„Snoviđenje svijeta” (W. Herzog): Džungla kao vječna inspiracija

Džungla je omiljeno stanište Wernera Herzoga. To je mjesto radnje njegova dva najpoznatija filma „Fitzcarraldo” i „Aguirre, gnjev Božji”. Džungla je mjesto gdje se čovjek susreće s prirodom u njezinoj najekstravagantnijoj okrutnosti, gdje može testirati svoju hrabrost i tako razumjeti sebe. Džungla je „puna opscenosti”, kaže Herzog u „Teretu snova”, dokumentarcu o snimanju Fitzcarralda. „Ovdje je drveće u bijedi. Ptice su u jadu. Mislim da ne pjevaju, samo vrište od bola.” Zatim pojašnjava: „Nije da to mrzim. Volim to. Jako mi se sviđa.”

Džungla je zatvor

Herzog se ponovo vraća u džunglu u „Snoviđenju svijeta”, svom prvom romanu. Radnja se temelji na opstanku Hirooa Onode, vojnika japanske carske vojske, koji je poslan na otok Lumbado na Filipinama na kraju Drugog svjetskog rata i nastavlja se boriti sljedećih 29 godina, nesvjestan da se njegova zemlja predala.

Donkihotovski lik Onoda s opojnom mješavinom strasti i zablude tako se dobro uklapa u svemir Wernera Herzoga da mi nije jasno zašto je redatelj odlučio ispričati njegovu priču u obliku romana, a ne filma.

Džungla ne poznaje vrijeme. Oni su kao dva otuđena brata i sestre koji nemaju ništa jedno s drugim, koji komuniciraju samo u obliku prezira.

Ispostavlja se da je „Snoviđenje svijeta” još jedna platforma za Herzogovo istraživanje tema: čovjek protiv prirode, tanka linija između snova i stvarnosti, te neumorna potraga za smislom u besmislenom svijetu. Epigraf knjige mogao bi ukratko biti i sažetak Herzogove sklonosti da razriješi razliku između stvarnosti i fikcije. Većina detalja je činjenično točna, ali neki nisu.

Autoru je bilo važno nešto drugo osim točnosti, neka suština za koju je mislio da je sazrio kada se susreo s protagonistom ove priče. Hiroo Onoda čini „Svijet snoviđenja” jedinstvenim, njegovi ludi napori proizašli su iz vrlo specifičnog povijesnog konteksta japanskog militarizma. On nije bio kreativni vizionar, niti je bio ljupki luđak koji je vjerovao da ima poseban odnos s himalajskim Jetijem. On je samo bio jedan od milijuna japanskih građana koji su bili indoktrinirani kultom japanskog cara i veselo išli u rat pod japanskom zastavom.

Onoda i trojica njegovih suputnika postaju priča, ali ne o borbi, nego o preživljavanju. Oni napadaju otočka sela tražeći rižu i bivole radi mesa. Uče kako rastaviti kokosov orah, kako bi došli do njegovog mlijeka i mesa, te kako zapaliti vatru energičnim trljanjem bambusovih stabljika zajedno ispod bambusovih strugotina.

Neprestano su u pokretu kako bi izmakli savezničkim snagama za koje vjeruju da su raspoređene protiv njih. Neprijatelja ima posvuda, ali nijedan nije tako nemilosrdan kao sama džungla, koja je spremna uništiti sve što im je potrebno i što posjeduju. Njihove uniforme, njihovo oružje, njihove zalihe hrane – sve je pogođeno zastrašujućim uništenjem, kao da je sam dah džungle otrovan. „Vlaga nagriza”, piše Herzog. „ Sve trune, troši se, mrvi se.” Njegovi suputnici na kraju bivaju ubijeni u sukobima s filipinskim snagama, ili se predaju.

Kada ga konačno otkriju, Onoda kaže da će se predati samo ako mu njegov zapovjednik naredi da odustane od borbe. „Samo Onoda ostaje nepopravljiva figura iz snova, nedokučiva i smrtonosna magla, glasina, izvještaj” Narednik, sada već stariji čovjek, doveden je na otok Lubang i razrješava ga njegovih dužnosti. Njegov rat je napokon gotov, ali on je ravnodušan. Oficir ga pita: „Poručniče, jeste li dobro?”, a on odgovara: „Gospodine u meni bjesni oluja.”

Približavajući se kraju Herzogovog romana, pitam se ima li ovaj lik ikakvu unutrašnjost. Iako je Herzog poznat kao nihilist, on je i nepopravljivi romantičar, koji vjeruje u ljudsku plemenitost, i pokušaj čovjeka da shvati besmisao koji ga okružuje. Taj element romantičnog u njegovim pričama o preživljavanju u džungli je onaj gdje se svemir svodi na pojedince koji se bore s prirodom i koje ona zauzvrat oblikuje. Herzogovo uvjerenje da se smisao stvara iz besmislene patnje vodi ga na neka zanimljiva metafizička mjesta.

Gdje počinje ono opipljivo, i gdje počinje sjećanje na njih?

Ovaj roman mogli bi usporediti s Robinsonom Crusoeom, protagonistom koji je primio znak od Boga da se treba pokoriti željama svoje obitelji i suzdržati se od života na otvorenom moru. Divlja oluja koja je uništila njegov brod, isplovljava na udaljeni otok s hrpom kanibala. Robinsonov neuspjeh da poštuje Božje zapovijedi dovodi ga u nevolje, ali ga čini empatičnom figurom. Griješiti je ipak ljudski.

Međutim, za razliku od Robinsona, Onoda ostaje vjeran svom bogu-caru od početka do kraja. Njegova vjera je čvrsta, savršena i za objektivnu stvarnost i za unutrašnju slabost, što ga također čini čovjekom, iako jedva slobodnim duhom.

„Zašto, često se pitao, nije li moguće da je njegov beskrajni marš džunglom bio samo iluzija?”

Herzog daje sve od sebe da ga prikaže u romantičnom svjetlu, pokušava uokviriti Onodinu sagu u terminima koji izokreću odnos između stvarnosti i snova. Ipak, ne nalazim ništa romantično ni ohrabrujuće u priči o čovjeku kojemu je ispran mozak kako bi vjerovao da će njegov život dosegnuti svoj plod služeći kao topovsko meso u imperijalnom ratu.

Autor se ne bavi niti jednim od stvarnih razloga zašto je Onoda ostao tako bizarno nepokolebljiv, radije ga vidi kao još jednu osobu zarobljenu u priči snova stvorenoj da opravda apsurdnost svijeta. Ali taj san – pripovijest je stvorena za njega i njegove sunarodnjake, s jezivim posljedicama za Japan i narode koje je nemilosrdno osvojio.

Priča o Hiroou Onodi pokazuje kako Herzogova fascinacija snovima može skrenuti u frojdovsku analizu – da se ponašanje ljudi ne pripisuje uzrocima iz stvarnog svijeta, već su uzroci smješteni na čarobnim mjestima misterijima uma. „Snoviđenje svijeta” dovodi u pitanje njegovu sklonost gledanju cijelog čovječanstva kroz prizmu pojedinca.

U svakoj osobi postoji svjetlo koje je vječno i univerzalno. Pojedinac ima izvanrednu volju za preživljavanjem, i to je razlog zašto Herzog voli džunglu, zbog njezine sposobnosti da nas prikaže u našem najskromnijem i najinspirativnijem obliku. No dok su pojedinci izvanredna stvorenja, ljudi mogu biti poprilično grozni.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.