MI, DJECA S KOLODVORA ZOO (2021): Kultna narkomanska priča u modernom, filtriranom izdanju
Istinitu priču koju su o Christiane F. napisali novinari Sterna nakon što su je upoznali kao svjedokinju u postupku protiv pedofila koji je žrtve plaćao heroinom te intervjuirali i shvatili da imaju predložak knjige koja će uskoro postati obvezno štivo za buduće generacije tinejdžera pročitala sam prvi put kao šesnaestogodišnjakinja. Tad mi je u điru bila štok-kola petkom i pokoja cigareta iz kutije koju sam dijelila s frendicom i sakrivala u unutrašnjem džepu školske torbe. Christiane je sa šesnaest već bila polu-uspješno liječena narkomanka i bivša prostitutka čija je priča šokirala ne samo Njemačku, nego cijeli svijet.
Tri godine nakon knjige, 1981., izašao je i niskobudžetni film „Christiane F. – Wir Kinder vom Bahnhof Zoo” redatelja Ulija Edela koji je vrlo brzo stekao status kultnog proizvoda kontrakulture. Razlozi tome su mnogi: šokantne scene zlouporabe droge i apstinencijskih kriza koju prolaze četrnaestogodišnjaci, melankolična i mračna atmosfera Zapadnog Berlina krajem sedamdesetih, korištenje pravih ‘žitelja’ zloglasnog Kolodvora Zoo kao glumaca za sporedne uloge, a svakako je popularnosti filma doprinijela činjenica da glazbu potpisuje David Bowie koji u filmu glumi samog sebe.
Iako imam tendenciju vraćati se knjigama i filmovima koje volim i uživati u njima ispočetka, u ovom konkretnom slučaju to nisam napravila. Neke epizode iz njih jednostavno su preslikovite i premučne za njihovo ponovo proživljavanje, urezane su mi u pamćenje; sjećam se gdje sam bila kad sam ih čitala, što sam nosila i koje sam „probleme“ tad imala. Vrlo brzo sam shvatila da to što sam imala ispit iz latinskog sutra za kojeg se nisam spremila postaje nebitno usporedivši s recimo, problemom da ti se prijateljica predozirala u kolodvorskom wc-u. I tako ne čudi činjenica da sam novoj seriji koja je nastala u produkciji Constantin Televisiona i Amazon Prime Videa, a dostupnoj na HBO GO pristupila s velikim uzbuđenjem, ali i određenom dozom skepse.
Izgleda da su oba pristupa bila opravdana.
Neki novi klinci, neke nove priče
U prvoj, od ukupno osam epizoda, upoznajemo glavne likove. Osim Christiane (Jana McKinnon), tu su Stella (Lena Urzendowsky), Babsi (Lea Drinda), Benno (Michelangelo Fortuzzi), Axel (Jeremias Meyer) i Michi (Bruno Alexander). Svaki od njih ima neku svoju boljku, traumu ili drugi izvor tjeskobe zbog kojeg se osjeća neprihvaćeno. Christianina obitelj je zbog konstantnih svađa između majke i oca pred raspadom, a kao izlaz iz te situacije i monotonije odrastanja u betonskom predgrađu Gropiusstadt prihvaća poziv kolega iz škole na izlazak u diskoteku Sound. Tu prvi put uživa u druženju s novim, cool društvom, ali i u sintetičkim drogama.
Babsi, koja tad još nije dio klape, uporno pokušava pobjeći od kuće u kojoj živi s bogatom te strogom bakom i tetkom koje za nju skrbe, umjesto majke koja je odsutna i oca koji se utopio. Neshvaćena i napuštena, želi počiniti samoubojstvo, no u tome je sprječava Stella, koja i sama pati jer joj je majka alkoholičarka koja se ne brine za nju niti toliko da spriječi napastovanje koje nad njom izvrši redovita mušterija u njihovom kafiću. Stella upoznaje Babsi s ostatkom ekipe na putu za Sound, gdje svi kolektivno bježe od svojih problema.
Jedan za drugim, vodeći se Axelovim primjerom počinju uzimati heroin, prvo rekreativno, a zatim svakodnevno. Ubrzo im ponestaje novca pa ga kreću pribavljati na razne načine, Stella pa Babsi odluče živjeti s pedofilom koji se za njih brine i nabavlja drogu, a kasnije se i prostituiraju na Kolodvoru Zoo, hot spotu za nabavljanje svih ilegalnih proizvoda i usluga poznatih čovjeku. Na isti način djeluje Benno, u kojeg se Christiane ludo zaljubljuje, kao proizvodni inventar Kolodvora, kako bi namirio svoje i Christianine potrebe koje sve više rastu. Likovi od početnog ushićenja povremenih ekscesa, padaju u jamu ovisnosti i kriminala od kojih nitko neće izaći netaknut, a neki neće nikad izaći živi.
Estetika tamo gdje ne pripada?
Već iz prve epizode jasno je da serija u mnogočemu odstupa od knjige i filma. Za Christianu fatalni Detlef u seriji je inkorporiran u lik Benna, ali osim likova i nekih dijelova radnje, velika je razlika i u samoj atmosferi. Dok knjiga iz očaja prelazi u onaj još veći, serija, iako ima svojih jezivih scena, ima i onih lijepih. Prelijepih, zapravo. Od onih koje su, rekla bih, opravdano ukrašene, kao npr. noćne scene Berlina ili ekstatičnog partijanja u Soundu, do onih koje su hiperestetizirane samo iz razloga da budu zaista lijepe gledatelju, ne uzimajući u obzir koji je sadržaj istih.
Tako npr. u sceni u kojoj Babsi, Stella i Christiane po prvi puta zajedno traže mušterije na štajgi svira vesela, upbeat glazba, cure s osmijehom na licu idu od auta do auta u kostimima à la Mötley Crüe ili Judas Priest. Po općenitoj vibri te scene gledatelj bi pomislio da promatra Juliju Roberts kako u romantičnoj komediji „Pretty woman” bira haljinu u fensi butiku na Rodeo Driveu, a ne maloljetnice koje traže nekog monstruma s kojim će provesti noć da bi zaradile za dop.
Paralelni Berlin koji spaja sedamdesete i današnjicu
Naravno da je nezahvalno seriju uspoređivati s dosadašnjim ostvarenjima temeljenim na ovoj priči ili tematici maloljetničke ovisnosti te su to i pokušali izbjeći njeni tvorci navodeći u intervjuima da žele stvoriti paralelni svijet Berlina koji spaja sedamdesete i sadašnjost. Svijet u kojemu će ispričati tu univerzalnu priču bez da je u potpunosti kopiraju, a i na početku svake epizode pojavljuje se tekst koji gledatelje upozorava da se radi o fikciji koja se samo temelji na Christianinom životu.
No, izabravši upravo njenu priču za ekranizaciju (koja je već planetarno popularna, ima fanove, čitaj: izvore profita diljem svijeta) morali su prihvatiti rizike koje ona sa sobom nosi. Pogotovo rizik preuljepšavanja određenih epizoda njenog života koje ne samo da ne treba uljepšavati, nego publici treba prikazati točno onoliko grozomornima koliko su bile u stvarnosti. Sve drugo dodaje nekakav sjaj nečemu što gledatelju, ma koliko god (ne)povodljiv bio, ne smije biti prikazano, pogotovo uzevši u obzir da su i film i knjiga koji puno sirovije prikazuju njen život, optuženi za glorifikaciju istog.
Reference iz dop-kulture
Osim po raskošnim kostimima koji transcendiraju modne trendove i podjelu na određene periode, „Mi, djeca s kolodvora Zoo” podsjeća na „Euphoriju” (Levinson, 2019.), seriju koja također na hiperestetiziran način prikazuje živote problematičnih tinejdžera, i po povremenim nadrealnim scenama. Radi se o doprinosu naraciji koji je zbilja čest kod junkie kinematografije i pogotovo efektan u „Euphoriji” jer kroz njega vidimo želje i snove likova u čijoj se psihi pred raspadom brišu granice realnog i nadrealnog.
Tako Babsi, osim što komunicira s pokojnim ocem, tijekom fiksanja upada u bazen pun kristalno čiste vode, kao što smo, recimo, vidjeli u sceni kad Renton u „Trainspottingu” (Boyle, 1996.) upada u wc u kojemu je voda ipak „malo“ prljavija nego u Babsinom slučaju. Osim toga, posljednja scena serije je gotovo jednaka posljednjoj sceni „Trainspottinga 2” (2017.) u kojem se od fokusa scene kamera udaljava veoma brzo unazad, oponašajući brzu vožnju tunelom.
