SuperUho 2019. (1. dan): Kvalitetan lineup i DIY popratni sadržaji

+ 1 festivalski dan koji je zalila kiša, najveći prirodni neprijatelj nezavisne scene.

Prvi dan 6. SuperUha teška se kiša obrušila za vrijeme nastupa punk legende Boba Moulda i umalo ga ubila. Čovjek jednostavno nije htio otići dok mu se oprema nije potpuno smočila. Kada je on flipao off switch, stage se zamračio, a festival su kao headlineri preuzeli šankeri. Iako je nekima to bilo dovoljno, velik broj posjetitelja pobjegao je u potrazi za suhim skloništem. Kako kažu, there was not a dry seat in the house.

Još više nego inače, SuperUho je ove godine organiziran kao festival za probranu, skromnu i neopterećenu ekipu. Lineup je kvalitetan, prema očekivanjima, ali su svi popratni sadržaji vrlo DIY ili, po našem, “snađi se, druže”. Festival su otvorili momci iz Seinea i nastavili tradiciju odličnih dnevnih nastupa u Primoštenu. Njihov bi nastup, koji je sada već stabilan hibrid pjesama sa “Sno sna” i “22”, dobro zvučao i kasnije. No s tom kvalitetom živog organizma koji od prve do zadnje pjesme samouvjereno raste, savršeni su bend za otvaranje festivala. Ima li uopće smisla čuvati najbolje za kraj? Osobito u ovim biblijskim vremenskim uvjetima kad je kraj uvijek blizu.

Foto: Zvonimir Bregeš / facebook.com/pg/SuperUho.Festival

Jednom kad se Seine maknuo od uspješnica s prvog albuma, nisu mu se više vraćali. Krenuli su u zlokobna poigravanja zvukom koja obilježavaju drugi album i poravnali staze Bobu Mouldu, zvijezdi večeri, iako su mu došli više kao kontrapunkt.

Bob je zvijezda večeri, scenski radnik večeri, miss simpatičnosti i the most likely to get hurt prve večeri. Drugi nisu imali šanse. Bob je u Primošten došao sam, bez ljudi koji bi mu nosili kablove ili koji bi ga pratili na bubnjevima, basu ili vokalima. Cijeli je nastup iznio svojom energijom i na svojim pjesama koje su pisane nekoliko desetljeća u sklopu različitih projekata.

Bilo je pjesama iz svake faze, a pretapale su se s lakoćom, jer Bob nije eksperimentalno nastrojen kao Seine ili njegov pokojni suigrač iz Husker Dua. Bob brzo svira, možda čak i prebrzo, što bi objasnilo zašto je ostao bez toliko bubnjara. Ako je tema njegovog opusa borba s tjeskobama, nastup uživo je pobjeda nad njima. Bob ne treba nikog, sva snaga je u njemu. Seine imaju taj yin-yang modus operandi koji dvočlani bend transformira u mašinu za prizivanje potopa i njihove tjeskobe ostaju pod kožom. Bob je jedna velika zraka sunca s lagano zamagljenim naočalama. Zbog njegove predanosti i profesionalnosti, festival je ipak zadržao dostojanstvo koje treba izdržati još dvije noći. Sretno ekipi!