novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Nasiljem o nasilju (“Funny Games”, M. Haneke)

Foto: cinefils.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Je li nasilje zabavno? Većina ljudi, ona iole psihološki stabilna, složit će se da nije. Ono je destruktivno, animalno i okrutno. No ipak, postoji nešto u nama, većini, zbog čega golema produkcija filmova koji promoviraju nasilje raste već dugi niz godina. Pod prihvatljivim i društveno uvriježenim pojmovima poput „akcijski“, „horror“,  „psihološki“, ili „kriminalistički“ (da ne duljimo dalje) počiva velika količina nasilnog djelovanja u kojem – uživamo. Sve što je potrebno, na koncu (filma), jest da cilj opravdava sredstvo, da netko izađe kao pobjednik. „Sve je dobro što se dobro svrši“, poznata je narodna, pa tako i nebrojena ubojstva, silovanja, mučenja, zlostavljanja ostaju u sjeni happy enda, spasa barem jednog od filmskih junaka.

Ova poprilično složena problematika nije nam sinula na um slučajno, dapače, vrlo ju je domišljato za nas gledatelje otvorio austrijski redatelj i scenarist Michael Haneke 1997. godine u svom četvrtom filmu Funny Games.

Uvod koji obećava

Imućna austrijska obitelj koju čine otac George (Ulrich Mühe), majka Anna (Susanne Lothar) i malodobni sin Georgie (Stefan Clapczynski) dolazi na svoje osamljeno ladanjsko imanje pored jezera kako bi ondje provela dvotjedni odmor. Idilu koju odražavaju lijepa priroda, njihovi uljuđeni odnosi i visok standard kojim žive prekida dolazak dvojice mladih psihopata koji pod izlikom da trebaju jaja za susjede kod kojih trenutno borave polako, ali sigurno, fizički i mentalno, zatoče obitelj u vlastitom domu s namjerom da ih ubiju, ali tek sutradan. U međuvremenu se s njima žele dobro zabaviti.

Foto: costumefeverrr.tumblr.com

Iako smo spomenuli početnu idilu, Haneke nas od prvih minuta drži napetima (i ne popušta do kraja). Uvodnu scenu čini mirna obiteljska vožnja, snimljena u dugim kadrovima i popraćena izborom klasične glazbe kojeg puštaju supružnici jedan drugome u igri pogađanja naslova skladbi. Štošta to kazuje o njihovom kulturnom i obrazovnom statusu, no ono što slijedi prvi je šok za gledatelja: klasičnu glazbu zamjenjuje jedan od samo dva soundtrack broja u filmu, „hardcore minijatura“ benda Naked City koja agresivno i nasilno prati dolazak obitelji u jezerski kraj. I dok oni ne slute što ih očekuje, gledatelj je, nadražena sluha, već spreman na najgore.

Nasiljem o nasilju

U jednom je intervjuu Hanake rekao da je napravio Funny Games kako bi upozorio na količinu nasilja odnosno, njegovim riječima, „pornografiju nasilja“ koju mediji serviraju svakodnevno. Kako bi ostavio što jači utisak, redatelj je učinio s nasiljem isto što i s uvodnim soundtrackom – pojačao ga je do maksimuma. Ostaviti utisak na taj način u filmu, priznajmo, više nije lako. Nasilju smo u medijima toliko izloženi da smo na njega gotovo oguglali. Malo što nas još uvijek može iznenaditi, a kamoli istinski užasnuti ili uznemiriti. Na koncu, ako i uspije, neko prihvatljivo razrješenje radnje čini nas zadovoljnima, sigurnima da je to samo fikcija koja se, zapravo, ne odražava na naše živote. No je li to zbilja tako?

Austrijski redatelj pokazao je da nije. Štoviše, krajnje se preciznim postupcima pokazao majstorom zanata od kojeg zazire utjeravši nam strah u kosti radnjom koju je osmislio, ali i temeljnim pitanjem kojeg je postavio: „Kolika je razlika između filmske fikcije koju gledamo i stvarnosti koju živimo?“

Foto: coldyouth.tumblr.com
Tišina i spor ritam kao temeljni elementi napetosti

Funny Games u suštini je odbojan film (što je bila i namjera), no osmišljen dobro do te mjere da ne izaziva samo žrtve u filmu, već i gledatelje, kompletno involvirane u radnju. S jedne strane, tu je sveprisutno zatišje pozadinske glazbe koja se javlja tek na početku i na kraju filma. Činjenica da čujemo lavež pasa, šuškanje lišća, krikove i udarce ili pak ne čujemo ništa, prigušuje uobičajeni odmak od radnje, od fikcije, na koji nas podsjeća inače sveprisutna filmska glazba.

