U slavu neuspjeha – Četiri lekcije iz poniznosti (C. Bradatan): Stvoreni za neuspjeh

Čini se da u našem svijetu ne postoji ništa gore od neuspjeha – bolest, nesreća, čak i urođena glupavost nisu mu ni blizu, no neuspjeh zaslužuje bolje. Ustvari, puno se toga u vezi s njim može slaviti, kaže hvaljeni filozof Costica Bradatan u svojoj novoj knjizi „U slavu neuspjeha – četiri lekcije iz poniznosti”, objavljena u izdanju nakladničke kuće Tim press.

Iako Bradatan kritizira literaturu o samopomoći, „U slavu neuspjeha” zapravo jest neka vrsta knjige o samopomoći. Zagovarajući mračni aspekt filozofskog buđenja, autor postavlja radikalnu poniznost kao i put do istinitijeg pogleda na sebe. Samo nam neuspjeh može pomoći da nadiđemo svoj potrebiti ego i steknemo istinsko razumijevanje. Samo nas neuspjeh može izliječiti od egocentrizma, našu patološku sklonost da sebe stavimo u središte svega i da se umišljamo mnogo važnijima nego što jesmo.

Neuspjeh nudi popravak našim oholim zabludama o značaju i trlja nam nos u prašinu iz koje smo iznikli i kojoj ćemo se neizbježno vratiti, zaključuje autor knjige. Također, definira neuspjeh kao nepovezanost, poremećaj ili nelagodu tijekom naše ustaljene interakcije sa svijetom i drugima, kada nešto prestane postojati ili funkcionirati ili se ne događa onako kako smo očekivali.

Fizički, politički, društveni i biološki aspekt neuspjeha

Bradatan pristupa ovoj temi kroz četiri glavne studije, prošarane različitim narativima, dodatnim primjerima i digresijama. Krećući se kroz koncentrične krugove neuspjeha, počinje s fizičkim – nespretnim, krhkim, neuspješnim tijelima koja su nas iznevjerila. Francuska filozofkinja koja je postala mističarka, Simone Weil, njegov je ključni primjer u knjizi. Weil je bila kronično bolesna i očigledno nespretna, angažirana u nemilosrdnoj borbi protiv svog krhkog tijela, koje je ju na kraju napustilo izgladnjivanjem do smrti.

Mahatma Gandi vođen svojom kompulzivnom potrebom za čistoćom i savršenstvom, služi kao ilustracija depresivnog mehanizma političkog neuspjeha, dok se rumunjski filozof Emil Cioran pojavljuje u poglavlju o društvenom neuspjehu. Cioran se ponosio time što ne radi ništa, svjesno se protiveći ideji društvene produktivnosti i odbijajući privilegirati rad u odnosu na bilo što drugo. Japanski pisac Yukio Mishima, konačno, igra glavnu ulogu u biološkom neuspjehu. Mishima je izvršio samoubojstvo na samurajski način, počinivši harakiri u javnosti. Ipak, unatoč svom pažljivom planiranju, umro je na tragičan način.

Mora se priznati da mnoge Bradatanove analize prikazuju ekstremne primjere, smještene ili na krajnjoj lijevoj ili krajnjoj desnoj strani političkog života. Troje od njih su se otvoreno divili nacistima u nekom trenutku svog života. Oni ne predstavljaju uvjerljive vizije postojanja na ovom svijetu i u suprotnosti su s klasičnom trendom samopomoći, te ni u kojem smislu nam se ne predstavljaju kao uzori. Međutim, oni su uvjerljivi vizionari. Svi su oni svoju životnu filozofiju pretočili u djelo. Weil, Gandhi, Cioran, Mishima prakticirali su poniznost na tako radikalan način da je bila u opasnosti da se ponovno pretvori u svoju suprotnost – oholost.

Društveno nikad nismo ono što mislimo da jesmo, nego ono što drugi misle o nama

Autorov uvjerljiv zagovor za moralnom, egzistencijalnom i duhovnom poniznosti, posebno je uvjerljiv u njegovoj raspravi o gubitnicima, odnosno onima koji društveno propadaju. Način na koji „zajednica konstruira svoje gubitnike i neuspjehe”, piše autor, nikada nije nevin. Pokaži mi kako se nosiš s neuspjehom i znat ću tko si. Jer samo u neuspjehu, „u veličini katastrofe, možete nekoga upoznati”, kaže Cioran.

Ne samo da gubitnici djeluju kao ogledalo koje otkriva naše najveće tjeskobe, oni također ističu naše uspjehe. Gubitnici su dijalektički pandan pobjednicima. Način na koji konstruiramo ideju o gubitniku povezan je s nekim od naših osnovnih psiholoških potreba za razlikovanjem i čistoćom, kao i s našim strahom od zaraze, našom prisilom na isključivanje i našim tjeskobama oko osobne vrijednosti.

Naposljetku, i na sreću, autor nadilazi pesimistične vizije Ciorana jer jasno vjeruje u mogućnost duhovnog napretka nakon što smo dovoljno poniženi neuspjehom. Iznad svega, poniznost mijenja našu perspektivu i proširuje naš referentni okvir. Oblik kozmičke inteligencije, poniznost, ako se ispravno prihvati, može pomladiti, obogatiti i ohrabriti. Može nam pomoći da prekinemo sa zastarjelim obrascima u našim životima i omogućiti nam da živimo autentičnije i smislenije živote.

Stvoreni smo za neuspjeh

Koliko god naši životi bili uspješni, pametni i marljivi, sve nas čeka isti kraj – biološki neuspjeh. Egzistencijalna prijetnja tog neuspjeha s nama je cijelo vrijeme, iako se većina od nas pretvara da je ne vidi da bismo preživjeli u stanju relativnog zadovoljstva. Međutim, naše nas pretvaranje nikada nije spriječilo u tome da krenemo prema našem odredištu; sve brže i brže, baš onako kako Tolstojev Ivan Iljič opisuje taj proces. Ipak, Tolstojev lik tu nije od velike pomoći. Važnije je kako pristupiti velikom neuspjehu, kako se suočiti s njim, prigrliti ga i posjedovati – nešto što jadni Ivan ne uspijeva.

Bolji primjer mogao bi biti Antonius Block Ingmara Bergmana iz filma „Sedmi pečat”. Vitez koji se vratio iz križarskih ratova i upao u krizu vjere. Block se suočava s velikim neuspjehom u liku čovjeka. On ne oklijeva u direktnom obračunu sa Smrću. Ovdje nam Bergman daje najveću životnu lekciju. Svi ćemo završiti neuspjehom, ali to nije najvažnije. Važno je kako ne uspijevamo i što time dobivamo. Tijekom kratkog vremena svoje igre sa Smrću, Antonius Block mora da je iskusio više nego cijeli život; bez te igre on bi badava živio. Na kraju, naravno, gubi, ali postiže ono najvrjednije. On ne samo da pretvara neuspjeh u umjetnost, već uspijeva učiniti umjetnost neuspjeha intimnim dijelom umjetnosti življenja.

Dakle, knjiga „U slavu neuspjeha“ nije puko slavljenje sebe i svega onoga što netko misli i osjeća: umjesto toga, dovodi u pitanje pretpostavku uspjeha na krajnje ciničan, uznemirujući i (moguće) iscjeljujući način: nećete uspjeti i to bi moglo biti to.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.