„The Banshees of Inisherin”: Osamljenost jednog prijateljstva
‘Mislite li da je Boga briga za minijaturne magarce, Colm?’, zapita svećenik Colma Dohertyja, stanovnika samotnog otoka Inisherina, smještenog odmah kod Irske, brodom bliskog nešto više od pola sata.
‘Bojim se da nije’, odgovara Colm, ‘i bojim se da je tada sve pošlo po krivu’.
Kao što je Martin McDonagh u svojim prethodnim filmovima („In Bruges”, „Three Billboards Outside Ebbing, Missouri”, „Seven Psychopaths”, „Six Shooter”) pokazao koliko voli apsurd, komediju, ali sve dovoljno dobro i nenametljivo zamotano u čvrst dramski komad, od slične se formule nije odvajao u sada već poprilično nagrađivanom „The Banshees of Inisherin” (kod nas prevedeno „Duhovi otoka”).
Štoviše, McDonagh, sin Iraca rođen u Londonu, odao je počast folkloru, društvu, vremenu, običajima, govoru – reklo bi se – irskom načinu života i smjestio ga u dvadesete godine 20. stoljeća. To vrijeme odmah može biti asocijacija i za događanja koja su početkom dvadesetih potresala današnju Republiku Irsku – potresala ju doslovno jer je od 28. srpnja 1922. do 24. svibnja 1923. bjesnio Irski građanski rat između pobornika Slobodne države Irske te onih radikalnijih irskih nacionalista predvođenih IRA-om.
Rat i mir
Irci su tada međusobno zaratili zbog Anglo-irskog sporazuma, uništavajući se iznutra gotovo cijelu godinu. Rezime je bio više tisuća mrtvih, tko zna koliko točno ranjenih. Bila je to tragedija jedne male, ponosne i svijetu poznate zemlje.
Rat se u „The Banshees of Inisherin” gotovo i ne spominje, osim usputno i s dva kadra u kojima se čuju bombe u daljini. A ta daljina nije toliko ‘daleka’ ako se nalazite preko puta ‘kopna’, točnije na otoku Inisherinu na kojem bez previše briga živi stotinjak stanovnika u svojim kamenim kućama, s jednim pubom u koji se odlazi popiti pokoja pinta te naravno crkvom, kao ultimativnim mjestom za boravak nedjeljom prijepodne.
Pádraic Súilleabháin (Colin Farrell) jednog je dana otišao po svog najboljeg prijatelja, na početku spomenutog Colma Dohertyja (Brendan Gleeson), kako bi, kao što to svakodnevno i rade, otišli zajedno na pintu-dvije prije ručka.
Bio je to uobičajeni životni tempo, doznajemo to u prvih deset minuta filma, njih dvojice i nitko si nije mogao zamisliti vidjeti jednog bez drugoga, iako će mnogi kasnije priznati da na prvu nisu bili spojiv par. Bačeni smo u središte njihovog prekida prijateljstva s obzirom da Colm više ne želi biti prijatelj, a kamoli najbolji, s priglupim, ali dobroćudnim stočarom Pádraicom.
Dijalozi s litice
Razloge za prekid prijateljstva nitko ne dokučuje, Pádraic najmanje, a u međuvremenu traži ‘zamjenu’ za prijatelja u Dominicu (Barry Keoghan), koji je i za njega intelektualno još jednu razinu niže. Kada se Pádraic vrati kući, uz minijaturnog magarca, nekoliko konja i krava, u dnevnoj sobi ga najčešće dočeka sestra Siobhán (Kerry Condon), mozak njihove male obitelji, ali moglo bi se i reći, glas razuma cijele zajednice.
Siobhán je sakrivena intelektualka, jedna od rijetkih ljubiteljica književnosti i umjetnosti na Inisherinu u kojoj tinja nada da će postati bolje, optimističnije i veselije, ali samo ako se makne s tog prokletog, malog, zelenog i bajkovitog otoka.
Njihovi odnosi i razgovori, ponajprije između spomenutih četvero likova, prožeti su manje sarkazmom i ironijom, a više odlučnošću i izravnošću, gdje jedan nimalo ne štedi drugoga u kazivanju što ga ide. Stvara se problem da onoga drugoga često nije briga što drugi govori, već će ići po svome bez obzira na posljedice. Povremeno obično životni i intimni, a s druge strane apsurdni, vrhunsko konstruirani dijalozi daju nam brz uvid u osobnost svakog lika koji se kreće magičnim otokom.
