novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

SJEĆANJA JEDNE GEJŠE: 15 godina od spektakla ljepote i emocija

Foto: imdb.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Od izlaska filma Sjećanja jedne gejše, redatelja Roba Marshalla, prošlo je gotovo petnaest godina. Vizualno impresivan spektakl, kojem protok vremena nije umanjio sjaj, temelji se na istoimenom romanu Arthura Goldena. Nepisano je pravilo, iako zaista ne mora biti tako, da je knjiga uvijek bolja od filma. Uz poneku časnu iznimku. U ovom slučaju pobjedu odnose svi. Goldenov je roman predivno remek-djelo kojem se vrijedi vraćati i nekoliko puta, no filmska verzija nije ništa manje sjajna.

Sve što obrada književnog djela nužno mora izgubiti u prijevodu Marshall je nadoknadio iskustvom koje može ponuditi jedino film. Prizori, zvukovi i amosfera filmske verzije Sjećanja jedne gejše nezaboravno su iskustvo kojem se također vrijedi vraćati.

Od Chiyo do Sayuri

Na početku filma malena Chiyo odrasta u ribarskom seocetu, s roditeljima i starijom sestrom. Zbog siromaštva i majčine bolesti otac je prisiljen prodati sestre, a sudbina ih ubrzo sve razdvaja. Dok Chiyo počinje živjeti u takozvanoj okiyi, u kojoj živi kao služavka koja bi jednoga dana možda mogla postati gejša, njezina je sestra prisiljena raditi kao prostitutka. Važno je naglasiti da razlika njihovih položaja nije samo u stupnju udobnosti. Drugim riječima, gejše nisu, što je lekcija koju će Chiyo vrlo brzo početi usvajati, elitne kurtizane. Prava gejša treba biti hodajuće umjetničko djelo, čije tijelo u određenim situacijama jest na prodaju, no ono što one zapravo prodaju i od čega mogu dostojanstveno živjeti njihove su vještine. Posvećenost učenju plesa, sviranja glazbenih instrumenata, pisanja, pa sve do umijeća zanimljivog vođenja razgovora te silan trud, samodisciplina i upornost samo su početne predispozicije bez kojih djevojčica ne može ni pomišljati na to da će jednoga dana postati gejša. Složenom je procesu preobrazbe u gejšu više vremena posvećeno u romanu, no to je i očekivano.

imdb.com

Unatoč blagoj naravi Chiyo se tijekom odrastanja puno puta uspijeva uvaliti u nevolju. Za to je najzaslužnije rivalstvo s vodećom gejšom njene okiye, Hatsumomo (Gong Li). Hatsumomo prepoznaje opasnost za sebe u ljepoti i gracioznosti djevojčice koja će jednoga dana, pod imenom Sayuri, zaista postati najtraženija gejša svojeg vremena. U tome će joj pomoći mentorica Mameha (Michelle Yeoh), koja i sama ima pokoji neriješen račun s Hatsumomo. Njihove su lekcije iznimno duhovite te pomalo podsjećaju na odnos Pai Meija i Beatrix Kiddo u Kill Billu 2. (Uloga Sayuri pripala je Ziyi Zhang i tu dolazimo do jedne kontroverze koja je obilježila film. Tri spomenute glavne ženske uloge utjelovile su kineske glumice, što u Japanu baš i nije dočekano s oduševljenjem.)

Bez prava na ljubav i sreću

Ono što će se u romanu/knjizi na više načina pokazati jest da je svijet u kojem su živjele gejše bio podložan brojnim kompleksnim pravilima. Što onim sitnim koja se tiču načina kretanja i odijevanja, što vrlo velikim, koja prerastaju u životne pouke. Prvo i možda najvažnije pravilo glasi da gejša ne smije voljeti. Chiyo je tu lekciju vrlo brzo naučila na primjeru Hatsumomo, a potom i na vlastitom. Ogorčena Hatsumomo koja pokušava napakostiti svima oko sebe bila je nesretno zaljubljena djevojka koja je svoje emocije morala skrivati dok se nisu okrenule protiv svih, pa i nje same. Sayuri ju zbog toga ne osuđuje. Naprotiv. U sceni u kojoj osramoćena Hatsumomo napušta okiyu i korača prema budućnosti, u kojoj ju vjerojatno čekaju samo jad i bijeda, Sayuri se s njom poistovjećuje. Svjesna je da ju tek tanka nit dijeli od toga da doživi istu sudbinu.

Pogotovo s obzirom na to da je Sayuri prvo pravilo prekršila još kao Chiyo. Neupućenom promatraču zazvučalo bi alarmantno da se Chiyo kao djevojčica zaljubila u prvog odraslog muškarca koji joj je kupio sladoled. No, u ovom slučaju riječ je o lijepoj ljubavnoj priči, časna riječ. Ken Watanabe upotpunjuje sjajnu glumačku ekipu (ne ljutite se, Japanci) u ulozi Chairmana. On za Sayuri od prvog trenutka utjelovljuje nadu i jedino svjetlo na kraju tunela praznine na koji se često svodi njen život. Na dan kada su se upoznali Chairman je malenoj Chiyo dao dovoljnu količinu novca kojom si je mjesec dana mogla kupovati hranu. No, ona je sav iznos potrošila na jednu molitvu. Toga dana Chiyo je odlučila da će postati gejša zato što je Chairmana upoznala u njihovoj pratnji. Za svaki korak koji je nakon toga u životu poduzela nadala se da će ju odvesti korak bliže k njemu.

Obična ljubavna stvar

Sjećanja jedne gejše zaista su bogat prikaz jedne kulture i života, a Sayurina je priča zanimljiva iz tisuću različitih uglova. No, kolikogod to možda danas bilo nepopularno naglasiti, prije svega je to priča jedne zaljubljene žene. S druge strane, Sayuri je vrlo realan lik, kao i Chairman, pa tako umjesto klasičnog kraja u kojem su svi živjeli sretno do kraja života imamo kraj u kojem su samo – živjeli. S povremenim trenucima sreće. Kako Chairman u jednom takvom trenutku kaže Sayuri, sreća nije nešto na što imamo pravo. Ne pripada nam. Dogodi se i prođe, a jedino što možemo jest uživati u njoj dok traje. S druge strane, Sayurina nevjerojatna posvećenost ljubavi prema Chairmanu dok ju svi, dobronamjerno ili ne, opominju da gejša nema pravo birati svoju sudbinu, zapravo je bila njen način da ju ipak izabere.

Osim onih o kojima je dosad bilo riječi, Sjećanja jedne gejše donose još puno upečatljivih likova. Od ostalih članica okiye, preko Nobu-sana, Chairmanovog poslovnog partnera koji je i sam zaljubljen u Sayuri, pa sve do Amerikanaca koji se nakon Drugog svjetskog rata pojavljuju kako bi naglasili da nema više povratka na staro. No, unatoč tužnom prikazu amerikaniziranja japanske kulture, uključujući gejše, što Sayuri opisuje kao da se čitav jedan svijet pretvorio u motiv za razglednice koje će Amerikanci poslati doma, vrijeme gejši zapravo nikad i nije postojalo. One su uvijek pripadale nekoj posebnoj dimenziji.

imdb.com

Dimenzija između stvarnosti i iluzije

Ne živeći ni u ropstvu ni u slobodi, gejše su naizgled bile utjelovljenje jedne iluzije. A iza toga se krilo, kako već u životu biva, nešto stvarno. Često i mukotrpno. Na mahove dramatično, poput prizora nekih izdaja među gejšama koje su dovele do kolektivnih uzdaha zaprepaštenja u kinodvorani (sjećanja jedne gledateljice). Sve to dovelo je do nebrojenih nijansi i previranja u samim likovima i njihovim međusobnim odnosima, te do onog nečeg neopisivog, a što se možda ipak može opisati samo u romanima koji zaslužuju status klasika. Taj osjećaj, koji na poseban način rezonira sa životom, Marshall je vješto ”pokupio” od Goldena. Tako je nastao film blizak svakodnevici, a nestvarno lijep. Čaroban soundtrack Johna Williamsa udario je točku na i tom dojmu.

Na koncu, nekako i zamišljamo da najljepša umjetnička djela pripadaju takvoj dimenziji. Pripadale su joj gejše, pripada joj i film Sjećanja jedne gejše.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari