SQUID GAME: Sjajna ideja zatrpana lošim scenarističkim rješenjima
Obzirom na brzinu širenja i količinu sadržaja koju omogućuju streaming servisi, titula najpopularnije serije na svijetu i nije više neki povijesni zgoditak kao što je nekad bio, pri čemu je posljednja zaista najpopularnija serija bio legendarni „Game of Thrones”. Ipak, u slučaju „Squid Game” koja je trenutna vlasnica te titule postoji nekoliko bitnih čimbenika koji seriju izdvajaju u odnosu na generičnije naslove koji su bili globalni hitovi. Za početak, radi se o korejskoj seriji: iako interes definitivno postoji, nijedna serija iz zemlje nije zabilježila takav uspjeh. Drugo, radi se o iznimno nasilnoj seriji i zaista je čudno da je toliko ekstremna serija zasjela na globalne top liste kojima najčešće vladaju teen serije i naivni fantasyji.
Dječje igre sa smrtnim završetkom
Premisa serije „Squid Game” je zanimljiva: četiristotinjak nesretnika u lošoj financijskoj situaciji igraju dječje igre kako bi osvojili multimilijunsku nagradu (u korejskoj valuti se radi o milijardama). Kvaka je u tome da svi oni potpisuju NDA u kojem pristaju na to da gubitak u igri znači i eliminaciju igrača. U ovom slučaju to ne znači da igrač prestaje igrati – radi se o pravoj eliminaciji, igrač koji je izgubio istog trena biva ubijen. Obzirom na broj igrača, to rezultira cijelom niskom smrti pred kamerama – pucnjevima u glavu, vješanjima, padovima, premlaćivanjima i svim ostalim tipovima smrti koje prosječan gledatelj može zamisliti. Nije uobičajen Netflix program, zar ne?
Cijela priča počiva na kritici podivljalog kapitalizma u južnoj Koreji. Glavni lik je Seong Gi-hun (Lee Jung-jae), vozač i ovisnik o kocki koji je dužan do grla, a preživljava potkradajući staru majku s kojom živi. Rastavljen je, a iz propalog braka ima kćer koja svaki put svjedoči novom nivou očevog propadanja pa joj tako za rođendan poklanja upaljač u obliku pištolja jer je jedino do tog mogao doći izvlačenjem iz automata s igračkama. U svijet Squid Gamea ulazi slučajno igrajući tradicionalnu korejsku dječju igru s uglađenim strancem koji mu ponudi cijelo natjecanje kao izvor zarade.
Kritika kapitalizma koja brzo odlazi kvragu
U prvih nekoliko epizoda ulazak u distopijski svijet smrtonosnih dječjih igara funkcionira zaista sjajno: upoznajemo se s cijelom plejadom likova koji imaju vrlo različite sudbine, ali sve ih povezuje nedostatak novca. Šokirani prvom igrom gdje ih umre gotovo polovica, usuglase se da odlaze s misterioznog otoka gdje se turnir odvija, ali suočeni s realnim svijetom u kojem ponovno nemaju novca odluče založiti vlastiti život kako bi se riješili dugova. Sve se to odvije u prve dvije epizode, ali iako postavljena na vrlo dobre temelje, zahvaljujući očajnim scenarističkim rješenjima, serija vrlo brzo odlazi kvragu.
U analizi serije „Squid Game” prvo će na pamet svima pasti sjajan „Parazit” koji je također kritizirajući kapitalizam prošle godine pomeo Oscare, ali i „Battle Royale”, japanski triler s početka stoljeća koji je inspirirao cijeli žanr video igara u kojima je cilj da preživi samo najbolji pojedinac ili najbolji tim. U oba slučaja se radi o filmovima i teško se ne zapitati bi li i „Squid Game” bolje funkcionirao da je umjesto devet sati bio skraćen u dva (ili u jednu dulju epizodu „Black Mirrora”, drugu veliku Netflixovu seriju na koju podsjeća).
Ovako, preduga serija (iako ima tek devet epizoda) vrlo brzo počinje gubiti konce i pretvarati se u torture porn i gladijatorsku zabavu za publiku, iako paralelno kritizira takav pristup. Pred kraj serija poprima i treći smjer, najlošiji od svih, gdje upada u sapuničaste rasplete nepotrebno analizirajući tko je kome brat i tko zapravo stoji iza cijele ideje igara.
Bespotrebni ekstremi
Umjesto da dublje analizira teške životne sudbine svih vidljivijih likova koji su dovedeni ovdje (kao što je to slučaj s Gi-hunom), njihove životne priče su ovlaš spomenute u dijalozima, a scenaristi se radije bave šokiranjem i odvođenjem radnje u nepotrebne ekstreme umjesto da produbljuju ono s čime su tako sjajno krenuli. Tako će se bilo koja radnja završiti najekstremnijim mogućim ishodom – VIP gosti koji siluju konobare, vojnici koji siluju mrtve igračice prije nego im vade organe, ali i najbazičnije nepotrebne budalaštine gdje glavni lik ulazi u frizerski salon i eto, iz čista mira bira da kosu oboji u jarko crveno. Ta sklonost bespotrebnim šokiranjima (pa i onim najbanalnijim) odvraća pažnju od onog što je serija trebala biti, a to je ispitivanje granica do kojih nemilosrdni kapitalizam dovodi one koje uništava.
“Squid Game”, iako stilsko osvježenje na kreativno inertnom streaming gigantu, problematična je serija kojoj nedostaje jasan smjer kojim bi trebala ići. Obzirom na uspjeh, druga sezona je gotovo pa sigurna, ali pitanje je kako će točno izgledati – kao kritika kapitalizma koju je već prva sezona napustila nakon dvije epizode ili kao prekrvavi akcijski triler u kojem će crvenokosi junak preko stotina leševa skakati iz gumi gumija u Crnog Petra dok otkriva da scenarije igara osmišljava njegov davno umrli otac. Završetak prve sezone, nažalost, ipak sugerira da će serija ići u ovom drugom smjeru.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.