Samoća je jedan od glavnih pokretača filma, bila ona unutarnja ili vanjska, protagonisti je isplovljavaju na svoj način, razgovorom ili šutnjom, tražeći mjesto za sebe u maloj zajednici u kojoj bi svi o svima trebali znati (i žele znati) sve. Njihova lutanja otokom i duge šetnje iz ničega u ništa daju im vremena da razmišljaju, za one koji to rade, a previše razmišljanja dovodi do realnog sagledavanja stvarnosti i propitkivanja života, što bi on trebao biti te kakav život ustvari vode.
Fantastična četvorka
Karakterima dojmljiv film doveden je do vrhunca atmosferom i glazbom. Inisherin je fiktivni otok (iako preko puta Galwayja postoji nekoliko otoka sa sličnim imenima), koji uz originalnu instrumentalnu glazbu Cartera Burwella te prekrasne široke i srednje planove, postaje mitsko irsko mjesto u kojem je vrijeme stalo.
Domaće životinje koje služe za prijevoz, uvijek prisutni galebovi u letu, zeleni krajolik s ucrtanim kamenitim parcelama, oblaci kroz koje se probija sramežljivo sunce i vjetar u tamnim i samotnim noćima, lajtmotiv je koji daje filmu neki drugi život – život koji je kamera Bena Davisa dočarala kao trećeg glavnog lika.
Borba za prijateljstvo koju predvodi Pádraic, dok se iz nje radikalno-šutljivo povlači Colm pokretač je za nekoliko događaja koji će protresti Inisherin, otok spreman za drugačiji rat nego što se vodi nekoliko milja preko vode. Farrell je odigrao jednu iznimnu ulogu u kojoj suosjećate s njegovim Pádraicom u svakoj sceni, bilo da se nalazi u trijeznom ili pijanom stanju, bilo da samo uživa u društvu svoje magarice Jenny ili tijekom objeda sa Siobhán.
Iz svog lika izvukao je dobrotu, ali i poneku (ne)opravdanu eksplozivnost, uz držanje i manjak obrazovanja karakterističan za irskog veseljaka sa samotnog područja. Ruku pod ruku Farrella prati Gleeson, ne dajući mu prostora da predahne, barem u onom glumačkom smislu, jer on je pak imao dijametralno suprotni zadatak u obliku violinista i životnim kontemplacijama obuzetog Colma.
Tinjajuća ambicija ili vječna nedovršenost
Odmah iza njih, ponajviše zbog sporednih uloga i manje pojavljivanja, stoje Kerry Condon i Barry Keoghan. Dok prvonavedena igra dominantu rolu u kojoj je svima jasno da joj nije mjesto na Inisherinu, drugi se nalazi u bezizlaznoj situaciji sa samohranim ocem policajcem koji ga od djetinjstva fizički i seksualno maltretira. Tu je još raznolika paleta likova koji se pojave te u nekoliko minuta odvuku vašu pažnju, čineći vam tihi obračun na Inisherinu još privlačnijim i osobnijim.
Možda se u svemu tome lako i pronaći, jer ne bismo dali ruku u vatru da nismo godinama gledali pokušaje hrvatskih filmaša kako pokušavaju snimiti ovakav film, ali rijetko tko je do uspješnog rezultata i došao. McDonaghova formula crne komedije, koja ispod površine nadasve progovara o teškim društvenim temama, vuče koherentan scenarij koji nije podložan velikim tragedijama ni odlaženjem u karikaturu kako bi se pošto poto zabavilo ili šokiralo gledatelja.
Postoje osobne tragedije unutar minijaturnih zajednica koje su prenijete kroz upoznavanje likova i naše zbližavanje s njima pomoću izvanrednih nastupa glumaca. Emocije se u filmu pretapaju iz scene u scenu, ne dajući nam da izađemo iz njihovih života, čineći se da ćemo zajedno sa svima ostati zarobljeni na Inisherinu, na kraju ne znajući želimo li što prije otići ili zauvijek ostati. Jer svi znamo kada je sve pošlo po krivu, iako se još jučer sve činilo dobrim.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.