novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Recenzija – “Zovem svoju braću” (J. Hassen Khemiri): Žeđ paranoje

Foto: ljevak.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

U poglavlju Kultura paranoje sjajne knjige Carstvo urote Timothy Malley govori o u suvremenom dobu prisutnoj “panici zbog ne-mogućnosti djelovanja” [agency panic] koja se uvlači u svaki subjekt onda, uostalom, kada on posumnja u opstojnost čovjekove autonomije u svijetu, a osobito s obzirom na društveno-politički poredak u kojemu živi i djeluje te koji počesto motri i u širemu kontekstu nekakva Natporetka. Natporedak se naravno grana fukoovski, mrežovito, s mnogostrukim žarištima moći, i izbija iz temelja paranoidne ontološke dvojnosti. Istodobno je i ostvaraj i izmišljaj, ni ostvaraj ni izmišljaj.

S takvim općim psihogramom na umu valja se osvrnuti na novitet Naklade Ljevak iz lipnja, kratki roman / liriziranu pripovijest (!?) Zovem svoju braću nove švedske književne zvijezde Jonasa Hassena Khemirija.

Amor u svijetu bez ljubavi

Radnja, podijeljena u pet eliptičnih, filmski kadriranih dijelova, slijedi otprilike dvadesetičetverosatni dan nesvršenoga studenta elektrotehnike Amora, arapsko-švedskoga porijekla. Od trenutka u kojemu ga zatječemo kako se zabavlja u noćnom klubu, u vrijeme kada se u centru Stockholma događa teroristički napad, pa do trenutka u kojemu Amor dolazi sebi iz nervnoga rastrojstva i prenapregnuća, uzrokovana valom diskriminantnih postupaka na koje nailazi gdje god se taj dan djene.

Paradoks diskriminacijske petlje tim je veći ako se istakne da je Amor, ujedno i pripovjedač simboličnoga imena, sasvim „obični“ Šveđanin koji voli, izlazi, uživa u sitnim porocima, živi jednako kao i svi drugi članovi dominantnoga društva, a, što je za sonornu temu romana i najplodonosnije, uz sve to i izvrsno govori svoj materinski švedski, s osobitim smislom za gramatiku.

Pojedinac i poredak

Amor kao inače djelatni i misleći individuum u srazu sa švedskim društveno-političkim poretkom, koji je kao i svi drugi poretci sastavljen uvijek i samo od ljudi, ima dojam da vrtoglavo gubi moć djelovanja, mogućnost da sam odlučuje i čini i osjeća se objektom i reprezentantom svedenim na denotatum, singularni znak.

On je musliman, stranac, prijetnja i potencijalni terorist. On poručuje svojoj kulturnoj i identitetskoj braći: „Čim napustite svoje domove prestajete biti vi, odjednom se pretvarate u predstavnike i zato je iznimno važno da se koncentrirate na to da se uklopite.“

Ali se u svojoj fizičkoj i psihičkoj nedaći, u skladu sa svojom ljudskom autonomijom, isto tako i buni protiv takve inercije i monolitnosti. U jednom se telefonskom razgovoru naljuti na sugovornicu jer je u njoj prepoznao svoju „sestru“ koja skriva svoje perzijsko ime (Golbarg) predstavljajući se kao Karolina.

Na sličan način oni koje Amor smješta u švedski poredak svaki put kada se dogodi nekakav (teroristički?) napad vjerojatno osjećaju da im je onemogućeno djelovanje, da su nemoćni i da ih rijeka svjetskih događaja samo nosi. Ukratko da su upravljani nekakvim Natporetkom, u koji kao djelatnu snagu svrstavaju, osim moćnika, bogataša i tajnih društava, najčešće strance, a zadnjih godina dominantno muslimane. Jer je za njih svaki musliman islamist, prijetnja i potencijalni terorist.

Psihopatološko očitovanje paranoje

Zahvaljujući tim točkama prijepora, na toj identitarnoj rascijepljenosti i na temelju pripadnosti različitim kulturama, ali i zahvaljujući ordinarnom, arhetipskom čovječjem strahu, stvara se paranoidni diskurs.

Traumatski rez najdojmljivije se ogleda u manevrima s kraja djela: „Nisam siguran koliko je toga novo, a koliko je toga samo u mojoj glavi, znaš već.“ Kada policija pokuša pomoći jednoj imigrantskoj obitelji pokazujući im put, pripovjedač-lik pod naletom paranoje pomisli da ih pokušavaju legitimirati i utamničiti i zamišlja kako čini pokolj nožem i kasnije u snomorici promatra dečka (sebe?) na mostu kako u panici bježi od istih tih policajaca koji mu priđu želeći mu pomoći.

Khemiri i problem sa žanrom

Zovem svoju braću prozni je lirizirani tekst, generički hibridan – od sviju imenovan romanom, premda jedva nosi takvu žanrovsku odrednicu, koji vapije za odricanjem od predrasuda, za odricanjem od svake generalizacije. Žudi za normalnim životom. Koji pokušava prikazati humano lice jednoga, od drugih stalno isticanog, naličja.

Šteta je samo što Hassen Khemiri ovu više nego aktualnu prozu nije proširio, još detaljnije razradio, jer njezina slika, premda upečatljiva i bolna, ostala je tek na površini, a itekako zaslužuje da joj se pokloni i kudikamo više prostora.

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari