La Casa de Papel (peta sezona): Napokon je i to gotovo!
Kad su snimili serijal „La Casa de Papel” od dvije sezone, redatelji i producenti nisu naišli na plodno tlo kod publike. No otkupio ih je Netflix i od serije preko noći napravio globalnu senzaciju. Dakako, priča prema predlošku „Oceanovih 11”, ali s klasičnim španjolskim kinematografskim pristupom, dalje je morala biti razvijana kako bi što više izmuzla ovu plodnu i uzbudljivu kravu. Uslijedile su spektakularnija treća i četvrta sezona parafraziranog scenarija s novom (starom) metom.
Nakon što je mjesto pljačke Španjolske riznice zamijenjeno Španjolskom narodnom bankom, sve je ostalo prilično slično, osim pokojeg eliminiranog lika… Peta sezona se hvali vrhuncem globalne popularnosti pa je podijeljena u dva dijela, kako bi nas do kraja držala pred ekranima zbog nevjerojatnog marketinga, nauštrb kvalitete, smisla, zanimljivosti i originalnosti.
Pogledao sam kao i dosad sve u jednom dahu i evo mog suda BEZ SPOILERA o radnji!
Nakon godišnjeg po egzotičnim zemljama svijeta, banda se vratila u španjolsku prijestolnicu ukrasti 90 tona državnog zlata, uz potporu novih likova beskorisnih za radnju. Naravno, kako je najavljeno zaokruživanje priče o bandi u crvenim kombinezonima i s dalijevskim maskama, trebalo je malo rastegnuti stvari radi publiciteta, interesa i para, po uzoru na „Breaking Bad”. Avaj, samo što je „Breaking Bad” inventivna, slojevita i zapravo inteligentna serija, koja se ne oslanja na neprestanu akciju da bi zadržala interes gledatelja.
„La Casa de Papel” se pak iživljava na nekoliko segmenata. Zamišljena kao akcijski spektakl, gotovo neprekidno nas drži na iglama i napetima iščekivanjem konačnog poraza grupe. Ali već smo otpočetka odgojeni da će se uvijek naći neka peripetija, pa time gubi na napetosti. Osjećaj uzbuđenja i neizvjesnosti oblikuje frenetično brzo kadriranje, eksplozivnost radnje i izmjena među likovima čime se kompenzira katastrofalna dramaturgija.
Osobno mi je to i posve logično nakon gledanja dokumentarca o snimanju serije gdje smo nakon druge dvije sezone vidjeli da se serija snimala paralelno s pisanjem scenarija. Glumci često nisu ni znali razvoj priče na samom setu jer nije bila ni napisana, a puno je slučajeva improvizacije upravo u trenucima neshvaćanja smjera, što na kraju nije ni ispalo najsjajnije.
Kao u američkoj akcijskoj-trash trakavici „Prison Break”, našim glavnim likovima ne može nitko ništa jer jači su od sudbine, a bogovi su im ne samo naklonjeni, nego su za njih pisali društvene zakone, ljudsku psihologiju sveli na onu trogodišnjeg psa i omogućili nam serijske preokrete. Peta sezona tako na tragu svog prvog dijela i dvije prethodne, siluje preokrete koji su scenaristima poslužili kao jedino rješenje za mlaćenje prazne slame dok se ne ispune kvota broja epizoda i vremena trajanja svake epizode.
Nakon što vidimo da u Narodnoj banci ekipa neobjašnjivo uspije materijalizirati vojnu opremu, kojekakve kolosalne uređaje, arsenal oružja veći nego što naš trigger-happy ministar sanja, sve djeluje kao da gledamo nečije igranje akcijske igrice. Najviše će vam inteligenciju uvrijediti samo razrješenje situacije, koje naposljetku sere i po scenarijima prijašnjih sezona, a koje su nas samo djelomično pripremile na ovakvu glupost na razini „Walkera, teksaškog rangera”.
Na tragu videoigrica je i pamćenje našeg nadnaravno inteligentnog Profesora koji je za jednu pljačku osmislio barem tisuću i jedan rezervni plan, a naša banda, iako nema pojma što sa sobom u datim trenucima, se čudesno sjeti ‘simpatično’ naslovljenih rješenja za svoju situaciju koju je, naravno, Profesor detaljno predvidio. Svatko od njih hvali se s terabajtima memorije u koje spremaju odluke koje će ih izbaviti od prilično nesposobne španjolske policije i narodne garde. Profesor tako djeluje kao kakvo božanstvo ili, u najgorem slučaju, prorok, a njegovi sudionici kao moderni apostoli s nadnaravnim sposobnostima.
A onda su tu flashbackovi… Majko mila, koji zapetljani inception flashbacka isprepletenih s instantnim promjenama planova i obratima. Nova razina jeftinog spašavanja lošeg izlaganja, odnosno lošeg scenarija, maltretira povratcima u prošlost, gdje se družimo sa sada već mrtvim Berlinom i Tokijom. Serija se oslanja na štake flashbackova kao distrakcijama za propuste u scenariju, zbog čega nam i traje predugačkih pet sezona u kojima se očigledno rastegla do svoje ultimativne mlohavosti.
Sve to ne znači da je „La Casa de Papel” nezanimljiva. Naravno da će nas udariti adrenalin u okršaju bogatih i otpadnika, vojske i odmetnika, policije i lopova, kao i privući ljubavni zapleti kao kratki i, skroz nepotrebni, ispušni ventili pregrijanog stroja. Zanimljiva je jer si stalno na iglama gledajući likove na rubu katastrofe i poraza, ali već smo otpočetka odgojeni da će se uvijek naći neka peripetija, pa se time gubi čak i na napetosti.
Serija završava lako predvidljivim činom, gdje su naši protagonisti, heroji dekadentnog kapitalizma, uvjetno rečeno pošteđeni. Peta sezona završava slično drugoj, gdje vidimo još jedno recikliranje scenarija. Zato opravdano možemo očekivati da će nakon nekog vremena producenti revitalizirati seriju i dobro naplatiti novi spektakl skupe produkcije i jeftinog scenarija.