novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Saša Šebelić: ˝Ljudi se ne rađaju kao pisci, osim rijetkih, nego postaju to tokom života˝

Foto: Pisci i književnost/Saša Šebelić
Vrijeme čitanja: 7 minute

Saša Šebelić istarski je pisac spekulativne fikcije. Rođen je u Zagrebu. Mladost provodi u Medulinu, a u Puli završava srednju školu. Potom upisuje Stomatološki fakultet u Zagrebu gdje diplomira 1989. godine. Otada radi u privatnoj stomatološkoj ordinaciji koju i danas uspješno vodi. Sretno oženjen, ponosni je otac kćeri Jelene. Omiljeni hobi mu je tenis uz druženje s prijateljima, ali i dobra knjiga te uživanje u sedmoj umjetnosti. U tračcima preostalog slobodnog vremena piše znanstveno-fantastične kratke priče. U svojoj prozi pokazuje sklonost eksperimentalnoj formi, jakoj socijalnoj kritici i ekološkoj tematici, često drsko miješajući žanrove, dok radnju smješta u lokalno okruženje. Do sada je objavio više knjiga: kratkih priča (Lika, Ezopove fantazmagorije, Onaj koji je jama, Dionizija, In tuber veritas i druge)  te romana (Medul(in)vazija, Medulinski simulakrum, Likantropija, Vampi(st)ria, Zovite me jutrina).

Vlasta Šafranić (čitateljica): Što ste željeli biti kao dijete?
Da vam pravo kažem, ne znam ili se ne sjećam. Ali zasigurno ne ono što danas radim.

Vladimira Becić (književnica): Kako je stomatolog postao pisac horora?
Sasvim slučajno u siječnju 2009. kada je zima stisla sa svih strana i pokazala zube čak i našim krajevima. U dugim zimskim danima bez sunca kada bura vije sa svih strana potrebna je samo određena doza samoće pa da priča krene.

Vladimira Becić: Što vaši pacijenti misle o vašem ‘dvostrukom’ životu? Ne plaši ih što, osim što ste stomatolog, još se u slobodno vrijeme bavite vukodlacima?
Dvostruki život vodim od 2010. Godine. Prije sam bio normalan. Ali pošto se nitko nije rodio kao zubar tako nisam niti ja, a smatram da se ljudi ne rađaju kao pisci osim rijetkih nego postaju to tokom života. Zato komponiram sve to vrlo nenametljivo i ne davim ljude sa svojim pisanjem, osim ako to nekoga baš zanima. A koliko znamo, čitanje u nas nije baš na cijeni.

Matilda Mance (književnica): Da li je više straha u vaših čitatelja kada čitaju vaše horrore ili kod vaših pacijenata dok primite zubarsku bušilicu u ruke?
Mislim da je ipak više straha od bušilice jer su moji horor likovi izrasli iz nas samih, iz okruženja koje je samo po sebi zastrašujuće pa su već navikli na stravu koju nudi avantura zvana život.

Matilda Mance: Jeste li se kao dječak bojali vampira, vragova, nadnaravnih bića idr., ili su vas već odmalena privlačile nadnaravne sile.
Nisam se posebno bojao takvih bića, hvala bogu, ali moram reći da sam filmofil i da sam uz napose SF literaturu odrastao na filmovima. A tih godina horora nije nedostajalo.

Kruno Šafranić (pisac): Koliko kava popijete dok pišete?
Malo dok pišem. Iako volim kavu pijem je u drugim okolnostima. Pisanje ide u bilježnicu a potom se prebacuje u word, pomalo, sa užitkom.

Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Da li postoji nešto o čemu ne biste pisali i šta?
Ne bih pisao ljubavne romane niti self helf priručnike.

Mirela Osmanović Ćupina: Da li vam se ikad desila spisateljska blokada i kako ste je riješili?
Ne, nikada. Dapače, pišem sa užitkom i kada bih imao više vremena pisao bih i više.

Matilda Mance: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak (večeru) i razgovor?
George Orwel, Roger Zelazny, James Ellroy, za koje ne treba posebnog objašnjenja. Plus Murikami Haruki da mi objasni kako se osjeća čovjek napušten od ovce.

Mirjana Pejak (pjesnikinja): Nisam imala prilike čitati knjigu Vamp(is)tria, no iz medija dosta saznajem o samom sadržaju. Tema koja je obuhvaćena u knjizi Vamp(is)tria mi se sviđa, no zanima me na koji način je autor postigao balansiranje likova ‘…likovi nisu posve ni pozitivni ni posve negativni’ , je li to odluka autora za stvaranje budućih djela?
Moram priznati da je ovaj roman atipičan za mene i volim ga nazivati vampirskim westernom. Tu su vampiri baš prikazani kao arhetipski zločinci i zapravo su alegorija onoga što se desilo kod nas od devedesetih pa nadalje.
Evo uvoda iz romana:
OTKUD VAMPIRI USRED 21. STOLJEĆA ?
Pitanje je to što izlazi iz kolektivne pripovjedačke svijesti ljudskih zajednica. Baš kao i pitanja o postojanju nadnaravnoga što nesmiljeno golicaju maštu.
CITAT :
‘Vampirizam je pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje društva. Isto tako i termin što se koristi za demoniziranje pojedinaca jer se vampiri prema narodnim vjerovanjima smatraju oličenjem zla.’
U neka bezazlenija vremena ova priča bila bi rubna horor fikcija gdje se iznenada pojavljuje visok, elegantan neznanac, blijede puti i gospodskih manira, isto tako brzo i nestaje, pa se upitaš nije li to samo snoviđenje. Stvorenje niotkuda što sa dozom uzvišenosti bivstvuje prokleto od svih, ali ipak nenametljivo i daleko od naše stvarnosti.
Ali danas, …oni su tu kao noćna konspiracija i siva eminencija pa iako ih nitko nije vidio,… viđamo njihovo djelovanje.
Rat, pretvorba, privatizacija, ratno profiterstvo, ratni zločin, nemoć pravne države, izborni inženjering, nespojive koalicije, posipanje pepelom, vječiti ples između mrkve i batine, moralna potonuća elita, ekološki suicidi, enormna nezaposlenost, devastacija državne imovine, kriminal spojen sa birokracijom, ovrhe i deložacije sirotinje.
Zemlja od četiri miliona ljudi na „bogom danom“ podneblju, klimatološki, zemljopisno, reljefno, hidrološki. Zemlja sa najljepšim morem svijeta, plodnim nizinama i krškim raskošima stoji kao siroče u redu pred pučkom kuhinjom preumorne Europske unije kojoj prijeti raspadanje po slabo skrojenim šavovima.
Tu ne pomaže češnjak, glogov kolac, sveta vodica, križevi, sunčeva svjetlost.
Od svih poznatih anti-vampirskih naprava jedino što mi pamet pada na pamet je , … ogledalo.
Ali ne za njih već za nas same.
Ogledalo u koje bi se svaki pojedinac morao zagledati, definirati svoju moralnu bazu, a potom je povisit bar za deset posto.
Začudili bi se kako bi se brzo vidjeli pozitivni rezultati, a katarza što bi uslijedila odagnala bi bića noći daleko od nas.

Foto: Pisci i književnost/Saša Šebelić
Foto: Pisci i književnost/Saša Šebelić

Kruno Šafranić: Kako je nastao roman Likantropija, hit roman u izdanju 24 sata prodan u 2500 primjeraka?
Taj roman mi je prvijenac napisan najprije u obliku kratke priče od sto stranica u noćima hladne zime 2009. Htio sam napisati originalnu priču o vukodlacima, na hrvatski način, smještenu kod nas, a gdje drugdje nego u Liku, tu zemlju surove ljepote. Zahvaća period od 1991. do 1998. godine. Nastao je pod utjecajem davno pročitane priče Mor, Đure Sudete. Kasnije sam je, nadam se, vješto proširio za drugo dopunjeno izdanje u nakladi 24 SATA.

Kruno Šafranić: Zbirka kratkih priča Onaj koji je jama, vaša priča je Priče o zmajevima 2013. i predstavljena na festivalu fantastične književnosti u Pazinu. Kako ste dobili ideju i kako je nastala ta priča?
Meni jako draga priča objavljena u kvalitetnoj zbirci na zadanu temo o zmajevima. Veseli me što je priča krajnje originalna i potpuno različita od ostalih objavljenih. Nastala je u čast slobodarskog grada Pazina i govori o borbi istarskog naroda za opstojnost.

Kruno Šafranić: Kako je nastao SF roman Zovite me Jurina predstavljen na Sferakonu 2014.?
To je moj šesti roman pisan sa velikim guštom 2013. Referiram se na legendu o istarskom vampiru Juri Grandu. SF je to priča koja , na vrlo specifičan i meni svojstven način, oživljava legendu o Juri Grandu, prvom vampiru zabilježenom vlastitim imenom i prezimenom u europskoj povijesti. Slovenski autor Janez Vajkard Valvasor pisao je o tome u svom poznatom djelu Die Ehre deß Hertzogthums Crain, po posjetu Kringi tijekom svojih putovanja. Djelo je objavljeno u Nürnbergu 1689. godine, a sastoji se od 15 knjiga u 4 toma, na 3523 stranice i s 533 ilustracije od kojih mnoge prikazuju život u Istri i istarske krajolike. Juru Grandu spominju i Erazmus Francisci te Johan Joseph von Goerres u djelu La mystique divina, naturelle et diabolique objavljenom u Parizu 1855. godine
Najranije objavljivanje zapisa o slučaju Grando prethodi tzv. vampirskoj epidemiji zbog koje je Marija Terezija čak osnovala komisiju za proučavanje problema vampirizma. Prepisivan u mnogim starim zbornicima strašnih priča, slučaj Jure Granda jedna je od prethodnica pojave vampira u europskoj književnosti 19. stoljeća, od novele Vampir Johna Polidorija (1819. godina), preko najpoznatijeg vampirskog romana, Drakula Brama Stokera (1897. godina). Vampiri se kao književna tema odnosno buduća tema pop kulture javljaju u 19. stoljeću, te se u početku vežu izrijekom uz prostor jugoistočne Europe (Istra, Srbija, Rumunjska). To je prostor koji je tada ponovno postao dio Europe oslobodivši se Otomanskog carstva, te je za stanovnike europskog Zapada koji je u zakoračio u industrijalizaciju predstavljao egzotičan Istok što se poklopilo s razdobljem antimodernističkog romantizma. Toj percepciji valja pridodati i viktorijansko razdoblje koje je nametalo strogo kodificirana pravila ponašanja. Uz načelnu besmrtnost i nadljudsku snagu vampir je lik lišen svih društvenih spona, obaveza ili moralnosti, što ga čini vrlo moćnim, a time i privlačnim. Uz kriminalističku potku pokušao sam objasniti patofiziološke aspekte vampirizma i prikazati Jure Granda u sasvim drugačijem svijetlu od uvriježenih predrasuda.

Kruno Šafranić: Kako je nastao SF roman 041 ?
Taj roman je moj peti po redu i nastavak je romana Medulinvazija. U njemu moja SF akcija prelazi preko Učke. Ja ga volim zvati omažni roman jer sam u njemu uz oštru kritiku besmislenosti potrošačkog društva uvijenu u SF avanturu preklapanja paralelnih svjetova dao omaž mom rodnom gradu Zagrebu, rock grupi Azra i mome pokojnom puncu Zvonimiru Gavranoviću Gagi.

Mirela Osmanović Ćupina: Koliko su vam važna imena likova u vašim knjigama? Da li birate imena koja vam se sviđaju ili kako zvuče ili po njihovom značenju?
Jako su mi važna imena i pomno ih biram. Zapravo važnija su meni nego čitatelju. Kroz njih dajem omaže nekim osobama, nekim piscima, nekim filmovima, nekim događajima, procesima koji se zbivaju oko nas, stvarnim osobama iz moga života.

Matilda Mance: Da li biste sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
Nakon čitanja sa odmakom vremena ne bih mijenjao ništa bitnoga u onome ‘što je pjesnik htio reći’ već samo ponešto u stilu koji i načinu pisanja koji se mijenja sa godinama prakse. Nadam se na bolje.

Vlasta Šafranić: Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje, i ako da, na koji način?
Da, naravno. I kroz romane i kroz kratke priče koje su mahom smještene u naše okruženje i u vrijeme u kojem živimo. Sve nose jasnu poruku i razgolićuju besprizornost našeg svijeta. Metaforičnosti ne nedostaje , a neke su čista alegorija.

Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Kako nisam ljubitelj e knjige, možda zato niti svoje romane ne objavljujem u e-izdanjima.
Osim Likantropije koja je jedina moja barkodirna knjiga i koju se još uvijek može kupiti na Mondo.hr, ostale su sve nebarkodirane i izdane su u vlastitoj nakladi, a dostupne su u:
Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula, Kandlerova 1
Književnom svratištu Zvona i Nari, Ližnjan
Knjižnici Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb
Gradskoj knjižnici Pakrac
Knjižnica Novi Zagreb, Božidara Magovca 15
Zato se i volim nazivati majstorom nebarkodirane fikcije. Ovom prilikom se želim zahvaliti općini Medulin koja me prati i potpomaže u projektima, evo primjerice i ove godine je prepoznala projekt zbirke fantastičnih priča pod nazivom ‘Istrafantastik’. Inače, uvijek se nađe pokoja knjiga kod mene te rado šaljem nekome tko želi pročitati pa mi se može javiti preko fejsa.

Intervju sa Sašom Šebelićem vodio Kruno Šafranić.

 

Be social

Komentari