Komentar: Što znači biti glazbenik u Hrvatskoj
Jutro u maloj sobi s pogledom na Zagreb već dugo nije bilo ovako produktivno. Do nas je ovih dana došla informacija kako imamo novu glazbenu nagradu pod imenom Top.HR Music Awards, kao da Porin, Status, Cesarica, Rock&Off i brojne druge, koje mi u ovom trenutku ne padaju na pamet, nisu dovoljne.
Kategorije u kojima će se dodjeljivati Top.HR Music Awards mogu jedino izazvati novi val komentara, iako bi to trebalo biti najtransparentnije do sad. Zašto val komentara? Jer su besmislene i beznačajne jednako kao i sama nagrada i jer ne ocrtavaju realno stanje na sceni – iako brojke govore drugačije. Osim što smo saznali da je riječ o potpunoj novosti na glazbenoj sceni i da RTL kao najveća medijska grupacija stavlja poseban fokus na glazbu, saznali smo još par sitnica koje i nisu tako sitne.
U prosjeku 400 albuma godišnje
HDU nas je podsjetio kako se u Hrvatskoj godišnje objavi oko 400 (pišem brojkom da zvuči ozbiljnije) albuma. Jeste li se upravo primili za naslonjač blago izdrapane fotelje iz doba Juge? Ja jesam. Što prosječni hrvatski glazbeni konzument misli o tome? Koliko imena od tih 400 objavljenih albuma na kraju dospije do etera i do TV ekrana (medija koji ionako sporo, ali sigurno izumiru ako pričamo o modernoj konzumaciji glazbe i novijim generacijama)? Pružaju li se prilike svima jednako i jesu li ih uopće svi zaslužili?
To nema veze s kvalitetom i to ponovno ova nova nagrada potvrđuje. Ljudi najčešće kupuju od albuma ono što im se plasira ili ono za što su čuli, a svidjelo im se. Kaj je s ostalima koji su super, a s kojima vas nitko ne bombardira i za koje ne znate da postoje? Referiram se na prosječnog hrvatskog konzumenta koji ne kopa i ne istražuje Bandcamp/YouTube/Deezer/brojne druge kutke interneta do kasno u noć u potrazi za novom dobrom glazbom i ne odlazi redovito na koncerte. Da ne spominjem to kako se način konzumiranja glazbe mijenja i utječe na prodaju albuma, čak i kod nas gdje streaming servisi nisu još toliko popularni – prema službenim anketama.
Što znači biti glazbenik u Hrvatskoj
Konkretno za ovu vijest saznala sam jutros preko komentara cijenjenog novinara Dubravka Jagatića, a moj tekst potaknule su rasprave ispod posta na njegovoj Facebook stranici. Generalno izbjegavam rasprave na Fejsu, ali rasprave su dobre ako su kvalitetne te bi trebale dovesti do nekog rješenja ili barem prepoznavanja problema. Dodatno me inspirirao jedan komentar Jagatićevog ‘frenda’ pa sam se zapitala znaju li uopće ove velike glazbene face što znači danas biti glazbenik u Hrvatskoj.
Ja nisam glazbenica, ali godine kretanja u underground glazbenim krugovima, ali i onima do kojih sunčeva svjetlost dopire, dale su mi vrlo realnu sliku kako bi moj život izgledao da jesam dijelom scene. Samo površinski ću se dotaknuti problema prosječnog hrvatskog glazbenika, ostalo je mnogo toga nespomenuto, ali pametnome će i ovo biti dovoljno. Ovo je za sve vas bendove i kantautore koji ste tu, koji još uvijek dišete i trudite se i stvarate predivnu glazbu unatoč životnim šamarima. I ja se nadam promjeni kao i vi, i ja se nadam da će stanje na sceni biti bolje. Čak i ako neće, želim da znate da cijenimo vaš trud iako to ne pokazujemo koliko bi i mi sami htjeli.
Danas izdati album ne znači ništa, pa čak ni ako je izdat za neku diskografsku kuću
Mnoga imena sa ‘scene’ su danas gotovi proizvodi koji iza sebe imaju mecene/tim stručnih ljudi/super diskografa koji ih guraju u tzv mainstream. To nije loše, na kraju dana to samo znači da netko radi dobro svoj posao. Na stranu toga zna li itko koliko je teško ili lako doći do stručnog tima ljudi – ako netko poželi, a talentiran je? Ima li taj netko sredstava?
(Teoretska situacija za primjer da bolje shvati onaj koji ne čita između redaka – riječ je o talentiranoj i upornoj osobi, optimistu po prirodi.)
Recimo da živim neki drugi život i da sam glazbenica i recimo da sutra izdam album. On može biti najbolji na svijetu, ali ja sam nonejmer. Sama si radim PR (a imam ubogu mailing listu, tek sam počela, ne znam ništa o tome i ne kužim se u društvene mreže i kako privući lajkove), uz to radim još dva posla, podstanar sam, otplaćujem kredit koji sam digla da si mogu platiti bend*, producenta (dobrog producenta), opremu, snimanje video spotova, izradu vizuala itd. Nitko me neće pustiti na radiju, možda me jednom ugoste pa i zavrte na RTL-ovoj emisiji ako mi je video lijep i ako mi je zvuk pop. Daj bože da i izgledam lijepo iako je teško priuštiti si i odlazak u teretanu uz sve te troškove i sada već tri posla (ako računamo i glazbu) i da sam iz Zagreba, to bi moglo pomoći.
*{A kad smo već kod benda, a live svirke bez benda ne idu – znate li uopće kako je teško jednoj mladoj pjevačici naći dobar bend? To iziskuje kretanje po mnogim ‘no name’ svirkama, ‘važnim’ događanjima, nenasilno infiltriranje u underground glazbene krugove. Netko zna nekog tko je dobar glazbenik, a k tome i barem malo odgovoran i nije preskup. Jebeš pare na kraju, već sam u minusu, samo da je dobar i da ima vremena!! To je proces koji se ne događa preko noći.}
Ako pak želim da me ljudi prepoznaju na pravi način (i ne želim biti dio mainstream scene – sorry svima koji jesu), a ne po tome s kim sam bila i koju polugolu sliku sam izbacila na Instagramu pa usput pjevam (malo karikiram, ali možda i ne), idem na teži put (sad više ne karikiram).
Press kit koji sam sama napravila između dva posla će mi dići tri i pol nezavisna medija, točno takav kakav sam im poslala, jer su zasipani morem drugih pressova i u manjku s dobrim novinarima – JOŠ UVIJEK VOLONTERIMA. Možda dobijem jedan ili dva intervjua negdje ako budem dovoljno naporna i umilnim se urednicima.
Ako tako nastavim kontinuirano uz sviranje preko tjedna po malim klubićima (nisam dovoljno velika da dobijem svirku za vikend) uz publiku od 3+ ljudi (okej možda ih s vremenom bude više od 10 ili 20), a budem stvarno dobra, za tri godine ću možda doći do plaćenog giga u visini hrvatskog minimalca i plaćenih putnih. Trebam tražiti više ako sviram s bendom. Hej, možda me i INmusic uzme da sviram za sok i sendvič pa će tu više ljudi ipak čuti za mene.
(Tri godine kasnije bila sam fakat super, malo sam spavala, ali izdala sam dva albuma. U dugu Bogu i državi ali nema veze, ganjam taj svoj talent, optimizam je i dalje na vrhuncu.)
Jučer sam fino napunila Vintage, sviramo često vani – često s ekonomskom računicom na nuli ili u tankom plusu, ali to je ljubav prema glazbi, sretna sam. Potpisala sam za diskografsku kuću i oni mi sad rade PR. INmusic me doduše nije zvao da sviram, ali možda i bolje. Nastupit ću na Ferragostu dogodine, prošla sam dosta važnijih klubova u Hrvatskoj. Što se tiče etera, još uvijek me puštaju samo na Radio 101. Od TV-a ništa, naravno. Osvojila sam Rock&Off nagradu za najsveikad, ali i dalje mi prodaja albuma ne raste vrtoglavo ili ikako. Dobro je to što sad barem ne moram više raditi dva posla uz svirku, sad radim samo još jedan i otplaćujem onaj kredit s početka. Radim na novom albumu i nadam se da će se publici svidjeti, ali postajem lagano umorna.
(Dvije godina kasnije još uvijek sam super i kontinuirano radim glazbu, uz to nemam vremena za obitelj, privatni život mi je sjeban, ali ne odustajem od svojih snova! Čak sam uspjela naći vremena za odlazak u teretanu.)
Jednom godišnje sviram u punom Vintageu ili Močvari, tijekom godine po lijepom broju manjih klubova po Hrvatskoj, ali najčešće u Zagrebu. Jednom godišnje odemo na tur po Europi, svirala sam prije par velikih imena u Tvornici, platili su me za te gigove pristojnu svotu. Odbila sam svirati na INmusicu za sok i sendvič. Nastupila sam na Exitu i brojnim većim domaćim/regionalnim festivalima, od radija me puštaju samo Radio 101 i druge dvije postaje. TV ponovno ne vrti ništa moje. Imala sam intervju za Večernji, ako više itko čita novine.
(Tri godine kasnije sviram i radim novu glazbu, ali u manjoj mjeri jer od nečeg treba živjeti. Imam druge želje, želim i putovati, valjda i želim obitelj. Treba uložiti u dobar odnos s voljenom osobom, malo tko ima razumijevanja za moje životne ljubavi.)
Upravo sam se vratila s uspješne svjetske turneje, ali domaći mediji me još uvijek ne gotive – pritom ne mislim na nezavisne medije, tih par koji su ostali vjerni i aktivni u moru brojnih kad sam tek počinjala. Na domaćem terenu ništa se nije promijenilo, imam svoju stabilnu bazu fanova i redovite gigove koji su plaćeni iako još uvijek puno ljudi ne zna za mene. Nastavit ću tako dokle mi se bude dalo. Još uvijek radim samo jedan posao uz glazbu i još uvijek otplaćujem onaj kredit s početka.
Svaka sličnost s bilo čijom životnom pričom je slučajna.
Prvo ću vas ostaviti da još malo živite s ovom imaginarnom, ali zapravo ne tako imaginarnom pričom, zatim se vraćamo na problematiku.
Na stranu svega napisanog, zna li itko kroz kakvu kalvariju, uz najbolju volju, prolaze urednici (volonteri u većoj mjeri, ali ni to nije toliko važno, na to smo pristali) glazbenih portala u pokušaju kvalitetnog praćenja svih izdatih albuma i izdanja tijekom godine? Bilo onih pod diskografskom kućom, samoizdatih….Mislim, to nije ničiji problem, osim tih urednika – očito. HDU se poziva na transparentnost kao da smo u politici, 400 albuma koji postoje negdje zapisani – o tom popisu nešto više zna samo nekolicina. Uvidom u listu smo vrlo brzo shvatili da je riječ samo o izdanjima pod diskografskim kućama, jer tu listu kreiraju diskografi, i da je lista nepregledna i nepotpuna dozlaboga.
Ako mislite da 400 izdatih albuma godišnje pod diskografskom kućom u trenutnoj situaciji na domaćoj sceni nije problem, probajte ponovno. Da, to je problem, ali to je samo jedan plankton u oceanu problema vezanih za našu glazbenu scenu. Jer imaginarna i talentirana djevojka iz moje priče je jedna od tih 400, ali prosječan hrvatski konzument glazbe ne zna o njoj ništa.
Zaključak mog komentara jest kratak i jasan – prvo treba srediti stanje na sceni, a onda se mogu uvoditi nove glazbene nagrade! I nemojte pričati da ovom nagradom pomažete glazbenu scenu, samo kopate tu jamu još dublje.
p.s. ne dajte se hrvatski glazbenici (znat ćete na koga mislim)
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
