Portret dopadljive generacijske krize (“Aleksi”, B. Vekarić)
Kada se u krugovima poznavatelja hrvatske kinematografije govorilo o debitantskom dugometražnom filmu mlade redateljice Barbare Vekarić govorilo se ujedno i o svojevrsnom odmaku od one tipične težine koja kao magla ispunjava kino dvorane. Aleksi (2018) je priča o djevojci koja naizgled ima sve – imućne roditelje, osiguranu budućnost i nasljedstvo te uspješan obiteljski posao, ali bez obzira na sve ne ostvaruje stvaran dodir s vlastitim okruženjem i svoju izgubljenost utapa u površnim i prolaznim avanturama. Vješto upakiran u sintezu drame i komedije, ovaj je debitantski film opisan kao generacijski ”feel good” film u kojem će se pronaći mnogi pripadnici mlađe filmske publike.
Zakoračiti u mračne hodnike odraslosti
U središtu je radnje Aleksi Bergando (Tihana Lazović), dvadesetosmogodišnja privilegirana djevojka koju bismo s pravom mogli nazvati generacijskom antijunakinjom. Budući da nakon završetka studija nije mogla pronaći posao, Aleksi je bila primorana vratiti se roditeljima na Pelješac te im pomagati u obiteljskom poslovanju, premda i dalje nije izgubila nadu za ostvarenjem svoje karijere iz snova na stručnoj praksi u Berlinu.
Detalji dovoljni za potpuno razumijevanje radnje izneseni su već na početku. Naime, već se u uvodnim dijalozima između Aleksi i njezinih roditelja (Aljoša Vučković i Neda Arnerić) iznose podaci uz koje će gledatelj imati prilično uvjerljivu i dosljednu sliku o protagonistici. Ipak, naglašenu denotativnu funkciju tih dijaloga ne moramo nužno smještati u okvir potencijalnog straha od nerazumijevanja radnje budući da je film iznimno lako pratiti te se, prema riječima same redateljice, s događajima koje prikazuje moguće i identificirati.
Povratkom u obiteljski dom Aleksi se susreće s obvezama u obiteljskoj vinariji koje buntovno izbjegava očekujući ostvarenje svojih velikih planova na berlinskoj umjetničkoj sceni. Premda je prilično snažno psihološki ocrtana, buntovnoj djevojci u najvećoj mjeri nedostaje jasna psihološka motivacija koja bi opravdavala njezine postupke, što s lakoćom možemo pripisati njezinom manjku zanimanja za vlastitu okolinu. Njezina je najveća strast fotografija kojom svakodnevno zabilježava ljude i prirodu oko sebe, premda se, s obzirom na prethodno spomenuti manjak motivacije, s vremenom javlja pitanje snage njezine volje i upornosti u ostvarenju vlastitih snova.
Tri muškarca Aleksi Bergando
Nakon što je primila odbijenicu za stručnu praksu u Berlinu, Aleksi svoj život u rodnom mjestu pretvara u avanture koje se linearno vežu u lanac ispunjen muškarcima, skupim drogama i glasnom glazbom. Njezin bijeg od odgovornosti i dosade ispunjavaju površni odnosi s trojicom muškaraca: američkim fotografom Christianom (Jason Mann) s kojim ostvaruje površan odnos koji se temelji na prvotnoj simpatičnosti te s kojim je povezuju zajednički interesi, lokalnim glazbenikom Goranom (Goran Marković) s kojim osjeća snažnu strastvenu želju i prijateljsko razumijevanje te sa šarmantnim i bogatim ljubiteljem mladih žena Tonijem (Sebastian Cavazza).
Brze izmjene različitih avantura s trojicom muškaraca znatno povećavaju dinamiku i intenzitet radnje, ali odaju dojam scenarističkih nedostataka s obzirom na to da se događaji nižu kao na pokretnoj traci ne ispunjavajući emocionalnu prazninu glavne junakinje čiji se nezasitni ego i nedostaci hrane drugim ljudima. Naime, u korijenu svoje duboke praznine Aleksi predstavlja ravnotežu između osobe čiji veliki planovi za budućnost ne dopuštaju da se zadovolji emotivnim okovima rodnog mjesta te osobe koja korača u potpunom mraku ne znajući što zapravo želi.
Premda je njegova tematika naizgled bezizlazan okvir egzistencijalne krize, Aleksi je prožet jednostavnošću te zanimljivim dijalozima i verbalnim humorom koji ga čine prilično dopadljivim, a većina njegovog šarma počiva na potpuno prirodnoj i odlučnoj glumačkoj izvedbi glavne junakinje – Tihane Lazović.
Osim glumaca koji gotovo u potpunosti nose čitav film, Aleksi obilježavaju korektni filmski postupci obojeni u tonove toplih boja i prosta prepoznatljivost. Naime, Aleksi utjelovljuje svojevrsnu fazu koju u određenom životnom razdoblju na vlastitim leđima nosi gotovo svaka mlada osoba koja se po prvi puta susreće s odgovornošću i poteškoćama odraslog života.
