1917: O prijateljstvu, odanosti i ratu
Prošla će godina ostati zapamćena po filmova koji naizgled običan odlazak u kino pretvore u intenzivno iskustvo, oduzmu vam svijest o prostoru i vremenu i na određeno se vrijeme, ukoliko imate sreće, usele k vama pa o njima neprekidno razmišljate. 1917 Sama Mendesa je odjeknuo poput eksplozije, osvojio Golden Globe za najbolju dramu i deset nominacija za nagradu Akademije, a gledatelje podsjetio na snagu i ljepotu filmske umjetnosti.
No man’s land
Priča je smještena u sjevernoj Francuskoj, na granici između britanskih i njemačkih vojnih postrojenja tijekom Prvog svjetskog rata, a prati dva britanska kaplara i prijatelja koji zajedno odlaze izvršiti zapovijed koja će spasiti britanske vojnike od sigurne smrti. Blake (Dean-Charles Chapman) i Schofield (George MacKay) uzimaju generalovo pismo i započinju dvosatnu odiseju preko neprijateljskog teritorija i prema plemenitom cilju.
Uvjereni u prividnu sigurnost linije kojom se kreću, dvojica se vojnika probijaju rovovima koji podsjećaju na one u Paths of Glory (1957.) Stanleyja Kubricka te prolaze opustošenim krajolikom preko bodljikavih žica i mrtvih tijela. Nemilosrdna priroda i apokaliptični prostori ”ničije zemlje” njihovom putovanju daju epsku, ali nihilističku dimenziju i pretvaraju ga u borbu za vlastiti život.
Sam Mendes i Krysty Wilson-Cairns potpisuju ambicioznu i strastvenu priču koja gledateljsko iskustvo ostavlja neprekidno prikovano uz glavne likove, a uslijed rata govori o prijateljstvu i odvažnosti.
Usred apokaliptične i otuđene stvarnosti
Premda je radnja inspirirana istinitim ratnim pričama, ona nužno ne pripada specifičnim ratnim okolnostima već posjeduje veličinu koja ih nadilazi. 1917 je uzbudljiva i snažno emotivna ratna drama prema čijim je likovima gotovo nemoguće suzbiti osjećaje empatije. Smještena u kaotičan i netrpeljiv svijet u kojem se za čist i jednostavan izraz ljudskosti plaća najviša cijena, priča se u svom intenzitetu odvija kao uokvirena i simbolična cjelina.
Ipak, jedan od najimpresivnijih elemenata suvremenih ratnih filmova pripada upravo tehničkoj izvedbi. 1917 je izvedena poput jedinstvenog kontinuiranog kadra, a najveći je broj rezova izveden suptilno i gotovo neprimjetno. Fluidna kamera na trenutke zamjenjuje poglede glavnih likova, a zatim gledatelje vraća u ulogu promatrača. Osim vizualne i estetske komponente, kamera odgovara ideji neposrednog gledateljskog iskustva i maksimalnog približavanja gledatelja središtu događanja koje će od samog početka dijeliti s likovima. Narativna linija i izvanredna kamera Rogera Deakinsa se međusobno isprepliću i izmjenjuju u ulozi dominantne filmske komponente.
Sam Mendes posjeduje izniman režijski senzibilitet, stoga se intenzivne emocije u samosvijesti filmskog medija ne gube već postaju snažnije. 1917 predstavlja sintezu narativnih i tehničkih dostignuća koja se, bez obzira na određene kritike, ne isključuju već sudjeluju u stvaranju posebnog gledateljskog iskustva.