S druge strane, film karakterizira sporo odvijanje radnje, psihološki mučno, s dugim kadrovima koji većinom ne obuhvaćaju direktno scene nasilja. To ne znači da ih nismo svjesni, jesmo itekako, jer gledateljima je jasno što se s likovima događa. Lukav je potez redatelja da ih izravno ne predočava, već pušta našoj mašti na volju da ih konstruira. Na kraju krajeva, sami najbolje znamo što nas najviše užasava. Hanake samo daje podražaje da te slike zamislimo.

No i ono evidentno u filmu nije lako podnijeti. U prvom se redu to odnosi na mirnu i nevinu obitelj koja je unutar vlastita četiri zida prošla najokrutniji oblik torture – bez ikakva razloga. Glumačke kreacije Susanne Lothar i Ulricha Mühea veoma su jake u boli (mentalnoj i fizičkoj), strahu i nemoći naspram psihopata koji su ih zatočili. Obitelj je tipičan primjer protagonista na čijoj smo strani, s kojima se poistovjećujemo, koje bodrimo do zadnjeg časa te o čijem ishodu, u tematski bliskim filmovima, ovisi naš doživljaj filma.

Foto:
incendiare.tumblr.com
Paul i rušenje četvrtog zida

Sa zlostavljačima je situacija ponešto drugačija. Paul (Arno Frisch) i Peter (Frank Giering) upadaju u svijet obitelji u svom bijelom, sportski ležernom izdanju s bijelim rukavicama i nekom posebnom uljudnošću koja je u slučaju Paula rječita i dominantna, a kod Petera nesigurna, ali uporna. Dok Peter djeluje djetinjastije i nesmotreno (iako na koncu, ništa manje opasno), Paul drži konce igre u svojim rukama, igre s obitelji u kojoj utjelovljuje ono uljudno i hladno zlo koje nalikuje na ulogu Hansa Lande Christopha Waltza u filmu Inglourious Basterds. Čistom logikom zabave u kojoj nema ničeg ljudskog za što bi se gledatelj uhvatio da objasni motive dvojice mladića, na djelu je utjelovljenje hladne okrutnosti koja je samoj sebi svrhom.

No Paul ne upravlja samo sudbinom obitelji, on upravlja čitavim filmom i gledateljevim iskustvom učestalim rušenjem četvrtog zida koje još jednom dovodi u pitanje granicu iluzije i stvarnosti. Isprva kratkim osmjehom ili namigivanjem prema kameri, a potom pozivanjem gledatelja da sudjeluju u okladi kada će članovi obitelji umrijeti, Paul direktno uključuje gledatelje u zbivanje. Štoviše, on ciljano nastoji razviti radnju prema svim uvriježenim parametrima psihološkog trilera pa kada ga Anna upita zašto ih naprosto ne ubije on odgovara: „Ne smijemo zaboraviti važnost zabave.“.

Ključni trenutak problema granice između fikcije i fakcije scena je u kojoj Anna ubije Petera što se prema Paulovoj logici naracije tada nije smjelo dogoditi pa naprosto uzme daljinski upravljač i premota unatrag čitavu scenu. Pritom Paul ne samo da kontrolira sudbine likova već i čitav film, manipulirajući u potpunosti gledateljevim očekivanjima. Kao da si je uzeo zadatak, poznavajući afinitete publike koja voli pogledati dobru dozu nasilja, da u ovom filmu nasilje prikaže u punoj snazi. U snazi koja užasava.

Foto: coldyouth.tumblr.com
Funny Games (2007.)

Idejno je Funny Games ciljao na što veću pažnju američke publike s obzirom na to da je u SAD-u medijska glad za nasiljem najizraženija. Međutim, film nije doživio značajan odjek u američkim kinima zbog toga što je film na njemačkom jeziku. Deset godina kasnije, Haneke je snimio drugu verziju na engleskom jeziku, smatrajući da poruka koju nosi nikad nije bila aktualnija. U američkoj verziji glavne uloge igraju Naomi Watts, Tim Roth, Michael Pitt i Brady Corbet.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari