Postaju li filmovi sve dulji ili nam se samo čini?

U zadnje je vrijeme primjetan sveopći trend sve duljih dugometražnih filmova, no prije nego što skočimo na potencijalne razloge zašto je tome tako važno je objasniti da je prema pravilima Akademije dugometražni film svaki koji traje dulje od 40 minuta. Prvi dugometražni film bio je The Story of the Kelly Gang (1906) koji je trajao 60 minuta, a prvi sa zvukom bio je The Jazz Singer (1927) koji je trajao ukupno 88 minuta. Dugi, format nekad, dakle, nije bio ni približno toliko dugačak kao današnji.

To se počelo mijenjati pojavom televizije 1930ih i 1940ih kad je filmska industrija odjednom dobila suparnika. Producenti su morali podići kvalitetu filmova kako bi zadržali publiku u kinima. Zbog toga su dugometražni filmovi postali 30 minuta dulji od prosjeka, pomaknuli su se sa 90 minuta na između 100 i 120 minuta, a šezdesetih su se javili filmovi koji su trajali i dulje od dva sata.

To je uglavnom bio prosjek do 70ih godina, a od 70ih do kraja osamdesetih filmovi su čak izgubili 10 minuta od duljine trajanja. Jedno od mogućih objašnjenja je pojava video kazeta odnosno nadmetanje između VHS-a i Betamaxa iz kojeg je VHS izašao kao pobjednik. Moguće je da su zbog toga producenti odlučili da filmovi moraju trajati manje od dva sata jer inače ne bi stali na video kazete.

U razdoblju od kraja osamdesetih do 2000. godine, filmovi su se vratili na duljinu od dva sata u prosjeku. To je vjerojatno jedan od razloga zašto se ljudi rođeni u tom periodu bune da su filmovi danas sve dulji. Naime, od 2001. nadalje vratio se trend iz 60ih kad su popularni filmovi trajali više od dva sata. Najdulji filmovi iz 60ih i najdulji filmovi današnjice u prosjeku traju oko tri sata.

U vrijeme šezdesetih vjerojatno je krivac televizija odnosno činjenica da su cijene televizora naglo pale i što im se povećala kvaliteta pa je televizija postala lako dostupna svima. Zbog toga se počelo raditi na poboljšanju reklama i televizijskog programa, a filmovi su morali postati još konkurentniji da bi nastavili privlačiti ljude u kino. No u čemu je stvar s filmovima danas?

Dulji filmovi duže vrijeme zauzimaju kinodvorane i ostavljaju manje prostora za prikazivanje drugih filmova – kupuje se manje kokica, pića i karata. No, to i više nije toliki problem jer današnji multipleksi imaju i više nego dovoljno dvorana za puštati sve trenutno popularne filmove bez obzira na njihovu duljinu, a broj kinodvorana više nije faktor ograničenja.

Nagradu za najdulje filmove svakako bi zaslužili Spielberg, Tarantino, Jackson, Bigelow, Nolan, Bay i druge “velike face”. Teško je zamisliti da bi se itko usudio reći im da skrate svoje filmove, a po mišljenju mnogih kritičara, upravo bi se trebao naći takav netko. Tarantinov Kill Bill (2003) je isprva bio jedan film koji je trajao četiri sata i možda bi i zaživio u tom formatu da Harvey Weinstein nije uvjerio Tarantina kako bi to ipak trebala biti dva filma.

Zbog tog reza mnogi smatraju drugi dio Kill Billa pomalo dosadnjikavim naspram prvoga te da zasigurno ima predugi i prespori početak. Da je Trantino imao dovoljno samokontrole da skrati čitavu priču na dva (možda dva i pol’) sata, stvari bi možda bile drukčije. Doduše, ponekad nisu krivi redatelji već financijski loša situacija u kojoj se nalazi filmska kuća pod čijim se “krovom” neki film snimio. Kuća New Line bila je u dugu čak 5 milijardi dolara i bilo im je prijeko potrebno da Hobbita razvuku iz jedne dječje knjige u čak tri filma. Iako, nevezano za njegove producente, Jackson se možda mogao suzdržati pa skratiti svaki nastavak na sat i pol’.

Drugi krivac mogla bi biti Akademija i Oscari. Peter Travers, filmski kritičar za Rolling Stone, izjavio je u intervjuu za Daily Beast da “holivudski filmski studiji gledaju trajanje filmova kao jedan od odlučujućih faktora za nagradu.””Ako film nije dugačak, nije vrijedan nagrade. To je glupo jer ni The Artist (2011) niti The King’s Speech (2010) nisu bili izrazito dugi, ali osobno za takvo vrednovanje krivim dugačke i Oscarom nagrađene filmove kao što su Gone With the Wind, Ben Hur i Lawrence of Arabia, a taj su niz nastavili Titanic, Braveheart, Gladiator i Lord of the Rings. Prevladava mišljenje da “neki ozbiljniji” film nije vrijedan nagrade ako traje manje od dva sata.“

Također vrijedi naglasiti da danas ipak živimo u digitaliziranom dobu. Filmska traka više nema ograničenja jer filmska traka kao takva više uglavnom ni ne postoji, a montaža se obavlja preko kliktaja mišem. Danas nema ograničenja količine materijala koja se može nasnimiti pa se ponekad duljina nekog filma bazira na nepotrebnom overkillu odnosno ubacivanju scena samo radi njih samih ili iz pokušaja podilaženja publici.

Uzmimo za primjer sve nastavke Transformersa. Koliko smo puta vidjeli da se auto ili kamion zabiju prvo u ogromnog robota, a zatim u zgradu ili što god slično? Da su se izbacile sve scene u kojima se vidi dekolte Megan Fox, ti bi nastavci bili barem 10 minuta kraći, a da ne pričamo o akcijskim scenama koje su barem pet minuta preduge. Micheala Baya ne zanima kvaliteta, on je senzacionalist i poanta Transformersa nije u evoluciji priče i izgradnji napetosti već upravo u efektu koji se može dobiti samo na velikim ekranima.

Priča možda nema vrijednost, ali svi pamte glasne i agresivne zvukove udaraca, rušenja, pucanja i škripanja guma. Svi će vidjeti samo divovski svemirski brod koji se spušta na zemlju, a nitko neće primijetiti da u prevrnutim i sudarenim autima ne leže trupla i nigdje nema ni jedne kapi krvi. Duljina filma tu je da nam ponudi što više takvih “epskih” scena jer to je jedino po čemu se takav film može i pamtiti.

Uz sve navedeno, nakon 2000.godine primjetan je pad prodaje karata za filmove. Ljetna zarada od prodaja karata (koja je sama po sebi lošija od ostalih sezona u godini) u Americi je 2002. godine bila 653 milijuna dolara, a 2012 pala je na 526 milijuna dolara i opadanje zarade ne prestaje. (izvor: businessinsider.com). Stoga je moguće da je glavni razlog duljine sadašnjih filmova opet privlačenje ljudi u kina. U šezdesetima se kino moralo natjecati s televizijom, a danas se kino mora natjecati s torrentima, stranicama koje streamaju filmove za sitne novce i televizijskim programima koji nude zanimljive i kvalitetne TV filmove.

Očito je da je odgovor na pitanje zamršen i da je teško izdvojiti samo jedan razlog zašto su filmovi danas dulji. Možemo kriviti redatelje koji se ne znaju suzdržati, digitalizaciju i napredak tehnologije, manju zaradu u kinima (koja je i dalje svejedno ogromna), torrente i konkurentne televizijske programe. Usprkos svemu, istina je isto da dobar film nikad ne može biti predugačak i da se pravim klasicima nikad ne zamjera njihova duljina, što je možda i dobra refleksija kvalitete sadašnjih filmova koji nas sve češće natjeraju da se pitamo zašto smo upravo izgubili dva i pol’ sata života?