Velik korak za biografske drame (“First Man”, D. Chazelle)
U skučenoj unutrašnjosti raketnog zrakoplova pilot Neil Armstrong (Ryan Gosling) nastoji uspostaviti kontrolu nad izrazito turbulentnom letjelicom, negdje između neba i svemira, gdje se pravila leta još uvijek ustvrđuju. Prostor je uzak i taman, podrhtavanje jako, a gledatelj je priljubljen uz zgrčeno lice pilota u zbijenom ozračju letačke kabine, dok izvana dopiru tek kratki odrazi nebeskog prostranstva i daljine u kojoj je prisutnost čovjeka varljiva, neprirodna i istovremeno ludo uporna. Takva perspektiva, zagledana u čovjeka i njegovu percepciju neposredne stvarnosti, temeljna je razina biografskog filma o liku i djelu Neila Armstronga pod jednostavnim nazivom Prvi čovjek, koju potpisuje oskarovac Damien Chazelle.
Inače već poznat kao ljubitelj entuzijasta koji ganjaju snove (Whiplash, La La Land), 34-godišnji redatelj ovog puta preuzima stvarnu priču o jednoj od najvećih legendi američke povijesti, čovjeku koji je prvi kročio na Mjesec. Film se temelji na službenoj biografiji Prvi čovjek: Život Neila Armstronga koja je prosječnom gledatelju, vjerujem, nepoznata pa je Chazelle u startu imao dobre predispozicije da iza legende i prepoznatljivog lica otkrije čovjeka.
Premda se takav naum u brojnim biopicovima koje smo posljednjih godina imali prilike gledati često nepotrebno utapao u nacionalnim zanosima, velikim riječima i ostalim dirljivim trenucima korištenima s namjerom da se povijesna ličnost i njen pothvat približe gledatelju, Chazelle izbjegava tu izlizanu stazu gradeći svoju priču i njen izrazit naboj na osobit način.
Realističan prikaz konteksta
Radnja Prvog čovjeka u linearno posloženim epizodama prati zbivanja od 1961. do 1969. godine obuhvaćajući tri razine priče – obiteljsku, profesionalnu i javnu stranu Armstrongova odlaska na mjesec. Pritom se privatni i profesionalni put promatraju pod posebnim povećalom u nastojanju da se što preciznije ocrta Armstrongov lik, dok povremene epizode iskaza javnog mnijenja dolaze kao realistična i potrebna protuteža priči koja je, u ono vrijeme, bila puno više od pukog odlaska na Mjesec jer je nosila sa sobom niz ekonomski uvjetovanih konotacija. Velika ulaganja u NASA-ine projekte koji su se u mnogo navrata činili propalima, nauštrb niže srednje klase čiji su financijski problemi bili puno prizemljeniji, no kontinuirano zanemarivani, značajan je dio priče o odlasku prvog čovjeka na Mjesec.
Dajući prostor dijelu javnoga mijenja koji se protivio svemirskom nadmetanju s Rusima dok je narod grcao u svojim brigama, Chazelle je pokazao otvorenost svog pristupa kultu američkih ideala koji se pod sjajem uspjeha u filmovima naknadno rado uglađuju, ali i stvorio dodatan izazov u kreaciji junaka Neila Armstronga.
S druge pak strane poticaj za sadržajniju problematizaciju puta na Mjesec, odnosno sve događaje koji mu prethode, proizlazi iz realističnog prikaza slijeda kojim se NASA pripremala, uz vjerna preslikavanja ključnih epizoda procesa, kako na razini scenarija tako i u minuciozno razrađenom ambijentu koji dočarava tehnologiju onog vremena. Pritom, Chazelle ističe element upornosti i predanog rada NASA-inog osoblja, ali i ključan element igre na sreću i rizika, ponajprije tuđih života, bez čije žrtve, pothvata ne bi bilo. Izbjegavajući idealizaciju i u tom aspektu, redatelj postavlja čvrste i realistične temelj koji stvaraju dobar okvir centralnoj figuri cijelog filma – Neilu Armstrongu.
Drugačiji tip junaka
Seciranje mita i ideje o junaku nacije, bez da mu se ta uloga zaniječe, počiva na vrlo osobnom tumačenju lika kroz prizmu složenih obiteljskih odnosa koji su u filmu detaljno razrađeni. Nakon što Armstronga u prvog sceni upoznamo kao sposobnog pilota sklonom riziku i pomaku granica, ulazimo u intimnu sferu obiteljskog okružja u kojoj Armstrong, suprug i otac dvoje djece, proživljava smrt svoje mlađe kćeri.
Suzdržana agonija koju uzrokuje gubitak djeteta uz introvertnu narav protagonista, koju Ryan Gosling vrlo tankoćutno utjelovljuje, stvara lik poprilično hladnog i usamljenog pojedinca koji se s vlastitim traumama nosi posvećenom i predanom idejom da uspije u naumu koji uistinu iziskuje vanzemaljsku predanost i odvažnost. Kao protuteža Armstrongovoj usamljenosti i izdvojenosti, ali i nadopuna realističnom prikazu njegova zemaljskog, osobnog, složenog života, javlja se lik njegove supruge Jane (Claire Foy) i njihove djece.
Tehnička perfekcija
Takav hladan, gotovo dokumentaristički pristup radnji možda bi bio monoton ili suhoparan za gledatelja da Chazelleova režijska rješenja nisu kreirala izuzetan naboj koji uvlači gledatelja u svaki aspekt Armstrongova puta, i na zemlji i u zraku, stvarajući u promatraču osjećaj da se stapa s pogledom protagonista. Impresivna analiza njegove perspektive s kojom je saživjela kamera (Linus Sandgren), posebice u izuzetnim trenucima unutar letjelice, pokazala je snagu filmskih sredstava koja, iskorištena na pravi način, govore više od dobre priče.
Tako je tehničkom smislu Prvi čovjek razrađen u tančinu – s realističnim i pastiširajućim efektom 16-milimetarske vrpce kojom kroz ključne detalje promatra Zemlju i čovjeka, a potom i iznimnim IMAX iskustvom velebnih koračanja po Mjesecu koja su ispala uistinu impresivna. U suglasju sa zvukom i glazbom (opet Justin Hurwitz), koja nema manju vrijednost negoli u ranijim, glazbenijim ostvarajima redatelja, Chazelle je kreirao djelo koje svoju veličinu i veličinu svog protagonista, ne temelji na evociranju klasičnog mita kojeg ljudi žele voljeti, već to ostvaruje predanošću, talentom i kvalitetom rada kakva se kod biografskih filmova rijetko viđa. Štoviše, Prvi čovjek mnogo je više od biografskog filma.