NEMILOSRDNI GADOVI: ‘Grazie’ za deset godina najsmješnije alternativne povijesti
Prošlo je čitavo desetljeće otkad su Nemilosrdni gadovi Quentina Tarantina zavladali kinodvoranama. Po box-office zaradi to je treći film u Tarantinovoj filmografiji, a dojam blockbustera ostavlja već na prvi pogled. Sam žanr svojevrsnog uvrnutog ratnog spektakla u kombinaciji s odličnom produkcijom i velikim glumačkim imenima pobrinuo se za to.
Gadovi su izašli dvije godine nakon (u pozitivnom smislu) chick-flick potjere u Death Proofu, koji, kao dio projekta Grindhouse, ipak nije bio za širi ukus. Brojni Tarantinovi obožavatelji jedva su čekali prvi ”veliki” film koji će im omiljeni redatelj podariti nakon Kill Billa. Deset godina kasnije, čini se da prema Quentinovim gadovima većina gledatelja i kritičara nije nemilosrdna.
Navedena blockbusterska obilježja filma ostala su ipak u sjeni prepoznatljivog tarantinovskog humora i scenarističkih dosjetki. Nemilosrdni gadovi najspektakularniji su upravo u tom aspektu, koji posebno dolazi do izražaja kod jednog lovca na Židove i suprotstavljenog mu lovca na nacističke skalpove.
Lovci na Židove, skalpove i naglaske
Tarantino iz svojih glumaca i glumica dokazano zna izvući ono najbolje. No, teško je zamisliti da bi u suradnji s bilokojim drugim glumcem uspio ostvariti tako besprijekornu verziju pukovnika Hansa Lande kakvu je utjelovio Christoph Waltz.
Film Nemilosrdni gadovi progovara o jednom od najmračnijih događaja svjetske povijesti, Drugom svjetskom ratu. No, čini to na način koji izaziva smijeh. Što katarzičan smijeh, što naprosto instinktivan smijeh od srca. Zvuči paradoksalno, no Nemilosrdni gadovi je zaista feel-good nacistički film, a Hans Landa je u tom kontekstu toliko uspješno realiziran lik da se zapravo čini kao da se čitav film razgranao oko njega. Ironija lika koji je moralno odbojan (Führer osobno nadjenuo mu je nadimak Lovac na Židove), no svojim kretnjama i monolozima uspijeva biti ni manje ni više nego dražestan, prikaz je u malom načina na koji funkcionira čitav film.
Landa toliko lukavo i šarmantno manipulira svima oko sebe da je nemoguće ne voljeti, ako ne njega, a onda barem način na koji to čini. U stanju je razmišljati poput glodavca, kaže, poistovjećujući pritom Židove sa štakorima. Dok navodi vjevericu kao primjer glodavca kojeg ipak nitko ne mrzi, uviđamo da je čitav njegov nastup svojevrsni kitnjasti rep. Najnapetije trenutke u filmu razbija teatralnim ispijanjima čaša mlijeka, vađenjem grandiozne lule iz džepa te spomenutim raskošnim monolozima. Na koncu ipak nailazi na dostojnog protivnika. Naravno, uspijeva izvući živu glavu, no prisiljen je konačno podviti rep.
Poručnik Aldo Raine, predvodnik skupine američkih Židova koja gerilski ratuje protiv nacista, podjednako je karizmatičan kao i Landa. No, u jednoj od svojih najupečatljivijih uloga Brad Pitt karizmom osvaja na poprilično drugačiji način. Ne zna se izaziva li više smijeha njegov zbunjen i tup izraz lica, svakodnevni naglasak koji riječ Nazi pretvara u ”njijeci”, ili nevješto služenje talijanskim jezikom u, bez sumnje, jednoj od najsmješnijih filmskih scena svih vremena.
Bilo jednom… u okupiranom Parizu
Poznato je da se Tarantinov svijet nalazi na nekoj već pomalo izbrisanoj granici između filma i stvarnosti. Filmovi najvećeg filmofila među redateljima prije svega su ipak ode filmu, bez obzira na temu, u čemu Nemilosrdni gadovi nisu iznimka. Raineova skupina nemilosrdnih gadova sve kreativnija iživljavanja svojih članova nad nacistima uspoređuje s odlaskom u kino. Shoshannu, jedinu preživjelu članicu židovske obitelji čije je skrivanje okončao Hans Landa, četiri godine kasnije zatječemo kao vlasnicu kina. Goebbels je na čelu njemačke filmske industrije, a trenutno promovira film u kojem je u glavnoj ulozi vojnik očaran Shoshannom. Goebbelsovu prevoditeljicu tumači pak glumica koja nam je već poznata upravo kao prevoditeljica iz Kill Billa, a riječ je o tipski vrlo sličnom liku. Aldo Raine svoj monolog prije urezivanja svastike u nacistička čela ponavlja ritualno kao da je riječ o knjizi Ezekiela iz Pulp Fictiona. Nemilosrdnim gadovima pridružuje se i jedan filmski kritičar.
Sve to kulminira svečanom premijerom njemačkog propagandnog filma koja se održava upravo u Shoshanninom kinu. Ona odlučuje zapaliti kino puno nacista, a svoju poruku osvete prikladno upotpunjuje ubacivanjem vlastitog filma u premijeru Ponosa nacije. Paralelno se odvija i službena Operacija Kino, koju organiziraju britanski vojnici u suradnji s nemilosrdnim gadovima. No, ni u službenoj operaciji nema bijega od filma jer u centralnoj ulozi britanske špijunke nalazi se njemačka glumica Bridget von Hammersmark (Diane Kruger). Komercijalni film u tolikoj mjeri meta-prožet filmom valjda je posljednjih godina ponovio tek sam Tarantino s Bilo jednom… u Hollywoodu. No, film Nemilosrdni gadovi sjajno funkcionira i kao samostalni obračun s mračnom stranom povijesti.
Smijeh koji razotkriva banalnost nasilja
Naime, uvijek se iznova uvjeravamo da je važno snimati ”ozbiljne” filmove o onom najgorem što su ljudi (bili) u stanju učiniti jedni drugima. No, moći se tome smijati nije ništa manje važno. Smijati se Hitleru kao ogorčenom čovječuljku na ekranu. Smijati se dok u paralelnom svijetu filma gori dvorana puna zločinaca odgovornih za spaljivanje nedužnih ljudi u povijesti našeg svijeta. Smijati se Goebbelsu dok pušta suzu jer mu je Hitler pohvalio film. Ne postoji tema s kojom se kvalitetan humor nije u stanju obračunati. Pritom nitko neće smetnuti s uma tko je zločinac, a tko žrtva.
Ipak, Tarantinov nas humoristični odmak od stvarnosti u određenim aspektima njoj zapravo približava. Nije uvijek potrebno naglašavati svoj stav demoniziranjem zločina niti glorificiranjem žrtava. Nasilje u Tarantinovim filmovima često je smiješno upravo zato što je naizgled nasumično. No, ogoljeno i svedeno na ono što u svojoj suštini nasilje i jest, smiješno je i zato što je savršen prikaz gluposti i banalnosti. Baš zato kod Tarantina uspješno razlikujemo scene nasilja koje su zapravo obračuni s nasiljem od onih čija namjera nije da budu smiješne. Primjerice, Hans Landa nije više dopadljiv ni smiješan dok psihički i fizički terorizira te na koncu ubija Bridget.
Arrivederci!
Osim spomenutih aktera, u spektakularnoj završnici filma, i poglavljima koja do nje vode, sudjeluje još čitava plejada živopisnih likova. O odličnim glumcima ili savršenom načinu na koji soundtrack upotpunjuje i prati Tarantinove filmove te zapravo i sam postaje jedan od likova, već je suvišno govoriti.
Nemilosrdni gadovi nose sva prepoznatljiva obilježja Tarantinovih filmova te ih se na više načina može povezati s ostatkom njegovog univerzuma. Obogaćeni slojevima koji nude bezbrojne mogućnosti za ponovna gledanja i iščitavanja, postojeći Tarantinovi filmovi tako ipak čine nešto lakšim za prihvatiti to što nas vjerojatno čeka još samo jedan.
