Reflektira: Dehumanizacija 20. stoljeća slomljena na leđima Kafkina kukca

Uoči Prvoga svjetskog rata, kao dio modernizma, u književnosti se javljaju različiti pravci okupljeni pod nazivom avangarda. Samo neki od njih jesu futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam te imažizam. Dominiraju od desetih do tridesetih godina 20. stoljeća i nositelji su poetike osporavanja, odnosno izražavaju pobunu protiv tradicije. Stvaratelji takvih stilova zagovornici su antiljepote i antilogičnog, zbog čega avangardni smjerovi prestaju oponašati stvarnost te u prvi plan postavljaju čovjekovu svijest. Glavna tematika avangardnih djela jest socijalna borbenost, a način izražavanja odstupa od ustaljenih pravila o smislenosti sadržaja, stoga većinu djela karakterizira zagonetnost.

Jedan od značajnijih avangardista je i austrijski pisac Franz Kafka. Njegov život obilježila je sjena u liku strogog i autoritativnog oca, zbog čega je Kafka konstantno bio nesiguran u sebe i kvalitetu svojih radova. U periodu aktivnog stvaralaštva, njegova djela nisu bila dovoljno zapažena. Tek pedesetih godina prošlog stoljeća čitatelji su mogli na pravi način shvatiti smisao djela jer su na temelju ratnog iskustva imali podlogu za razumijevanje kafkijanskog doživljaja svijeta. Zanimljivost je da je Kafka u oporuci, dok je bolovao od tada neizlječive tuberkuloze, tražio da se njegova djela spale, no prijatelj Max Brod odlučio ih je objaviti.

Uz posmrtno objavljen roman Proces, značajno je Kafkino djelo pripovijetka Preobrazba, objavljena za života. Jedna mala digresija… Prošlogodišnja Državna matura iz hrvatskoga jezika nije bila blagonaklona prema mojim preferencijama. Naime, potiho sam očekivao usporedni esej djela Preobrazba i Stranac ili bar interpretativni esej jednoga od tih dvaju djela. Ali, dočekao me Povratak Filipa Latinovicza prema kojemu sam apsolutno ravnodušan, no snašao sam se. Budući da je Preobrazba i ove godine na popisu lektirnih djela za Državnu maturu, a o Strancu sam već pisao, ispunit ću si želju do kraja i pokušati sažeto analizirati Kafkinu poetiku.

Spoj fantastike i tjeskobe

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca.

Tom rečenicom počinje pripovijetka koja nastavlja opisivati život trgovačkog putnika Gregora u obitelji koja ga sve manje razumije. Gregorovi problemi kreću kada ga roditelji i sestra počnu izbjegavati zbog gađenja prema njegovu izgledu. I dok su u početku brinuli za njegove osnovne potrebe, kasnije ga sve više zanemaruju zaboravljajući da je riječ o njihovu sinu i bratu. Ubrzo shvate da im je na teret te da se moraju pobrinuti za financijsku situaciju o kojoj je inače Gregor vodio brigu. Postaju hladni, bezobzirni i nasilni prema kukcu u kojemu ne vide ništa ljudsko. Shvativši da uzrokuje strah i onemogućava normalne odnose u obitelji, Gregor se odluči povući i umrijeti.

U ovoj je trodijelnoj pripovijetci Kafka ujedinio nekoliko stilskih postupaka. Modernistička obilježja sadržana su u uporabi snova, podsvijesti i straha. Koristi paradoks spajajući realistično vrijeme i prostor s fantastičnim elementima. Odnosno, apsurdni proces preobrazbe prikazan je kao svakidašnja situacija. Na to dodaje objektivno, hladno, ali detaljno pripovijedanje u kojemu se čitatelj gubi te prihvaća sve nerealne elemente. Tako postiže kafkijansku atmosferu kojom naglašava tjeskobu bespomoćnog čovjeka podređenog dehumanizaciji svijeta u kojemu više ništa nije čudno.

Nerazumijevanje, strah i nehumanost

Premda radnja djela nije pretjerano kompleksna, u sebi nosi nekoliko važnih problema. Prije preobrazbe, Gregor je uzdržavao članove obitelji, no tijekom i nakon preobrazbe njegov je trud zaboravljen. Osim što je promijenio fizički izgled, onemogućeno mu je komuniciranje te mu je sužen vid. Jedino ga prostor podsjeća na ljudskost. To sjećanje obitelj narušava iznošenjem stvari iz sobe, ne shvaćajući da je preobrazba nepotpuna, odnosno da Gregor i dalje razmišlja kao čovjek. Kako vrijeme prolazi, sve više ga duhovno, ali i fizički ranjavaju, dok im on i dalje izlazi u susret skrivajući svoj lik. S obzirom da roditelji i sestra nisu pokazali razumijevanje, do izražaja dolazi njihova prosječnost. Suprotno tome, lik Gregora simbolizira genijalca često neshvaćenog od strane okoline.

Najsloženiji lik u pripovijetci Gregorova je sestra Greta. U početku je jedina koja se brine o bratu, no kada shvati da obitelj od njega nema korist, već da im je smetnja, prva izjavljuje da ga se trebaju riješiti. Premda je Gregorova preobrazba bila nužna da bi se oslobodio obaveza prema obitelji, njegova smrt nužna je da bi se obitelj oslobodila straha i neugode. Stoga, u završnom dijelu pripovijetke Gregor se povlači birajući smrt te još jednom pokazuje da mu je stalo do najbližih.

Kritika modernog društva

Gregorov status u obitelji u potpunosti je anoniman. Obitelj ga financijski iskorištava, a kada ih više nije u mogućnosti uzdržavati, odbacuju ga. Ekspresionistički elementi, kao što je osamljenost čovjeka u suvremenom svijetu, isprepliću se s egzistencijalističkim dilemama o smislu života. Ova alegorija na zanimljiv način spaja realistično pripovijedanje s estetikom ružnoće čiji je izvor u fantastici, a sve s ciljem iznošenja snažne kritike demoraliziranog društva koje modernog čovjeka stavlja u bezizlaznu situaciju u kojoj može ili preživljavati ili nestati.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.