Također nije ni pretjerano originalna sekvenca Frankovog bordela. I ona je pre-uglancana verzija poznate scene u „Rekvijemu za san” (Aronofsky, 2000.) u kojoj se prikazuje koliko nisko je lik Marion pao u svojoj ovisnosti
Soundtrack za polu-život
Glazba je suvremena pa je jedina muzička poveznica s filmom Bowie. Između njegovih ostalih pjesama, u jednom od ključnih trenutaka serije čujemo Heroes, glavnu traku originalnog filma. No iz nekog, meni nepoznatog razloga, nakon samo nekoliko taktova pjesme kreće obrada Sijine pjesme Chandelier (čitaj: zašto, pobogu?). Osim nje, soundtrack sadrži i pjesme bendova kao što su Cigarettes after sex, Tame Impala, Wolf Alice te Florence + the Machine. To doprinosi atmosferi bezvremenosti koja se vuče iz epizode u epizodu u kojima, s jedne strane likovi komuniciraju pomoću pisama i telefonskih govornica, a s druge strane partijaju u modernom klubu u kojem se pušta nekakav incestuozni hibrid EDM-a i deep house-a.
I kad smo već kod diskoteke Sound, mjesta koje je bio glavni centar zbivanja Christianinih tinejdžerskih dana, i on je prikazan prenakićeno i vedro. Atmosfera kluba nema nikakve veze s tvrdom i mračnom berlinskom elektroničkom scenom, a isto vrijedi i za sami Kolodvor Zoo koji je u nekim dijelovima čak retro šarmantan, a svakako je ljepši i čišći od, na primjer, zagrebačkog Glavnog kolodvora.
Svijetli momenti trezvenosti
Unatoč svemu što sam gore navela, serija nije loša, dapače, ima vrhunske momente. Za početak, prednost koju ima nad filmom, koji je, naravno, kraće minutaže, jest ta da smo mogli puno više promatrati psihološki razvoj pojedinih likova, njihove odnose s roditeljima, prijateljima i partnerima. To se posebice vidi kod lika Babsi, čiju priču možemo puno pomnije pratiti, razumjeti njenu patnju i neadekvatan odgoj i želju za autodestrukcijom. Glumica koja ju predstavlja je odlično izabrana, jer, za razliku od većine ekipe, zaista izgleda kao da ima četrnaest godina te ima nevini, anđeoski izgled mlade Twiggy pa je pogotovo teško gledati scene kad je ona na dnu. Odličan posao je napravio i glumac koji je utjelovio Axela, jedinog iz ekipe koji uči zanat i napreduje, ali zbog boli neuzvraćene ljubavi, paranoje, a pretežito ovisnosti, završava tragično.
Duljina serije također omogućuje i sporednim likovima, kao što su Christianini roditelji, doći do izražaja, što svakako pomaže gledatelju pri analizi uzroka ovisničkog ponašanja njihove kćeri i njenog daljnjeg neuspjeha u vezi s drugim narkomanom.
Gledati bez usporedbi
Lajtmotiv pukotine koji je prisutan svugdje, od uvodne špice do Michinog pucanja u Pragu je odličan, na nedvojben i efektan način nas podsjeća što točno gledamo, a pogotovo je jak kad se preko tapeta s uzorkom na konjiće u Christianinoj dječjoj sobi prikaže golema pukotina kao jasan znak da je njeno djetinjstvo zauvijek gotovo, a budućnost sasvim neizvjesna.
Uz odličnu glumu i zbilja lijepe vizuale, „Mi, djeca s kolodvora Zoo” je, unatoč tome što ima svoje nedostatke, vrlo dobro ostvarenje koje je možda zahvalnije gledati kao zasebno, ne uspoređujući ga s dosadašnjima. Priču koju su tvorci htjeli ispričati, ispričali su možda previše poetski i liberalno, ali i dalje dovoljno realno da zaboli. Ta priča o djeci koju su iznevjerili odrasli i koja upada u ponor poroka, a kad uspije bar malo izviriti iz njega, jedna drugu opet povuku na dno ispričana je uvjerljivo. Samo je šteta što je ispričana kroz perspektivu Christiane, koja je tako konkretno vezana uz duh svog vremena i mjesta radnje. Smatram da bi prava fikcija bila podložna manjem broju kritika, a univerzalnost te poruke bila bi dobrodošla, jer u današnjem vremenu, ona to svakako još uvijek jest.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.