RETROTEKA (kolekcionar predmeta iz djetinjstva): “Šalice i zdjelice Kinderlade izazivaju oduševljenje.”
Društvena sjećanja satkana su od pojedinih uspomena svakog od nas, rado prekrivenih dekicom nostalgije kada znamo da nas grije bljeskovima djetinjstva. A u djetinjstvu je sve bilo bezbrižnije i jednostavnije jer smo svakodnevicom djetinjstva gradili zdanje koje smo danas. No danas smo ovisnici o ekranima i skrolanje postaje jedna od glavnih fizičkih aktivnosti. Mi Ziherovci nismo ništa bolji, ali nekad se spotaknemo na predivnu nostalgiju kakva izbija iza imena Retroteka.
Kustos tog profila jest Igor Novaković – kolekcionar predmeta iz domaće prošlosti kojem nije nimalo zanimljivo na njih lijepiti ideološko-političke etikete, pa ćemo bez kratica reći da se radi o ex-You zbirci jer garantiramo da ćete u njegovim predmetima pronaći bivše sebe. I dok nam i dalje zasuze oči na zaboravljene slagalice odrastanja, vama to tek prepuštamo u razgovoru s Igorom…
Igore, moramo početi s klasičnim, dickenovskim pitanjem: kada si i kako uopće započeo priču s Retrotekom?
Ideja za Retroteku postoji još od 2015. godine, ali sam tek 2017. odlučio da se svakodnevno posvetim tome. Prvo sam pokrenuo grupu na Facebooku 2017. godine, a zatim i Instagram profil. Veliki sam ljubitelj i kolekcionar starina pa sam htio sve te retro sitnice pokazati ljudima i naravno aktivirati i njih da pokažu što oni imaju u kolekciji i što su sačuvali iz nekih davnih dana.
Jesu li prvi materijali bili iz osobne arhive?
Da, sve je iz osobne arhive , to je i najveći čar grupe i profila, da pokažemo što smo sačuvali kroz sve ove godine.
Kako se radi o stotine, ako ne i tisuće artefakata, sigurno nisu svi osobno sačuvani pa nas zanima kojim kanalima dolaziš do materijala? Klasični buvljaci?
Najviše toga nabavim na sajmovima, zatim internet oglasnici iz cijele regije, a postoji već i dosta privatnih kanala preko drugih kolekcionara.
Sigurni smo da kolekcionara ima, u što su nas uvjerile nostalgične izložbe različtiih segmenata prošlosti bivše države, od New Yorka do Beograda. No gdje i kako arhiviraš svoju kolekciju?
Sve je u garažama.
Aha, znamo gdje se ušuljati! No kako u garažnom muzeju pronalaziš eksponate za poziranje za društvene mreže?
Sortirano je tematski u kutije. Većina njih misli da doma na ulaznim vratima imam vitezove i da spavam sa starinama, ali moj stan izgleda kao i svaki drugi (smijeh).
Kada dođeš do predmeta iz prošlosti, kako doznaješ sve finese, pozadine, priče i anegdote vezane za njih prije objave?
To je najzanimljivi dio kolekcionarstva, imati nešto za što si mislio da ne postoji pa onda krenuti istraživati, tražiti vlasnike, istraživati gdje je bila tvornica koja je to proizvodila i onda su otvara pravi retro svemir.
Kada uploviš u bespuća retro svemira, kakve su onda tvoje osobne reakcije na predmete iz prašnjave memorije?
Uf, kad vidim predmet iz djetinjstva na koji sam potpuno zaboravio, jednostavno ne mogu sakriti oduševljenje, zbog toga se nekad ne uspijem cijenkati, jer vide da sam zagrizao (smijeh).
Pa ja se tako osjećam svakodnevno kada skrolam Instagramom i naletim na tvom profilu na neku novu fotgrafiju koja me poput DeLoreana vrati u zadnju godinu osamdesetih i prve devedesetih te ošamari cijelom zagubljenom, potisnutom ili zamagljenom uspomenom sa cijelom pozadinom, narativom, ljudima, mirisima, okusima i bojama. Zato ti hvala što si svojevrsni psiholog i čuvar portala u osobnu prošlost. Iako smo previše rekli sada, što misliš zašto ljudi ‘okidaju’ na nostalgiju, prošlost i sjećanje?
Formula je jednostavna: stari predmeti iz djetinjstva nas vraćaju u bezbrižne dane, probude u nama ono nešto što smo imali kao djeca pa s nostalgijom stalno pokušavamo oživjeti to u nama.
A koji su to konretni predmeti ili objave koji su izazvali najzanimljivije reakcije?
Postoje ti neki predmeti, koji svaki put izazovu ogromno oduševljenje, kao primjerice Kinderlada šalica ili zdjelica. Tad se svi izredaju s komentarima: “Joj, to imam.”, “Joj, to sam imala” i slično. Dok neki predmeti prođu vrlo nezamijećeno, ali dirnu neke pojedince, sjete se svojih djedova i baka, sjete se djetinjstva…
Hrvati kakvi jesmo, a bože moj, ne bi bili mi kad ne bismo malo i hejtali, sigurno dobivaš i nešto onih negativnih, odnosno desničarsko-nacionalističkih komentara osoba koje bi te prozivale za očitu jugonostalgiju i ljevičarenje?
Zna biti negativnih komentara, ali rijetko jer u grupi nema mjesta za politiku i razne “velikane”.
Velikani su sačuvani za klasične muzeje, ali nama je ta prošlost slatka, mila i topla jer priziva djetinjtvo. Igore, hoćemo li onda ikada vidjeti muzej Retroteke ili barem izloženu zbirku predmeta koje ti svakodnevno lajkamo na mrežama?
Cilj je da Retroteka postane stvarno mjesto, gdje će ljudi moći vidjeti i opipati sve te stvari, ali otom potom. Teško je doći do prostora, a ljudi iz grada baš i nemaju sluha za tako nešto, iako se svakodnevno nadam da će se netko javiti i reći „idemo delati!“ (smijeh).
Nda… Sretno ti s time, pogotovo sada usred biblijskih pošasti koje su nas zadesile i gdje će se morati ‘delati’ na drugim frontovima. Mi podržavamo inicijativu moralno, ali i virtualno-statistički: lajkovima. Pogotovo Instagram koji nas, unatoč šumu, bezveznostima, gluparijama i narcisoidnošću iznenadi svježinom i nostalgijom. Čemu tebi služi instagram kao komunikacijska platforma u promidžbi Retroteke?
Za sada samo da pokažem ljudima što je sačuvano od zaborava. Drugačiji je profil ljudi na Instagramu gdje samo ja objavljujem i onaj na Facebooku, gdje i drugi mogu pokazati svoje retro stvari.
Naposljetku, priča se da Retroteku čini tim ljudi. Ili si ipak samo solo jahač kroz jugnostalgiju?
Solo sam igrač, iako mi dosta pomažu moderatori na Facebooku što se tiče odobravanja objava, a što se tiče jahanja, prije bih rekao da je to jahanje kroz povijest.
