novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

“Nevjerni otac” (A. Scurati): Reality check za svijet u kojemu je sreća imperativ

Vrijeme čitanja: 4 minute

Kad je prva scena u romanu ženin histeričan plač i rečenica “Mislim da ne volim muškarce”, doista ne znate u kojem će smjeru stvari dalje krenuti. Ali vrlo brzo vam se samo kaže. Pripovijest je ovo o generaciji bez uporišta, generaciji kojoj je očevina procurila kroz prste poput pijeska, a za budućnost ni sami neće puno ostaviti.

Danas vas od osude i javnog linča dijeli tek dlaka

Osobna je ovo ispovijest u prvom licu, ispovijest jednog običnog muškarca koji se bori sa svijetom na zalazu i onim koji dolazi, onim koji nam treba dati slobode, ali nas jednako kao i prethodni, ako ne i više, guši, mrvi i ubija. Gotovo da se ponekad ne da razlučiti žali li to pripovjedač za starim vremenima kad su se uloge žena i muškaraca jasno razlikovale, kad je jasno bilo definirano što je primjereno i zadatak jednom, a što drugome. Tu se gazi na vrlo nesigurnom terenu jer danas vas od osude javnosti, javnoga linča, prozivke za rasizam, ženomrstvo i štošta još, dijeli dlaka. Usudim se reći da bi takve optužbe bile apsolutno identične optužbama za promicanje bluda i bračne nevjere u Flauberta, samo što su danas uloge zamijenjene.

Iza jednog, kao i iza drugog primjera krije se temeljno nerazumijevanje književnosti i njezinih funkcija. Inferiorniji intelekt lako će tako zaključiti da je pasus o preljubu u romanu, dio o pedofiliji (sjetimo se nedavnih naših domaćih turbulencija) ili unutarnji monolog lika ispunjen blagim gađenjem prema crnim prostitutkama u vlaku (što je slučaj konkretno u ovom romanu) živa prijetnja tako isto inferiornom intelektu i njegovu moralnom kompasu. Što sve taj inferiorni intelekt i njegov moralni kompas nisu namrli svijetu književnosti otkad je pisanog slova… Sjetimo se da se i Anu Karenjinu optuživalo za nemoral kao da je kakva Ankica iz Mrduše Donje, a ne lik iz romana. Toga je povijest književnosti prepuna i sada se nema smisla svađati s demonima, ostavimo to za neku drugu priliku.

Bolest čitavog naraštaja

Kad smo već spomenuli Tolstoja, valja se osvrnuti i na laganu referencu na njega i kod Scuratija. Možda čak i ne toliko laganu, kako ćemo vidjeti. Osim što se negdje u romanu spominje ona Tolstojeva poznata “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način”, rekla bih da se čitava struktura više naslanja na Tolstojevu “Obiteljsku sreću”. Naime, također pratimo dvoje ljudi od zaljubljivanja do raspada braka. Posebno jedan citat iz tog romana zvonio mi je u glavi tijekom čitavog čitanja “Nevjernog oca”, a on glasi ovako:

“Nejasni ispremiješani snovi postali su stvarnost, a stvarnost je postala težak, mučan i neveseo život.”

I jedan i drugi roman sažeti su u tu jednu jedinu rečenicu, s tim da Scurati interesno polje proširuje na kompletnu generaciju, ne samo na jedinku, odnosno par u njihovu odnosu. Odnos je ovdje na neki način simptom dublje i trajnije bolesti, bolesti čitavog naraštaja koji se ne snalazi u svijetu koji je stvorio.

Modelirani iz kalupa

Glauco Ravelli vlasnik je restorana u Milanu, diplomirani filozof koji nakon mnogo samoobrambenih sarkastičnih godina “pada” pogođen metkom reklame za Barilla tjesteninu i njezinom vizijom obiteljske sreće. Želi se promijeniti. Postati čovjek. Postati otac. Tijekom cijelog tog nazovi procesa osjećamo da nešto tu ne štima. Modeliramo se po kalupima okoline misleći da radimo dobru stvar, a iznutra ostajemo isti oni truli, učahureni, žučljivi mi. Nije tako riječ o pravoj transformaciji, riječ je o prilagodbi, a to su dvije različite stvari. Jedina njegova čista i iskrena uloga, uloga je oca. Sam napominje na nekoliko mjesta u romanu kako se ne sjeća života sa suprugom prije rođenja kćeri. Suprugu to boli, i on je toga svjestan. Zapravo, u čitavom tom raspadu njihova zajedničkog života, on je bolno svjestan svojih ljudskih slabosti i nepravdi koju nanosi svojoj ženi. Nepravde nanosi i ona njemu, zapravo se neprestano međusobno ozljeđuju, a tijekom tog procesa vi ste kao čitatelj svjesni njihove sveprisutne ljudske “krvi pod kožom”.

Slabosti kao demoni

Roman je razdvojen na poglavlja gdje ona s naslovom “Demoni” (ima ih nekoliko) pomalo neizravno opisuju Glaucove demone, izlete s drugim ženama, utaživanje životinjske gladi, očajničko uzimanje tuđeg mesa dobrim dijelom zato što mu svoje meso vlastita supruga uskraćuje. Ono što je zanimljivo u tim trenucima je to što on, kako sam napominje, nema osjećaj da tada vara suprugu, on ima osjećaj da vara svoju kćer. I upravo u toj sintagmi koja se uspela na korice knjige, nevjerni otac, sve je ono što Glauco zapravo jest: on je otac i on je nevjeran. Ni u jednom trenutku on svoje slabosti ne opravdava, isto tako kao što ni Giuiliju (suprugu) ne optužuje za hladnoću. Sve to iznosi gotovo objektivno, a opet vrlo osobno i na neki način dirljivo.

“Nevjerni otac” je, kako sam već spomenula, roman o izgubljenoj generaciji. Jedan segment u životu tolikih rođenih u godinama nakon rata, onih od kojih se očekivalo da obnove svijet koji su njihovi očevi i djedovi razrušili, ali oni su ga samo još dublje pokopali. Generalna atmosfera koja se kroz čitav tekst provlači je atmosfera izgubljenosti. Rođeni smo u ubrzanom svijetu koji od nas ima nerealna očekivanja, nemamo ulogu u koju se možemo uteći, muškarac više nije jak i zaštitnik obitelji, žena više nije samo majka, tradicionalni restorani zastarijevaju, ne možemo dobiti kredite dok stojimo poniženi u bankama okruženi reklamama sretnih ljudi, koji su uz pomoć tih istih banaka upravo na krstarenjima oko svijeta ili uživaju u sigurnoj starosti. Sigurnoj starosti koju mi nećemo imati iako nas se te reklame trude uvjeriti u suprotno.

Cijeli taj vrtlog naših života podsjeća na izgubljene bube koje svoj vijek provode pod kamenom, a kad taj kamen podignete one se uzjogune, rastrče, sudaraju jedna s drugom i ne znaju kamo da pođu i što da rade. Izmještene iz svoga prirodnog stanja sumanuto glavinjaju sve dok se od iscrpljenosti ne okrenu na leđa, još lagano zatitraju nožicama i konačno ne izdahnu pretvarajući se u kratkom roku u ljušturu.

U svijetu u kojem je sreća imperativ, “Nevjerni otac” je reality check

Ovaj roman važan je danas u doba kojemu je lajtmotiv imperativ sreće. On je jedan mali reality check da su ljudi još uvijek dijelom zvijeri, da se ne rađate sa smiješkom koliko god vam razni alternativni nadriterapeuti govorili da je moguće. Rađate se u suzama i grču i tu činjenicu ništa ne može promijeniti. Također, valja ga se sjetiti svaki put kad vas stisne u prsima pri pogledu na idealizirane obitelji, mirne starosti ili ljetovanje na Maldivima neke influencerice. Jer svi smo mi krvavi ispod kože sa svojim ružnim nesrećama. Sreće su negdje između, uglavljene među nedaće, trudove i tegobe svakodnevnog života. Nisu u reklami za Barilla tjesteninu. To danas zna i Glauco Ravelli.

Roman je prevela Ana Badurina u izdanju Frakture.

Be social

Komentari