“Svijet koji nije od ovoga svijeta” (W. Szymborska): Radost čitanja

Poezija Wisławe Szymborske došla mi je u prvi put u ruke kao rođendanski poklon prijateljice Karoline, Poljakinje zaljubljene u Hrvatsku. Posljednji dan studentske razmjene u Krakowu dala mi je knjigu poprilično prigodnog naslova „Wystarczy” – „Dovoljno”. Kuferi su mi bili spakirani, ključ sobe predan recepciji studentskog doma, posljednja votka s mojom Nikol u Pijalniji popijena, a teški rastanci isplakani. Sad je preostalo samo pozdraviti se s gradom u kojemu sam živjela i s kojim sam saživjela tih par mjeseci i vratiti se onom drugom, tek malo manje stranom.

Prvo što sam raspakirala i stavila na policu zagrebačke garsonijere bila je kutija sa suvenirima; raznim muzejskim kartama, fotografijama nastalima u Kazimierzu i ispred zgrade jagiellonskog Sveučilišta, a među njima – Szymborska. Zapravo najbolji suvenir na Krakow i sve što me za njega veže. Njegova nenametljiva ljepota prekrivena maglama hladnih poljskih zima savršeno je inkorporirana u svemu što je Szymborska pisala, ali i živjela.

Skoro pa točno četiri godine nakon, u ruke mi je dospjela knjiga „Svijet koji nije od ovoga svijeta”, prva njena zbirka koju imam prilike čitati na hrvatskom zahvaljujući polonistici Đurđici Čilić koja ju je pripremila i prevela. Priznajem da me zbirka oduševila iz vlastitih subjektivnih, sentimentalnih razloga, ali moram naglasiti da bi bilo tako i da sam ju mogla čitati objektivno (u paralelnom svemiru gdje se poezija može tako čitati). A evo i zašto:

Univerzalni, ljudski jezik

Szymborska piše jezikom kojima je svima nama blizak i čitak. Bez pretjerane patetike i prenaglašavanja. Svaka strofa njene poezije umjereno je izvagana te svaki višak izbačen. Tako svaki čitatelj, bez obzira koliko vičan poeziji, može uživati u njenim pjesmama.

Teme pjesama veoma su šarolike, neke svakodnevne, možda i banalne, a neke veoma teške, ponekad mračne. No čak i o teškim pitanjima, piše na jezgrovit i lagan način. Piše o ljubavi, životu i smrti i njihovom smislu, prirodi, ljudskoj duši pa i samom pisanju. Nekima od njih pristupa s puno humora, s lijepom, nepretencioznom duhovitošću, često i ironično. Drugima ozbiljnije, ali uvijek s nekom sebi svojstvenom dovitljivošću. Tako, npr. u pjesmi Pogreb, smrt i pokop kao inače tešku temu obrađuje kroz većinom trivijalne kratke izjave osoba koje mu prisustvuju:

‘tako naglo, tko bi očekivao’

‘živci i pušenje, upozoravao sam ga’

‘tako-tako, hvala’

‘razmotaj to cvijeće’

Prolaznost života i njegova, gotovo cinična slučajnost česte su joj preokupacije. U pjesmi Ništa dvaput piše:

Ništa dvaput se ne zbiva

bude jednom potom mine

rađamo se bez pripreme

a i smrt je bez rutine.

Zanimljivo je i kako mijenja perspektivu lirskog subjekta koji je često njen, a ponekad dolazi iz sasvim neočekivanog kuta i tako ga, čitatelju dosad neotkrivenog, vješto osvjetljuje.

Neke motive voli ponavljati u više pjesama, bez obzira u kojem registru pisala, dok su drugi sasvim začudni i ubačeni u pjesmu toliko nezgrapno da je savršeno. Recimo, po kojoj logici bi pjesma Metafizika trebala započeti stihovima: „Bilo pa prošlo”, a završavati s: „čak i to / da si danas jeo noklice s čvarcima”? Onoj pjesničkoj, razigranoj, radoznaloj, nesavršenoj. Upravo to nesavršenstvo je ono što čitatelja intrigira i veseli. S druge strane, sama Szymborska nikad nije voljela savršenstvo. Možda to najbolje pokazuje pjesma Postoje oni koji:

Postoje oni koji vješto obavljaju život.

U sebi i oko sebe imaju red.

Za sve rješenje i prikladan odgovor.

Odmah znaju tko koga, tko s kim,

čemu, kuda.

Udaraju pečate na jedine istine,

U drobilice ubacuju nepotrebne činjenice,

a nepoznate osobe

u unaprijed određene registratore.

Misle onoliko koliko treba,

ni trenutak duže,

jer nakon tog treba vreba sumnja.

A kada im postojanje da dopuštenje,

napuštaju položaj

kroz pokazani im izlaz.

Katkad im zavidim

– srećom kratkotrajno.

Refleksija koja odgovore ostavlja čitatelju

Razigran i radoznao duh njene poezije sveprisutan je. Svoje pisanje ne doživljava ozbiljnim i krutim što pokazuje ne samo lepršavim načinom pisanja, nego i izričito u stihovima pjesme Mogućnosti:

Više volim komičnost pisanja poezije

od komičnosti njezinog nepisanja.

U toj svojoj skromnosti (unatoč Nobelovoj nagradi!), zazoru od dociranja i sklonosti relativizmu (onom pjesničkom), pjesnikinja ukazuje na određena univerzalna pitanja prisutna u svakom čovjeku, većinom ne nudeći odgovore. Bar ne one jasne i konkretne. Ponekad nam i ubaci koji djelić rješenja zagonetke, no najčešće je na nama čitateljima da se zapitamo i opredijelimo. Ponekad želi da se zapitamo jer ista pitanja postavlja i sebi, ali odgovore ni sama nema. I od toga se ni ne pokušava sakriti. To je neizostavan dio životnog iskustva kao što navodi u pjesmi Bilješka:

Živjeti – jedino tako se može

obrastati lišćem

hvatati dah na pijesku

uzlijetati krilima;

………………………………………

i neprekidno nešto važno

ne znati.

Upravo je ta nesigurnost ono autentično što je iskusio svatko od nas pa se spisateljica ne izdiže iznad čitatelja, niti mu pokušava nametnuti neke zadane istine čak ni u području u kojemu je vrsna, kao što vidimo u posljednjoj strofi pjesme Neki vole poeziju:

Poeziju-

ali što je ta poezija.

Nemali je broj nesigurnih odgovora

na to pitanje već dan.

A ja ne znam i ne znam i držim se toga

kao spasonosnog rukohvata.

Ljubav kao jedini odgovor koji je konačan

Od svih emocija koje Szymborska tako dobro prenosi čitatelju u svim svojim zbirkama, možda je ipak najčešća ljubav. Ljubavnici koji sanjaju da se rastaju, bivši ljubavnici čiji ljudi više međusobno ne umiju razgovarati, ljubavnici koju si umrli od ljubavi i oni koju nisu (jer non omnis moriar od ljubavi), djevojačka zaljubljenost, čuđenje onih koji ne znaju za sretnu ljubav na postojanje iste, (ne)važnost prve ljubavi… Ne vjerujem da je slučajno za prvu pjesmu u zbirci Čilić izabrala baš pjesmu Zaljubljeni. Od svih univerzalnih osjećaja koje Szymborska istražuje i kojima se u svojim zbirkama posvećuje, zbilja ne čudi da se više nego ostalima posvećuje onom najuniverzalnijem:

UZ VINO

Pogledao me, dodao mi ljepotu,

a ja sam je prihvatila kao svoju.

Sretna, progutala sam zvijezdu.

Dopustila sam da budem izmišljena

U skladu sa slikom

U njegovim očima. Plešem, plešem

U lepetu neočekivanih krila.

……………………………………………….

Smijem se, naginjem glavu

Pažljivo, kao da provjeravam

izum. Plešem, plešem

u začuđenoj koži, u zagrljaju,

koji me stvara.

Eva od rebra, Venera iz pjene,

Minerva iz Jupiterove glave

Bile stvarnije od mene.

Kad me on gleda

Tražim svoj odraz

Na zidu. I vidim samo

Čavlić, s kojeg je skinuta slika.

Umjesto kraja – kraj i početak

Kao i Szymborska u svojoj prvoj objavljenoj pjesmi, tražim riječ, dovoljno snažnu kojom bi opisala koliko je ona u svom stvaralaštvu bila snažna, ali je ne nalazim. Zato najbolje da zaključim riječima Đurđice Čilić koja u pogovoru zbirke vrlo lijepo sumira ono što, sigurna sam, osjećaju svi koji su čitali stihove Szymborske : „Iako je o smrti pisala ‘bez pretjerivanja’, a tako je u smrt i odšetala, reakcije na taj događaj svjedoče da Szymborska spada u onaj malobrojni krug ljudi za čiji odlazak opravdano kažemo da je za sobom ostavio neispunjivu pustoš. Ono međutim što je Wisława Szymborska za života stvorila, poetska je optika koja će one što za njom posegnu potaknuti da drukčije gledaju svaki kraj i početak, a napose ono između.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.