„Moderna Afrodita” (Kazalište u Močvari): Postoje žene koje glume i one koje glume da ne glume

Kao prvi motiv koji pada na pamet pri spomenu Afrodite, većina nas pomislit će na Botticellijevu renesansnu Veneru. Ona je visoka, mliječne puti i prekrasne brončane kose koja joj pada sve do bedara. Usput sneno gleda promatrača ravno u oči, balansirajući na divovskoj školjci i desnom rukom prekriva grud (u jednini!) dok u nju pušu metaforički i stvarni vjetrovi, čineći tako njenu bujnu kosu još savršenijom i prikladnijom jednoj boginji.

„Moderna Afrodita”, prema istoimenoj predstavi u produkciji STUDIJA 9, postavljenoj u Kazalištu u Močvari (KUM), ne razlikuje se previše od ove old school boginje ljubavi i ljepote. I dalje je privlačna i iznutra i izvana, ali je također inteligentna i obrazovana te balansira između sretnog braka, djece i kućanskih poslova s jedne strane te izazovne i ispunjujuće karijere s druge.

Naime, Marija (Katarina Arbanas) i Magdalena (Karmen S. Lovrić) sreću se u nevjerojatnom, po izboru svjetskih stručnjaka pomno osmišljenom transformirajućem wellness programu i iako na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, počinju se jedna drugoj otvarati i prihvaćati da možda i nisu toliko različite…

Što je nama naša borba dala?

Autorice  predstave, a ujedno i glavne i jedine glumice, u prvom dijelu kroz likove predavačica programa raznih „dr. sc .a. b. c. č. ć. d. dž. itd.” titula vjerno prikazuju ispraznost propovjednika moderne „ženske religije”. Riječ je o spoju new age praksi yoge i meditacije, spoznavanja sebstva i osobnog razvoja, koji se zapravo svode na kreiranje kompleksa koje žene kasnije liječe skupim tretmanima i kozmetičkim zahvatima.

Marketing modernog doba i društvene mreže dali su nam rješenje za sve probleme: pilates i yogu za nezadovoljstvo tijelom, kreme i maske za nezadovoljstvo licem, meditaciju i self awareness za nezadovoljstvo duhovnim stanjem. Kako prikladno da imamo moderna rješenja za moderne probleme! Možda čak i preprikladno.

Skeptici među nama bi se zapitali jesu li možda nametnuti izvana? Jesu li roler od žada i pilates lopta kraj naših ženskih muka? Ili je nekad postojao svijet u kojemu je bilo prihvatljivo imati podočnjake i ravnu stražnjicu? Kako god, nema se previše vremena za razmišljanje, moderna žena je prezauzeta bivanjem najbolje verzije sebe da bi propitkivala postulate društva 21. stoljeća.

Što ona ima, a ja nemam?

Marija i Magdalena tako plešu, slušaju predavanja o razlici ženskih i ljudskih prava te unutarnje i vanjske ljepote. Pritom spoznavaju sebe i svoju nutrinu kroz meditaciju i vaginine monologe koji postaju dijalozi i kroz te se procese upoznavaju, formirajući predrasude jedna o drugoj. Magdalena za to vrijeme snima selfije, a Marija se javlja na pozive djece, muža i šefa. Istovremeno se međusobno osuđuju, ali i zavide jedna drugoj.

U drugom dijelu predstave slijedi sukob, ali i pomirivanje tih naizgled različitih svjetova. Možda ipak majčinstvo nije uvijek blaženo? Možda život solo cure nije uvijek tako slobodan kakvim se na prvu čini? Teško je ne uspoređivati se, a još teže ne zavidjeti. Od suparnica, dvije žene postaju prijateljice, dijeleći svoje poraze u svakodnevnoj borbi da zadovolje standarde koji su im nametnuti.

Tek kad se jedna drugoj otvore, skinu i zamijene cipele pa time i uloge, dolazi do katarze, do seciranja slike današnje žene. Do priznavanja da je lažna i isfotošopirana i do njenog konačnog raspada. U tom procesu pojavljuju se pomalo očekivani simboli; od imena likova, preko korištenja igračke za odrasle kao alata za udaranje u čelo popraćeno istoimenim hitom grupe Let 3,  pa sve do Evine jabuke.

Ono što te simbole čini vješto iskorištenim je glumačka interpretacija Arbanas i Lovrić, koja je zbilja odlična. Autorice također spretno iskorištavaju prostor te ograničenja nezavisne produkcije izvrću u svoju korist, interpretirajući i druge likove koji nam se prikazuju nakon sekvenci ispunjenih vrlo dobro izabranom glazbom.

Što je to „moderna žena”?

Izgleda da su današnje ženske uloge u društvu upravo to: samo uloge. Žene ih mogu odigrati samo glumeći, jer nikako drukčije ne mogu zadovoljiti publiku, (bilo mušku, bilo žensku) nego izgovarajući tekst koji je za njih napisan, izvodeći pokrete koji su im unaprijed određeni, izgledajući pritom onako kako se od njih očekuje.

Arbanas i Lovrić u ovoj predstavi spretno i uvjerljivo parodiraju te uloge, svodeći ih na međusobno oprečne stereotipe, kao jedine moguće prikaze žena. Jer kako drukčije definirati ženu, nego kao sve ono što ona nije? Pritom znalački konceptualiziraju i igraju te stereotipe o ženi koja svoju ulogu igra na Instagramu i o drugoj koja glumi u stvarnom životu.

Vratimo li se na renesansu s početka ove priče, možemo zaključiti da se moderna žena nije puno odmakla od 16. stoljeća i poznate devize „cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci”. Shakespeare je to dobro zamijetio u komediji „Kako vam drago”, a mi bismo samo nadodali da žene na toj pozornici ipak moraju malo više glumiti od muškaraca. Kako nekada, tako i danas.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.