Prosvjed prosvjetara kao crni predizborni advent
“Disi bijo 2019-te?” Vjerojatno će ovako vaša i moja djeca razgovarati u budućnosti Lijepe Naše, kako su to tvorci memova predvidjeli. A s njima i prosvjetari koji su slične jezične nepravilnosti stavili na neke od transparenata u najdivnijem pejzažu protestnih poruka na velikom prosvjedu prosvjetnih djelatnika u ponedjeljak, 25. studenog 2019.
Zašto je, kako se procjenjuje, 40 tisuća Hrvata izašlo na ulice? Zbog povećanja plaća izjednačavanjem koeficijenata? Više ne. Prosvjetari koji su od 10. listopada 2019. u štrajku, od čega pet školskih tjedana, započeli su bjesomučnu bitku protiv sistematične diskriminacije u valorizaciji rada. No pokret sindikalista je prerastao u onaj društveni za demokraciju, dostojanstvo i temeljne društveno-političke promjene koje će zaustaviti ugnjetavanje aktualne, demokratski i narodno izabrane vlasti na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem – u formalnoj službi naroda.
6.11% za ravnopravnost
Da razriješimo za sve neupućene početni problem: prosvjeta se zalaže i bori za priznavanje složenosti poslova prema stručnoj spremi. Posebice kada njihov rad koji određuje i koordinira Ministarstvo znanosti i obrazovanja u posljednjih godina svjedoči značajnom povećanju angažmana, kako u nastavi, tako i izvan nje. Dok se u medije kontinuirano plasira informacija da prosvjetari traže kruha preko pogače, oni zahtijevaju povećanje koeficijenta složenosti, a ne osnovice plaće, za 6.11% što je nominalna i simbolična brojka ravnopravnosti. Premijer istovremeno nakon nemotivirane pljuske prosvjetarima kojima je doista ponuđen model povećanja 2+2+2% ZAJEDNO s ostalim javnim službama “ne vidi” prenošenje istog jaza u koeficijentu. Aktivno angažiran u medijima, ali ne i prema prosvjetarima, govori o ukupnom izračunu gdje se prosvjetarima u konačnici treba povećati plaća za čak 18%. Treba spomenuti da prosvjetari ne traže kruha preko gluten-free pogače, nego vraćanje ranije oduzetog, što aktualnoj garnituri služi kao as u rukavu protiv opozicije na čiji se mandat pozivaju. SDP je kriv, a svemoćni HDZ ne zna kako to popraviti. A vrlo je jednostavno…
Plenković međutim ne razumije ni sam termin obrazovanja pa kako bi onda shvatio i borbu za koeficijente (koje miješa s osnovicom kada se radi o prosvjeti). No onaj koji tvrdi i javno opetovano govori da ne razumije jest sam on, istovremeno se izrugujući nazivajući štrajk “apsurdnim“.
Najprije se izrugivao u obraćanju medijima govoreći kako će povećati plaće dvostruko, zatim nije znao osnovnu terminologiju procesa: razliku između osnovice i koeficijenta (njemu je prevelik da bi gledao tuđe), a po općem nacionalnom prosvjedu poručio je da ne treba dirati onoga tko daje plaću. Svoj je stav ovjerio ignoriranjem sastanka sa sindikalistima u noći dugih pregovora na dan prosvjeda. Jednako malo brige i vremena odvojila je resorna ministrica Divjak kojoj nije u interesu pregovarati, a ni razgovarati s ljudima koje zastupa, premda oboje vole medijske izjave kojima diskreditiraju svoje ljude. Birače.
Đikići ili Đakići?
Možda je gospodin zaboravio da je na čelu Hrvatske DEMOKRATSKE zajednice (iako znamo da se svi smijemo na taj pridjevak), kao i Republike Hrvatske, načelno parlamentarne demokracije prenesene na demokratski donesenom Ustavu. Tog se akta, kojeg visoka politika sve češće degradira i diskvalificira u svom toksičnom djelovanju, ipak prisjeća kada se treba pozvati na pravo na obrazovanje. U medijskim obraćanjima pritom je izrekao kako se mora ići u školu, no ta je škola velika politička farsa u kojoj podanici moraju implementirati dubiozne i krajnje neartikulirane pseudo-reformske koncepte. Zaboravlja na kasni početak nastave, sveopći udžbenički kaos, navrat-nanos započetu školsku godinu s eksperimentalnim školama koje bi trebale provoditi reforme koje ni sama nadležna tijela ne razumiju.
Razumiju se, dakako, bolje u fingiranje sudskih procesa, cenzuru govora, kao i u investicije u dijasporu kojoj se uredno otpisuje dug od 271 milijuna kuna Sveučilištu u Mostaru. Srećom, Hrvati dijele gene sa zlatnim ribicama, pa se ne zamaraju pamćenjem, i propustima iste ministrice I Vlade poput onog s udžbenicima koje ćemo, kao i 5.8 milijuna maraka, platiti mi – porezni obveznici. Doduše, neće biti 271, nego samo 6.4 milijuna kuna. Istovremeno, za Olimpijadu matematičara u Kini koji osvajaju zlato 5 godina zaredom nema novaca. Njihov put ne košta dva milijuna kuna što sveučilišne novine Universitas, kao list Sveučilišta u Zagrebu i Splitu, godišnje dobiju kako bi bili propagandni listovi Kaptola kojem je jedini spas za Zemlju vjera u Boga (a taj se isti Kaptol javno odriče prosvjeda i svog čovjeka u službi naroda). Sveučilišni list! Što će nama Đikići kad se dičimo Đakićima?
Idu izbori…
Diče se i mjesecima pozitivnim razvojem nacionalne ekonomije i povećanjem BDP-a (prema je to odraz svjetskog i europskog rasta kojim smo integralnim dijelom, što ostavlja pozitivne proporcionalne posljedice na našu ekonomiju). Kako onda za prosvjetare nema novca za povećanje koeficijenta od 6,11%, a istovremeno možemo cijeloj javnoj upravi koja nije ni tražila povećanje podići za 6%? Kako onda pronalazimo novce za nove vozne parkove? Idu izbori.
Dok predstavnica prosvjetara Blaženka Divjak u svojim postovima štrajk zajamčen ustavnim (demokratskim) pravom, naziva krizom, premija od premijera javnosti sugerira da je pokret politička orkestracija u predizbornom periodu, artikulirajući jasno i glasno prioritete: održavanje na vlasti, neovisno o volji naroda. Dakako, ovo su sve samo Faraonove neutemeljene tvrdnje koje su opovrgnuli predstavnici svih sindikata, kao i zgroženi prosvjetari u svoje dvije glavne grupe na Facebooku gdje se okupljaju, zajedno s roditeljima. Nije li sramotno i uvredljivo za vlastito biračko tijelo nazivati ga pijunima opozicije i time potpuno ignorirati zahtjeve i verbalizirane probleme? Kakva to opozicija mora biti da uspije skupiti najheterogeniji organizam sačinjen od desetaka tisuća organa iz svih krajeva jednako moralno i ekonomski osiromašene Lijepe Naše?
Ove iste ljude, njihova kolegica i bivša ministrica Ljilja Vokić degradirala je neshvaćanjem društvenog konteksta u kojem živi očito nekim privilegiranim životom kakvim mi, stoka sitnog zuba, ne uspijevamo. Po njoj borba za ujednačavanje koeficijenata nije utemeljena:
“Točno je da se zaostaje u odnosu na neke službe. Ne može biti i ne smije biti koeficijent jednak samo na temelju stručne spreme. E, pa to bi bila uistinu velika nepravda prema onima koji dobro rade i obavljaju svoj posao, savjesno i odgovorno.”
Vokić se u svojoj litaniji za Večernjak obrušava na prosvjed i smatra ga nedostojanstvenim:
“Dostojanstvo se ne stječe ni novcem ni ulicom. Učiteljsko dostojanstvo stječe se u razredu među svojim učenicima. I onda! Kako će nastavnik s dostojanstvom s ulice svom učeniku dati neopravdan sat ako zakasni 5 minuta na sat.”
Možda bivšu ministicu treba podsjetiti da kašnjenje na sat i borba za jednakost, dostojanstvo, budućnost obrazovanja nije isto što i neodgovornost tinejdžera. Patroniziranje desetaka tisuća ljudi nije etička lekcija, nego upućivanje na opću nesposobnost tih istih ljudi i agresivno demonstriranje nepoštivanja istih.
Ovo nam je škola
Očigledno naša struka ne obavlja dobro posao, ni sustavno ga, kako Zvonko Kusić – posebni savjetnik predsjednika Vlade Republike Hrvatske za društvena pitanja – navodi i povlači paralele s Jugoslavijom te iz nje crpi uzroke problema. Dakle, loše obrazovne politike stvorene su u Jugoslaviji. Koliko to govori o kompetencijama stranke i dotičnih joj ministarstava koji slave 30 godina postojanja, od čega 20 godine mandata? Koliko su kompetentni i kvalificirani da unutar 30 godina ne promijene tako loš sustav? No, bitnije je pitati, kako su isti prosvjetari iz tog sustava uspjeli obrazovati njih, na istom području, kao i ostatak nacije? Jesmo li svi mi subinteligentni i neobrazovani jer nismo podlijegali reformama HDZ-a 2.0 od 2016. naovamo? Previše je logičkih pogreški koje se mogu iznositi do kraja Manolićeva života.
Saša Ceci s Instituta Ruđer Bošković šefu države je poručio, pozivajući na hrvatske glazbene klasike koji su nadahnuli autore poruka, “Ovo ti je škola, drugi put ćeš pametnije. Ako će biti drugog puta”. No Plenki i škvadra opetovano negiraju desetke tisuće duša kojima bi trebali biti u službi, no očigledno su oni/mi u službi njih. To se inače naziva i robovlasništvom, a nema veze sa demokratskom, liberalnom i sekularnom državom u kojoj je postalo i izgledno da te zbog ovakvog teksta mogu pritvoriti. No Faraon (prema prikazu na transparentima) se na svom Facebook profilu oglasio pozivajući se na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, likujući nad nominalno implementiranom Istanbulskom konvencijom, zaboravljaući svoje prosvjetne podanike, a kamoli jednu zadarsku 16-godišnjakinju koja se, kao i mi, mora skloniti pred sinovima ‘uglednih roditelja’. Profil mu krasi velik logotip za 30. obljetnicu stranke koja je sve živuće čitatelje ovog teksta stigmatizirala i zacementirala stopala zauvijek, a ukrala odskočne daske i pravo našoj djeci na informaciju, jednakost i slobodu izraza.
Imamo zemlju blagostanja – domovinu Irsku
Možda prvi politički čovjek nacije bolje razumije engleski jezik pa se zagleda nad naslovom Washington Posta o prosvjedu 25. studenog prigodno podnaslovljenog ‘demokracija umire u tami‘. Ako već ne želi čitati engleski jezik, možda bolje bude razumio onaj vizualni iz prvih redova do pozornice s irskom trobojnicom koja ponosno nosi hrvatski grb na svom srednjem polju. Da, HDZ nam je napokon pokazao zemlju blagostanja, a zove se Irska, kako je fino sažeo ovih dana jedan od memova koji je kružio među nastavničkom populacijom. Barem je stoci sitnog zuba ukazan zeleni pašnjak gdje se barem ne mora po kršu lomiti da bi nešto među zube stavila.
A Predsjednica u svom stilu koristi masu i slogane da bi kupila svoje birače uspoređujući slogan prosvjetara sa svojim koji odražava njezinu kampanju. One iste predsjednice koja ni u jednom trenutku nije pokazala sluh za prosvjetare, a i većinu naroda izvan krim-miljea s kojim voli zapjevati na rođendanskim proslavama. Dok ona pjeva, njezina se država raspada pred 30. obljetnicu stranke, a i formalnog izlaska iz Jugoslavije na koju se voli pozivati kao i njezini partijski kolege u analizi prosvjeda i štrajka. I dalje smo stoka sitnog zuba. Srećom, sve je više veganskih restorana.
Tu istu ‘stoku’ može se obezvređivati, umanjivati i ismijavati, no mene je učinila neustrašivim i odlučnim voljeti svoju zemlju, svoju djecu i svoju budućnost koju je započeo pisati marš prema Jelačiću – nacionalnom simbolu protiv ugnjetavanja. Možda je najbolje da i sami pogledate kako se taj organizam u srcu glavnog grada i Republike formirao i pulsirao u zajedništvu jer od Policijske uprave zagrebačke nećete dobiti službeni podatak. Naime, ona, eto indikativno, nije obavila procjenu broja okupljenih na prijavljenom prosvjedu koji je iznijelo 96% prosvjetara. Međutim, nakon njega policija jest po školama obavila procjenu broja prosvjednika. Čisto zbog evidencije? Ne, kažu zbog prometne sigurnosti:
“Kada imamo prosvjede s velikim brojem sudionika, najviše se to događa na području Policijske uprave zagrebačke, policijske uprave dostavljaju podatke o prijevoznim sredstvima, broju autobusa, kako bi se na bolji način osigurala protočnost i sigurnost prometa, te kako bi se poduzele sve mjere osiguranja da sve protekne u najboljem redu”
Apsurdistan ide dalje…
Buntovna stoka sitnog zuba
Pitam se koliko će trebati da se krene s progonima njih 40 tisuća koji se ne daju pod pritiscima rukovodećih, ali i njihovih režimskih igrača poput onih na nacionalnoj televiziji. Je li 96% prosvjetara kriminalno? Je li kriminalno za autora ovog teksta pisati ovaj tekst? Je li kriminalno pozivati se na slobodu, demokraciju i jednakost? Vidjet ćemo…
U adventu prosvjeda, u emisiji Otvoreno gostovala je Ivana Valjak Ilić, glasnogovornica Pokreta, suočena s najgnjusnijim oblicima novinarstva pronesenog u deziformaciji, propagandi i težnji za razjedinjavanjem naroda. Jedna od njih bila je i Sunčica Findak, poznata kao stranački igrač. Kao sugovornica u ‘svojoj’ kući, Findak ne daje do riječi ili završavanje misli koje bi naštetile njezinoj sugestiji javnosti da je prosvjed sramotan čin. Njega mi, buntovna stoka sitnog zuba s pedagoškim kompetencijama, moramo znati primjereno objasniti svojim učenicima. Igrajući tako na plitke emocije, Findak kao osigurana u ovakvoj političkoj areni naspram svojih ‘protivnika’, nema kapaciteta pojmiti što se pod replikom Valjak Ilić smatra lekcijom iz građanskog odgoja i borbom za goli život.
A ta borba umara i iscrpljuje, kako je kolega Luka Žužul poentirao na najvećem prosvjedu prosvjetara u povijesti samostalne Hrvatske:
“Znate li što je teško preživjeti? Teško je preživjeti emociju nemira koji ja i moje kolege već predugo osjećamo. Taj nemir proizlazi iz činjenice da se osjećamo kao drugorazredni građani, koji radimo drugorazredan posao. Nisam ja drugorazredan zbog plaće koja ne odgovara mom entuzijazmu, ja sam drugorazredan zbog toga što sam učitelj, što me svaka budala može pljuvati i zvati me uhljebom! Nakon samo 13 godina staža ja sam mrtav, ja sam iscrpljen, a to nikako nije zbog mojih učenika u razredu. Jedino zbog njih provodim stotine reformi”.
Oni u foteljama bore se za sebe, a mi ostali za svoju djecu
No ono što će tisuće maloljetnika – ponosa roditelja i struke, budućnosti nacije koja mora biti bolja od sadašnje anomije – mora zapamtiti jest da su se ipak za njih borili njihovi roditelji, mentori, učitelji, nastavnice, svih rodova i spolova, orijentacija, različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti pred najbujnijim krajobrazom transparenata u povijesti građanstva RH. Možete nas sve zatvoriti, sve smo to već vidjeli, ali barem smo na ispravnoj strani povijesti. A povijest će zapamtiti i da se naši ministri žele igrati Gestapa, pa sugeriraju preispitivanje zakonitosti štrajka, zajamčenog ustavnim pravom. No vidjeli smo što znači ovaj društveni ugovor onima koji su na vlasti.
Zaboravlja vlast da je ovdje u službi nas, sada sve ujedinjenijeg naroda, i da dio nas može potaracati, ali car je gol, a narod ima dobre kamere.
Vaši (ujedinjeni) taoci
