„Mrzim istinu!” (Teatar &TD): Imunitet obitelji ugrožen generacijskim jazom
Zavaravanje je neophodno jer tako štedimo vrijeme koje bismo bacili na analiziranje svojih i tuđih propusta. Laži su efikasno rješenje za izbjegavanje suvišnih rasprava i neželjenih posljedica. Obje metode su dio čovjekove prirode, koja beskompromisno teži očuvanju samopoštovanja i točnosti.
Nikome nije strano umetanje otrcanih argumenata u priču, samo kako bi ispoštovali ukorijenjeni sindrom „ja u pravu, svijet u krivu”. Koliko god to ružno zvučalo, laži i zavaravanje moraju postojati. Ne da bismo se mi osjećali bolje, već da druge zaštitimo od svoje gluposti. U neku ruku, plemenit je to cilj, dok nas ne razotkriju.
Počeo sam pričati o lažima jer sam gledao kultnu predstavu „Mrzim istinu!”, koja se od svibnja davne 2011. godine izvodi u Teatru &TD. Od tada ne nestaje s kazališnih dasaka i pobrala je brojne nagrade te se svrstala među najpoznatije izvedbe hrvatskog kazališta.
Napad na roditelje
Zanimljivost u vezi ove predstave jest da je autor i redatelj, Oliver Frljić, izlio svoju prošlost na scenu. Predstava se bavi nategnutim odnosima između članova Oliverove obitelji. Ne radi se o klasičnom kronološkom prepričavanju najznačajnijih trenutaka iz obiteljske povijesti, već je naglasak na različitoj interpretaciji svakog člana, zbog čega dolazi do sukoba.
Izvedba je podosta fluidna i nepredvidiva, bogata emocijama i energijom. U dijalozima i raspravama prepoznatljiv je balkanski raspojasani šarm uz dozu ponosa i bezbrižnosti. No, u čemu leži specifičnost? Autor je ogolio svoj život pred publikom i ostavio ju zatečenom i zamišljenom.
Tijekom gledanja izvedbe razmišljao sam zašto se na obitelj gleda kao na savršenu instituciju. Istina, postoje razne teorije prema kojima je ona prvi i osnovni izvor oblikovanja ličnosti i priprema nas za život, što je nepobitno točno, no predstava potiče na promišljanje o njezinom naličju, odnosno toksičnosti od koje, kao niti drugi tipovi odnosa, nije izliječena.
Prateći odnose u predstavi, postalo je evidentno da se roditelji osjećaju uvrijeđeno kada ih djeca suoče s istinom o njihovim propustima. Roditelji uvijek nađu opravdanje u podsjetniku na odricanja koja od potomaka zahtijevaju poslušnost i zahvalnost. No to, bez obzira na ulog, ne zaslužuju uvijek. Lik Olivera fokus je prebacio na nedostatak emocionalnog razumijevanja i podrške, što je u roditeljima izazvalo nelagodu zbog koje su nastojali ograditi se promjenom teme.
Obiteljski ugled na klimavim nogama
Koncept predstave je genijalan. Oliver (Filip Križan) istovremeno je redatelj i sin koji s glumcima uvježbava izvedbu te se bori protiv njihova negodovanja. Otac Dragan (Rakan Rushaidat) i majka Slađana (Ivana Roščić) klasični su balkanski roditelji – boemi, nezainteresirani, privrženi nacionalnoj pripadnosti i ne pretjerano pronicljivi. A tu je i sestra Marina (Iva Visković) koja je draga, ali zanemarena.
Radnja predstave „Mrzim istinu!” miješa kapitalne događaje iz obiteljske povijesti s raspravama među glumcima. Glumci su ustvari karakteri neugodno iznenađeni Oliverovom vizijom. Smatraju da je bezobrazan, da ne smije okaljati obiteljsko ime i da je čitav scenarij laž potiskujući suočavanje s razlozima sinovljeve, po njih negativne, evaluacije.
Ispostavilo se da je istina njihova bolna rana koju odbijaju liječiti. Praveći se blesavi, ignorantski su i otresito nastojali opravdati stav prema kojemu djeca ne mogu razumjeti život onako kako su to u stanju odrasli.
No, međusobni odnos majke i oca temeljen na prepucavanju, niskim udarcima i zavođenju beskrajno je simpatičan. Posebno bih pohvalio glumu Ivane Roščić. Perfektno je utjelovila majku koja djeluje nedodirljivo, samosvjesno i flegmatično. Uz to, ima predivnu boju glasa i snažno je iznijela ulogu žene zaokupljene tisućama problema koji muškarce ne dodiruju.
Tjeskobna atmosfera i nerealna očekivanja
Koliko god izvedba površno gajila toplinu, tjeskoba se bespoštedno širila gledalištem. Soba s prigušenim svijetlom nalazi se na sredini scene, a oko nje sjede gledatelji. Tako smo imali priliku uroniti u radnju i osjećati se direktno prozvanima.
Sve su to gledateljima dobro poznati problemi – nesuglasice u braku, abortus, odgoj djece, neposluh i nasilje, varanje. Roditelji koji su sve samo ne prilagođeni ulozi, djeca koja su nemoćna i nemaju čvrst oslonac. Obiteljska priča s fokusom na nedostatke u odgoju koji ostavljaju trag na ličnost, a zrelošću isplivaju na površinu dovodeći do sukobljavanja.
Zašto bi netko htio glumiti sklad, kada je temelj braka puka navika na suživot? Zašto bi netko umislio da je idealan roditelj, a koristi srednjovjekovne pedagoške mjere? Zašto loše igramo uloge koje si sami odabiremo, a onda ne želimo priznati da smo očajni igrači? Zašto ih uopće želimo?
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.