Recenzija – ‘Na osami blizu mora’ (Ferić, Z.): Fragmentirana radnja s prizvucima melankolije

Kada je riječ o velikanu suvremene hrvatske proze Zoranu Feriću, već smo navikli na njegove složene i slojevite prozne strukture, na njegovu specifičnu bizarnost u izrazu, ali i sarkazam te duhovitost. A navikli smo i na to da je genijalan u kombiniranju prošlosti i sadašnjosti u svojim romanima i kratkim pričama. Sve su to segmeti koje posjeduje ovaj njegov roman Na osami blizu mora u izdanju V.B.Z.-a, no postoji i nešto na što kod njega nismo navikli, a to je smještenost cjelovite radnje djela na jedan jadranski otok, u ovom slučaju sjevernodalmatinski.

Mislim da skoro svatko od nas ima u genima, srcu i duši jedno posebno mjesto ili zavičaj u kojem je odrastao ili provodio ljetne mjesece tijekom svog djetinjstva i mladosti, te koje ga je samim tim u nepovrat oblikovalo kao osobu. I apsolutno svatko od nas može osjetiti potrebu ili inspiraciju da o tom mjestu nešto i napiše. Upravo to je napravio i Ferić kod ovog romana, smjestivši fiktivne likove i fabulu na otok Rab, otok njegova djetinjstva i mladosti.

Glavni njegovi protagonisti su mladići na otoku, braća Luka i Boris, Škembo, te djevojke Alka i Lena, no u njihov život se upliću i brojne strankinje tijekom ljetnih mjeseci: Constanze, Ulrike, Dagmar, Marie… I što se najlogičnije može dogoditi ako je okosnica radnje priča u kojoj imamo mlade i nadobudne dečke, ljeto u zraku i zamamne strane pridošlice na otok? Vjerojatno avantura ili ljubav. Upravo te teme obrađuje Ferić u ovome djelu.

Zavođenje ili galebarenje, kako se kaže u Dalmaciji, ali i u romanu, te seks, poneki ljubavni zaplet, ali i razočaranja u situacije  i djevojke s prizvucima melankolije i svega onog što nosi ljeto sa svojim skorim završetkom, su ono što je autor ovdje razradio do najsitnijih detalja, dodavši u to i jedan psihološki pristup. Uz sve to prikazao je i život te autentičnost samog otoka Raba, njegovu prošlost te običaje smjestivši radnju u razdoblje između 1976. i 1989. godine prošlog stoljeća.

Osim na otoku, pojedini segmenti romana odvijaju se i izvan njega i u romanu su poput intermezza samo ubačeni u kontekst radnje, po potrebi. Pa se radnja seli u Battle Creek u Afriku kada se autor vraća u prošlost opisujući život none Ele, Borisove i Lukine bake, objasnivši tako i njihovo porijeklo. U Zagreb autor literarno odlazi kada je riječ o studiju nekih od glavnih aktera, a u Krakov kada je izdavač Pegasus izdao dvije Lukine knjige, te kada on odlazi u Poljsku na njihovo promoviranje. Ovdje je radnja smještena u početak ovoga stoljeća. Pisac u navratima spominje još i gradove Graz i Rijeku.

Ono što je važno naglasiti za ovo odlično prozno djelo jest činjenica da je njegova slika fragmentarna. Roman se sastoji od devet poglavlja, točnije od devet tematskih jedinica od kojih svaku od njih možemo promatrati kao pojedinačno prozno djelo. Ali kada zatvorimo posljednju stranicu romana, možemo uvidjeti da da one zajedno tvore cjelovitu i zaokruženu priču zbog ispreplitanja istih imena u svakoj od njih, bilo da je riječ o njima samima ili njihovim precima.

Kada je riječ o muško-ženskim odnosima, takozvanom galebarenju u djelu, Ferić ih predočava vrlo detaljno i vjerodostojno, kroz prikaz seksualnih odnosa, kroz proces pristupa ženi, zavođenja i svega onoga što to isto zavođenje pobuđuje u njezinim tjelesnim reakcijama. U sve to ubacuje grotesku i bizarnost tvoreći tako razne ekscentrične scene. To se vidi kod situacije u kojoj Škembo dolazi na upoznavanje s roditeljima svoje ljetne djevojke Dagmar, a potom završi u seksualnim odnosima s njezinom majkom jer mu je Dagmar bila premalo napeta zbog svoje mladosti i čistoće. Ili kod scene u kojoj nona Ela, vrativši se iz divlje Afrike na otok u mjesto Banjol i ugledavši ondje svog nesuđenog muža sa ženama u flertu, te njegove žene uspoređuje s egzotičnim afričkim životinjama. U tim je scenama Rudolf uhvaćen sa žirafom, kako ju je ustrijelio pa joj zagrizao vrat i razderao kožu.

Opisivanje Afrike i Battle Creeka i nonin život ondje, vrlo su zanimljiv segment ovog romana jer upućuju na divljinu, na egzotičnost te na sve on što nije uobčajeno za jedan jadranski otok kao okosnice glavne fabule.

Ako se osvrnem na opise života na Rabu u romanu, neću se oteti dojmu da je opisan pomalo melankolično i sjetno kako sam već prije bila spomenula, a spominjali su to i razni kritičari na ovaj naslov. Uostalom, sjetno raspoloženje je i inače sveprisutno u gradovima na koje utječe more. No postoji ovdje i jedna ljepša i vedrija strana, ona turistička koja mu daje živost u ljetnim mjesecima, ali i slobodu. Daje mu i prizvuke različitih stranih jezika pa ćemo tjekom čitanja uvidjeti da likovi, osim na dijalektu, govore i njemačkim, francuskim ili engleskim jezikom. Ferić ovdje dosta pažnje posvećuje stranim sintagmama i idiomima ili samo riječima komponirajući ih precizno i stručno u kontekst dijaloga.

Uz sve to iz romana Na osami blizu mora dosta toga možemo naučiti i povijesnim kontekstima i događajima iz vremena komunizma kada se odlazilo na Goli otok ako bi se izustilo nešto protiv vlasti i režima, iz vremena Informbiroa i vremena nakon odlaska druga Tita. No razaznajemo i povijesne činjenice iz vremena fašizma, kada su otok Rab i gotovo cijela Dalmacija bila pod okupacijom Talijana, a taj se povijesni kontekst spominje kod opisa mladosti none Ele. Zanimljivo je to da  povijest ovdje uopće nije iscrpna ni zamorna kakva ponekad biva u svojoj biti, već je lijepo i skladno prožeta kroz radnju i rečenične strukture tvoreći još jednu intrigu zbog koje ovaj roman ne možemo ispustiti iz ruku do njegova samog kraja.