Razvoj psihijatrije: Od okova do suvremenih metoda liječenja

Odlazi k psihijatru? Zar je lud/luda? – pitanja su koja se, vjerovali ili ne, postavljaju i u 21. stoljeću. Nažalost, psihički oboljele osobe često su stigmatizirane u društvu jer se bolesti uma još uvijek smatraju izmišljenima. Kada nas nešto boli, odlazimo liječniku. Ali patnju naše duše ostavljamo po strani i čekamo da prođe. Ljudi često nisu svjesni da psihički poremećaji i psihičke bolesti nisu kratkotrajne promjene raspoloženja, već dugotrajne poteškoće koje uzrokuju disfunkcionalnost u svakodnevnim aktivnostima.

Zašto su psihički bolesnici još uvijek slaba točka našeg društva? Zašto ne bismo smjeli reći da se ne osjećamo dobro u vlastitoj koži, da odlazimo psihoterapeutu, podjednako kao što govorimo o svojim fizičkim oboljenjima?

Psihijatrija, grana medicine koja se bavi nastankom, dijagnostikom, sprječavanjem i liječenjem psihičkih bolesti te rehabilitacijom duševnih bolesnika, oduvijek je bila obavijena velom kontroverzija, a tijekom prošlosti mijenjali su se stavovi i ponašanja prema osobama s mentalnim oboljenjima, što je katkada prelazilo granice humanosti.

Početak početaka

Asklepije je bio bog liječničkog umijeća čiji je najprepoznatljiviji simbol štap obavijen zmijom koji danas predstavlja simbol medicine. U sklopu Asklepijevih hramova razvila su se lječilišta i utočišta, a najpoznatije je ono u Epidauru. Asklepije je preporučio psihoterapijski pristup oboljelima, poput glazbe, putovanja i razgovora. Nadalje, Galen iz Pergama, poznati rimski liječnik, smatrao je da su mentalno oboljeli bolesni, a ne opsjednuti, kakvo je mišljenje bilo uvriježeno u narodu.

„U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti”, uvod je u Ženevsku zakletvu nastalu na temelju antičkog grčkog liječnika Hipokrata. Hipokrat je prvi povukao paralelu između mentalnog i fizičkog zdravlja rekavši poznatu latinsku Mens sana in corpore sano („U zdravom tijelu zdravi duh”). Prvi je klasificirao mentalna oboljenja izdvojivši pet stanja: paranoju, maniju, melankoliju, epilepsiju i histeriju. Smatrao je da je zdrava okolina vrlo važan čimbenik u očuvanju čovjekova zdravlja, a kao metode liječenja predlagao je obloge, masažu, puštanje krvi te opijume.

Mračni srednji vijek – nehuman i surov

Nakon starog vijeka koji se činio povoljnim razdobljem za život mentalno oboljelih, odlazimo u srednji vijek, mračno doba u kojemu su mentalni bolesnici bili marginalizirani i stigmatizirani u društvu. Smješteni su u dobro osigurane ustanove, ograničeno im je kretanje i prepušteni su samima sebi. Držalo ih se u okovima pričvršćene uza zid jer su prema općem vjerovanju predstavljali svojevrsnu opasnost za društvo. Ljudi su vjerovali da su tako zaštićeni od psihičkih bolesnika. Mentalno oboljele osobe postale su lutalicama, prosjacima, seoskim ludama i beskućnicima. U psihijatrijskim ustanovama medicinsko osoblje još uvijek nije postojalo. Vjerovalo se u demonizam, egzorcizam te magijsko-religiozne postupke u liječenju i čudotvorna izlječenja.

Skidanje okova – nagovještaj slobode

Od 16. stoljeća situacija se počinje mijenjati. Švicarski liječnik i alkemičar Paracelsus žestoko se protivio nehumanom ponašanju prema psihičkim bolesnicima. Razdoblje novoga vijeka nazivamo još i prvom psihijatrijskom revolucijom. Ona se poklapa s početkom Francuske revolucije i borbom naroda za stvaranje nacionalnih država. Osnivaju se liječnički staleži kako bi se što više zaštitila prava pacijenata. Krajem 18. stoljeća psihijatar Philippe Pinel mentalno oboljele napokon je oslobodio okova. Medicinsko osoblje počelo se educirati upoznavanjem opisa kliničkih slika pojedinih duševnih bolesti. U 19. stoljeću psihijatrija se razvija kao djelatnost te se sukladno tome osnivaju prve bolnice i azili za duševne bolesnike. Tada je i skovan sam pojam psihijatrija, u doslovnom prijevodu „medicinski tretman duše”. Emil Kraepelin uspostavio je prvu modernu klasifikaciju duševnih bolesti intenzivno proučavajući shizofreniju i bipolarni poremećaj.

Freud i počeci psihokirurgije

U daljnjim razdobljima psihijatrija nastavlja napredovati, a 20. stoljeće naziva se još i drugom psihijatrijskom revolucijom. Najvažnija persona koja je proučavala nastajanje mentalnih poremećaja bio je Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize. Freud je smatrao da se ljudska ponašanja ne mogu uvijek objasniti svjesnim motivima te da čovjekom uglavnom upravljaju nesvjesni nagoni.

Freud razlikuje tri dijela ličnosti: id, ego i superego. Id čine naši urođeni nagoni, eros i tanatos. Eros nas potiče na kreativnost i produktivnost, a tanatos u nama pobuđuje agresiju i težnju za destrukcijom. Id je iracionalan i potreban mu je ego koji neutaživu energiju ida preusmjerava u našu dobrobit. Ego nastoji ukrotiti id, staviti ga pod kontrolu te se stoga razvija tijekom cijeloga života. Između ida i ega dolazi superego koji obuhvaća vrijednosti i ideale stečene u interakciji s okolinom. On je naš moralni kompas koji nastoji postići balans između naše divlje i mirne strane.

Freuda je zanimalo kako podsvjesne sadržaje prizvati na površinu. Koristio se metodom slobodnih asocijacija prema kojoj je osoba mogla govoriti sve što joj je u onome trenutku palo na pamet. Bio je uvjeren da će se osoba tako sjetiti davno potisnutih sadržaja, osobito onih iz djetinjstva, što bi joj pomoglo u suočavanju sa situacijom u kojoj se nalazi. Iako su ga mnogi kritizirali zbog nemogućnosti dokazivanja pojedinih Freudovih stavki, psihoanaliza se u 20. stoljeću uvelike primjenjivala u liječenju psihičkih poremećaja.

Alienisti – psihijatri 19.stoljeća

Radnja serije „The Alienist” smještena je u New York 1896. godine, samo godinu dana nakon što su Freud i liječnik Josef Breuer objavili „Studije o histeriji”. U seriji upoznajemo lik dr. Kreizlera, poznatog njujorškog alienista koji se bavio liječenjem psihički oboljelih. U 19. stoljeću psihijatri su bili nazivani alienistima, što potječe od francuske riječi aliene (lud), a sama imenica alieniste označava osobu koja je liječila „lude”. Dr. Kreizlera zanimala je ljudska psiha te sami motivi zločina, a bavio se i procjenom uračunljivosti optuženika prilikom suđenja.

Početak lobotomije vezan uz liječenje psihičkih poremećaja

Godina 1935. smatra se začetkom psihokirurgije. Vrijeme je to kada se počela izvoditi lobotomija, jedan od najkontroverznijih zahvata u medicini uopće. Začetnik lobotomije, neurolog Moniz, smatrao je da u mozgu postoji fiksni krug koji su stvorile živčane stanice te je to uzrok simptoma psihičkih oboljenja. Postupak podrazumijeva prekidanje glavnih veza između prefrontalnog korteksa zaduženog za donošenje racionalnih odluka i talamusa koji povezuje niže regije mozga s moždanom korom. Lobotomija je bila vrlo učestali zahvat kojim se podvrgavalo pacijente oboljele od različitih psihičkih poremećaja, poput depresije, shizofrenije, paničnog poremećaja, manije i katatonije. U početku stanje pacijenata umnogome se poboljšalo, a smrtnih slučajeva gotovo da i nije bilo.

Lobotomija, zašto si kontroverzna?

U Sjedinjenim Američkim Državama prvu lobotomiju izveli su Freeman i Watts 1936. godine. U početku, morala se provoditi u operacijskoj sali, no dr. Freeman smatrao je da će tako biti manje dostupna najpotrebitijima – mentalno oboljelim osobama. On je dizajnirao transorbitalnu lobotomiju u kojoj se podizao gornji kapak i tanki kirurški alat usmjeravao na vrh očne duplje. Čekić je korišten kako bi se probio instrument kroz kost i dopro pet centimetara u mozak.

Samo u SAD-u izvedeno je preko 40 tisuća lobotomija, no one su izazvale određene nuspojave zbog kojih se sama sigurnost ovog postupka počela preispitivati. Iako stopa smrtnosti nije bila visoka, lobotomija je mogla uzrokovati apatiju i otupljivanje osobnosti. Neki pacijenti postali su poput praznih školjaka bez ikakvih sjećanja i svijesti. U ono vrijeme lobotomija se činila mnogo boljom alternativom od inzulinskih šok terapija i elektrošokova, no duševno stanje pacijenata nakon zahvata često se zanemarivalo. Razvojem prvih učinkovitih psihijatrijskih lijekova, lobotomija je postepeno tijekom 50-godina 20. stoljeća počela gubiti na popularnosti.

Do 70-ih godina prošloga stoljeća zabranjena je u mnogim zemljama diljem svijeta, a u Hrvatskoj tek 1997. Danas se brojne razvijene zemlje okreću suvremenim metodama psihokirurgije, a neke od njih su Belgija, Francuska, Velika Britanija i SAD.

Surovost lobotomije na filmskome platnu

Godine 1975. snimljen je poznati film „Let iznad kukavičjeg gnijezda” (One Flew Over The Cuckoo’s Nest) koji prati Randla McMurphyja (Jack Nicholson), kockara i silovatelja smještenog u mentalnu ustanovu koju vodi stroga medicinska sestra Ratched (Louise Fletcher). Iako nije pokazivao znakove mentalnog oboljenja, liječila ga je elektrošokovima. Naposljetku, McMurphy podvrgnut je lobotomiji, nakon čega je postao biljka.

Droga kao lijek

O LSD-u nekada se pisalo samo pozitivno. Sintetizirao ga je dr. Hofmann 1938. iz ergotamina, tvari koja se dobiva iz gljivice koja raste na raži. Godine 1947. tvrtka Sandoz počela je prodavati LSD pod nazivom Delysid, koji su psihijatri koristili kako bi stekli bolji uvod u shizofreniju.

Koristio se naveliko tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća u terapijske svrhe. Psihijatri su ga primjenjivali u liječenju brojnih psihičkih poremećaja, poput depresije, psihoze, ali i alkoholizma.

LSD je kao droga bio vrlo privlačan mlađim naraštajima, osobito u šezdesetima te je zbog uviđanja teških posljedica koje može izazvati zabranjen. Važno je spomenuti da LSD ne stvara nikakvu fizičku ovisnost, no njegovo djelovanje vrlo je individualno i može ostaviti intenzivni trag na osobu koja ga konzumira. Poznato je da je američka obavještajna agencija, CIA, LSD koristila u ilegalnim pokusima nad korejskim zatvorenicima. CIA je istraživala može li se LSD koristiti u svrhu uništenja protivnika tako da on više nije sposoban za borbu.

Napredak punom parom

Razdoblje četvrte psihijatrijske revolucije obilježeno je razvojem brojnih subspecijalizacija, odnosno dijagnostičkih pristupa u psihijatriji.

Socijalna psihijatrija bavi se međuljudskim odnosima te poboljšanjem socijalnog funkcioniranja osobe. Biologijska psihijatrija promatra biološki temelj nastanka psihičkih bolesti te se okreće psihofarmakološkom liječenju. Psihoterapija se osobito intenzivno počela razvijati u posljednjih nekoliko desetaka godina, a liječenje se temelji na verbalnoj i emocionalnoj komunikaciji između pacijenta i terapeuta, što osobi itekako može pomoći u borbi s mentalnim poremećajima. Dječja i adolescentna psihijatrija bavi se liječenjem psihičkih poteškoća kod djece i mladih, alkohologija liječenjem alkoholizma i sl. Psihijatrijski pristup primjenjuje se i u sudskim procesima, što se naziva psihijatrijskim vještačenjem.

Vrapče – prva psihijatrijska bolnica u Hrvatskoj

Premda je tijekom prošlosti Hrvatska zaostajala za zemljama zapadne Europe, razvoj psihijatrije i kod nas počeo se razvijati paralelno sa svjetskim. Mišljenje o mentalno oboljelima u Hrvatskoj nije se nimalo razlikovao od ostatka svijeta. Oni su bili prepušteni samima sebi i svojim obiteljima. Početkom 19.stoljeća, kada je Hrvatska bila u sastavu Habsburške Monarhije, najteže oboljeli bili su smješteni u psihijatrijskim bolnicama na području Austrije i Mađarske Godine 1804. otvoren je odjel s 30 postelja za mentalno oboljele.

U Vrapču je 1879. osnovana i prva psihijatrijska bolnica koja je mogla primiti 300 bolesnika te je ubrzo nadograđena. Godine 1932. bolnica je osnovala stacionar za oko 130 kroničnih duševnih bolesnika koji su najčešće bili uključeni u poljoprivredne radove i prehranu stoke. Od samih početaka u Vrapču se njeguje uljudan i profesionalan pristup prema bolesnicima. Prvi hrvatski psihijatri edukaciju su prošli upravo u Vrapču te su kasnije organizirali psihijatrijsku službu. Danas Vrapče može zaprimiti oko 850 bolesnika.

Psihijatrijska djelatnost uzima maha diljem Hrvatske

I u drugim dijelovima Hrvatske počele su se osnivati psihijatrijske bolnice. Godine 1905. u Pakracu je osnovana psihijatrijska bolnica koja je na raspolaganju imala 100 kreveta. Tijekom razaranja u Domovinskom ratu, oko 250 bolesnika evakuirano je iz te bolnice i premješteno u psihijatrijske bolnice diljem Hrvatske. Međutim, bolnica do danas zjapi prazna.

U napuštenom dvorcu u Popovači 1934. godine dr.Ivan Barbot osnovao je psihijatrijsku bolnicu koja nosi njegovo ime. Na vrhuncu, bolnica je imala 900 slobodnih mjesta, a danas ih ima oko 650.

I na otocima Rabu i Ugljanu osnovane su psihijatrijske bolnice na mjestu napuštenih vojarni koje još i danas djeluju. Svaka od tih bolnica može zaprimiti oko 450 bolesnika. No, zbog same izoliranosti otoka, opstanak je sve više upitan.

Većina neuropsihijatrijskih odjela u hrvatskim općim bolnicama osnovano je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prva neuropsihijatrijska klinika osnovana je 1923. godine kao klinika novoosnovanog Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Psihijatrija je zaista fascinantna znanost koja nam daje uvid u tajanstvenost našeg, ponekad nedokučivog uma. Nadam se da će jednom osvanuti dan kada će ljudi slobodno moći podijeliti s drugima da odlaze k psihijatru bez da ih se osuđuje i smatra drugačijima. Iako se o mentalnim oboljenjima i važnosti očuvanja mentalnog zdravlja počelo sve više diskutirati, mnogo je vremena potrebno da ljudi promijene svoje stavove i da se mentalna oboljenja više ne smatraju izumima modernog doba.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.