Oscari 2018: Tri ozbiljna kandidata u utrci za najbolji film
Kako sama ceremonija Oscara nalaže, za kraj predstavljanja nominiranih i potencijalnih pobjednika, ostavili smo nagradu za najbolji film u kojoj ove godine sudjeluje devet filmova: Skrivena ljubav Luce Guadagnina, Najmračniji sat Joea Wrighta, Dunkirk Christophera Nolana, Bježi Jordana Peelea, Lady Bird Grete Gerwig, Fantomska nit Paula Thomasa Andersona, Novine Stevena Spielberga, Oblik vode Guillerma del Tora i Tri plakata izvan grada Martina McDonagha.
U poprilično raznolikoj selekciji zbog inih se razloga – jer kod Oscara je rijetko kad samo kvaliteta u pitanju – ističu tri filma: Oblik vode, Tri plakata izvan grada i Dunkirk. Prije negoli odmjerimo njihove snage, zapitajmo se na trenutak “Zašto Projekt Florida nije nominiran?”, a zatim se osvrnimo na preostalih šest, više ili manje vrijednih kandidata.
“Zašto Projekt Florida nije nominiran?”
Tri favorita
Oblik vode je film kojeg krasi mnoštvo kvaliteta, ali nam je dužnost da ga volimo gotovo nametnuta. U suštini, to je priča u briljantno skrojenom ruhu, no toliko puta već viđena da je na sadržajnoj i idejnoj razini posve predvidljiva. Zbog toga je pomalo iritantan taj pritisak, posebno ako imamo na umu da Oblik vode djeluje kao za Oscare modificirana verzija Panovog labirinta. Naravno, to na koncu ne bi bio loš odabir jer Oblik vode jest dobar i dobro osmišljen film, no bio bi, moram priznati, pomalo dosadan i ziheraški.
S druge strane, Tri plakata izvan grada film je koji se, bez hypea kakav prati Oblik vode, prometnuo u sveopćeg miljenika publike i mnogih kritičara pa trenutno na mnogim anketama stoji kao najizgledniji pobjednik unutar kategorije. Sjajan scenarij, sjajna gluma te pomalo umekšan i pristupačniji kostur tipičnih zapleta i stila boljih uradaka braće Coen očito su kombinacija koja donosi dozu svježine, smijeha i zabave što malo koga ostavlja ravnodušnim. Nažalost, iskustvo me navodi da se već kod drugog i trećeg gledanja sva ta sila dojmova dosta brzo istroši, no praksa pokazuje da nešto dugoročnije sudbine filmova zasigurno ne brinu dobar dio glasača pa Tri plakata kotiraju jako visoko u ovogodišnjem natjecanju.
Od trojice ozbiljnijih kandidata koji se učestalo javljaju kao favoriti skupine, Nolanov je film onaj s čijom bih pobjedom bila najzadovoljnija (premda nije riječ o najdražem mi filmu u kategoriji). Ako usporedimo Dunkirk s Oblikom vode na jednoj posve uopćenoj razini, možemo uočiti da se oba filma bave vrlo uvriježenim i učestalim temama filmske industrije, da oba progovaraju jedinstvenim jezikom redatelja čiji se potpis prepoznaje te je u ovim slučajevima doveden zbilja do visokog nivoa. Ono što ih, međutim, razlikuje je pristup temi i žanru kojim se bave.
Dok Guillermo del Toro čuva tradicionalan razvoj radnje, perspektivu i odnose među likovima, Nolan čini iskorak u klasičnoj reprezentaciji ratnih zbivanja pa ne snima nešto provjereno nalik, primjerice, Spašavanju vojnika Ryana već stvara priču u početku veću od pojedinaca, fokusiranu na opće stanje i opća čuvstva rata zajednička svim njegovim protagonistima – strah, nervozu i panično iščekivanje svršetka. Nažalost, ima tu i povremene sentimentalnosti, no suština filma je u znaku beskompromisne i vrlo uspjele promjene perspektive u prikazu uglavnom posve istrošene teme kao što je ona ratna. Takvog zaokreta kod G. del Tora nema.
Ostalih šest
Od ostalih filmova intimno ostvarenje poput Skrivene ljubavi nema naročite šanse jer se, unatoč popularnosti filma, glasačko tijelo Akademije zasigurno istrošilo prošlogodišnjom pobjedom Moonlighta. Ponešto veće šanse da uzdrma glavne favorite zasigurno ima Get Out čije su tematske i žanrovske odrednice svojom originalnošću podigle dosta prašine. Ipak, imajmo na umu da je riječ o prvijencu nezavisne produkcije pa je i nominacija priznanje po sebi. Isto možemo zaključiti i za Lady Bird koja pak ne bi trebala konkurirati ozbiljnije jer riječ je o dobrom film o odrastaju, i ništa baš više od toga. Na istom su tragu, Spielbergove Novine i Najmračniji sat Joea Wrighta čija kombinacija interpretacije velikih povijesnih događaja uz poneku moralizatorsku lekciju i dosta stila gotovo da garantira nominaciju za najbolji film, no ujedno i isključuje izglede za pobjedu.
Na koncu valja izdvojiti Fantomsku nit P. T. Andersona, jednog od ozbiljnijih kandidata koji svakako daju težinu kategoriji, no gotovo sigurno izbjegava pobjedu svojim beskompromisnim likovima i neuobičajenim rješenjima radnje koja nisu tu da zadovolje gledatelja, već ga natjeraju na razmišljanje i propitivanje koncepata s kojima se ne susreće često u komercijalnoj filmskoj industriji.
No da sve što sam napisala do sad ne mora na koncu ispasti tako, omogućuje poseban način biranja pobjednika u kategoriji za najbolji film koji je u nekoliko navrata već mnoge iznenadio.
Znate li tko i na koji način odabire dobitnika Oscara za najbolji film? Glasačko tijelo za ovu nagradu čini puni sastav Akademije filmskih umjetnosti i znanosti koji trenutno broji nešto više od sedam tisuća filmskih profesionalaca – poput glumaca, redatelja, producenata, montažera i drugih – podijeljenih u 15 različitih disciplina kojima se bave unutar filmske industrije. Samo pripadnici jedne discipline mogu za nju glasovati (primjerice, redatelji biraju najboljeg redatelja), no svi mogu sudjelovati u izboru za najbolji film. Uz to valja istaknuti da se u ostalim kategorijama bira jedan favorit te pobjedu odnosi nominirani koji osvaja najviše glasova. S druge strane, kategorija za najbolji film ima poseban sustav odabira pobjednika pomoću posebne vrste preferencijalnog glasovanja.
Preferencijalno glasovanje u izboru za najbolji film
Takav način glasovanja podrazumijeva da glasači moraju rangirati sve filmove koji se nalaze u konkurenciji što ove godine donosi raspon od broja jedan (za najbolji film) do broja devet (za najgori) jer je devet filmova sveukupno nominirano. U prvom se krugu zbrajanja glasova računaju filmovi koji su prvi odabir glasačima, a za pobjedu je potrebno da vodeći film dobije više od 50 posto glasova. Ako nijedan od devet kandidata to ne postigne, što je vrlo moguće, s liste se miče film koji je ostvario najmanji broj prvih mjesta, a u ukupan zbroj bodova preostalih natjecatelja dodaje se drugi izbor glasača čiji je prvi izbor ukinut iz selekcije. Ako s dodanim glasovima nijedan film ne pređe potrebnih 50 posto, postupak se ponavlja.
Primjerice, moguće je da Wrightov Najmračniji sat (ili Spielbergov The Post) osvoji najmanji broj prvih mjesta na svim listama glasača. Ako u prvom krugu nijedan film ne osvoji više od pedeset posto glasova, Najmračniji sat bit će maknut iz konkurencije te će s listića na kojima se on nalazi prvi biti preuzet drugi izbor, recimo Tri plakata, pa će McDonaghovom filmu biti pridodan glas koji je primarno dodijeljen Najmračnijem satu.
Ovakvim sustavom glasovanja pobjedu ne odnosi film koji je dobio najveći postotak glasova, jer je u slučaju s devet natjecatelja, primjerice, već 12 posto dovoljno za pobjednika, nego film kojeg podržava već broj birača, makar ako se radi i o drugom ili trećem izbor. Očigledno je da ovaj sistem dodatno otežava predviđanje pobjednika. Postoji li za to bolji primjer od prošlogodišnjeg trijumfa Moonlighta?