznati akorde u pozadini melodija koje sam ja točno čula, ali nisam mu ih mogla navesti. Prava igra pogađanja!

On je kriv za Softest Tune kao tvoj prvi singl koji nas je osvojio?

Za Softest Tune sam mu dala daleko najmanje inputa jer mi je sve bilo previše nepoznato. Nisam znala što da mu kažem osim: “Evo ti moja pjesma na mobitelu i njena atmosfera je takva i takva.” No kako smo radili, postepeno mi se počeo otvarati taj svijet gdje sam onda mogla reći kako želim da stvari zvuče. Rad s njim me jako puno naučio, ne znam kako mu se ikad odužiti osim samo u superlativima spominjati njegovo ime.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari