Recenzija- Samsara: Misliš li da znaš gdje živiš?
Gotovo pet godina bilo je potrebno američkom redatelju i snimatelju Ronu Frickeu da putujući kroz 25 država na pet kontinenata prikupi dovoljno materijala za svoje posljednje ostvarenje: dokumentarni film Samsara, ili kako ga on voli zvati, ‘vođena meditacija’.
Na njemu je surađivao s producentom Markom Magidsonom koji je radio i na prethodnom projektu, filmu ‘Baraka’ kojem je ‘ Samsara’ svojevrstan nastavak.
Riječ samsara potječe iz sanskrta i označava repetativni krug rođenja, života i smrti (reinkarnacije) u hinduizmu, budizmu, taoizmu te drugim religijama prema kojima se naš trenutni život zapravo proteže prije rođenja u prošlo postojanje i pruža dalje od smrti u buduće inkarnacije te prema kojima se svaki naš postupak reflektira na buduću sudbinu.
Snimana na 70 mm traci, Samsara nam uistinu daje širu perspektivu. Naša osjetila su napadnuta iznimnim vizijama planeta, vođeni smo kroz nevjerojatne prizore prirode i ljudskih aktivnosti koji nam se urezuju u sjećanje ponekad nas ostavljajući u stanju nevjerice s dubokom željom za zaboravom, ponekad nas bacajući u stanje hipnotiziranosti, a ponekad je prikazano toliko neobično da će smijeh biti uvjetovana reakcija. Bez ijedne izgovorene riječi Samsara ne daje odgovore već postavlja pitanja i diktira osvještavanje.
Put započinje budističkim ritualom Tibetanaca u kojem stvaraju impozantnu pješčanu mandalu s velikom preciznošću i zavidnom koncentracijom uma i tijela. Zatim skače iz priče u priču, slike u drugu sliku, prelazi kroz rituale, mjesta, događaje, kontrastirajući pritom kadrove da bi se stvorio još snažniji utisak ili pak bez ikakve povezanosti nastavlja te vizualne i emotivne oscilacije.
Provokativan i zajedljiv na trenutke, kao da želi da osjećamo gađenje prema svojim djelima, a onda nas strmoglavljuje u stvarnost i pokazuje nam djelovanje karme, sve što smo učinili i nama se vraća, i mi u svojim uredima smo kao životinje na farmama,i mi koji smo uništili prirodu osjetili smo njenu osvetu.
Pamtljiv trenutak poprilično ekspresionitički postavljene scene jest kada glumac u odjelu maže svoje lice ratnim bojama sve dok ne počne nalikovati na demona (kapitalizma koji opsjeda svijet) uklapajući se u prisutan antiratni dio koncepta. Ne manjka ni komičnih elemenata poput prizora iz filipinskog zatvora u kojem zatvorenici prolaze kroz plesnu rutinu kao oblik tjelovježbe ili pak lijesova u obliku pištolja i aviona koji se stapaju sa začudnim elementima međuljudskih odnosa kao i odnosa prema sebi samima (pretili muškarac prije operativnog zahvata te žena na rinoplastičnom zahvatu) da bi prešli u eksplicitne slike u klaonicama. Dehumanizacija je oštro kritizirana uz pomoć kontrastiranja s kadrovima ispunjenim slikama čuda prirode i onih koje su produkt ljudske ruke.
Kroz cijeli film proteže se prikladna glazba, usklađena s kadrovima, njihovom brzinom i sadržajem uvlačeći nas još dublje u to meditativno iskustvo. Iskustvo se naglo prekida kako završava stvaranje pješčane mandale. Tracionalno, kada je ritual gotov, mandela se uništava i svi fini detalji prizora postaju samo izmiješana obojena zrnca pijeska na podlozi.
Mogu reći da je Fricke uspio u svom naumu te bez naracije ili dijaloga prenio poruku jasno i glasno.