TOP 5: Hans Zimmer – Tajna zvijezda filmova
Slika, odnosno film odvodi nas u neke nove svjetove, to je dobro znana činjenica. Ako te predivne slike spojimo s još boljom glazbom onda je to doista putovanje kojeg ćemo se uvijek rado prisjećati. Upravo to njemačkom skladatelju Hansu Zimmer uspješno polazi za rukom već pune 44 godine.
Od „Gladijatora”, „Kralja lavova”, „Pirata s Kariba”, „Sherlocka Homesa”, „Interstellara”, „Hanibala” i mnogih drugih filmova – moramo priznati kako za neka od najljepših “putovanja” veliku zahvalu dugujemo upravo ovom skladatelju.
Glazba koja nikada ne staje
Hans Zimmer rođen je 12. rujna 1957.g. u Frankfurtu na Majni. Još kao dijete svirao je klavir, no kako je sam više puta istaknuo na raznim intervjuima, to ga nije previše zanimalo jer mu se nije sviđala formalnost takvoga učenja. Ističe kako je samouk, a kako kaže – glazbu je oduvijek čuo u svojoj glavi.
Kao prekretnicu u svom životu, ističe inspiraciju koju je pronašao u velikom Enniju Morriconeu. Kao dijete Zimmer nije posjedovao televizor u kući jer su njegovi bili stroga uvjerenja kako je to demon modernoga doba. Ipak, njegovali su njegovu ljubav prema glazbi. Stoga, kada je u kinu pogledao „Bilo jednom na divljem zapadu” – zaljubio se u glazbu ranije spomenutog Morriconea i njegove povezanosti s Bachom. U tom trenu, Zimmer je otkrio filmsku glazbu te shvatio što želi raditi u životu.
U glazbeni svijet počeo se probijati s različitim bendovima od kojih se možda najviše ističu „Krakatoa” i „Buggles”, a ako pomno pogledate spot pjesme Video kill the radio star – možda na trenutak uspijete primijetiti i Zimmera kako svira sintesajzer.
Pisanje “stupidne” glazbe
Zimmer je u filmski svijet uplovio s poznatim skladateljem Stanleyjem Myersom, a u zajedničko otvorenom studiju Lilly – Yardu miješali su orkestralni zvuk s onim elektroničkim – što je i danas jedno od glavnih obilježja Zimmerove glazbe.
Ono što me se jako dojmilo je jednostavnost u skladbama za koju osobno vjerujem kako je ključna za zarazne melodije koje pjevušimo i danima nakon gledanja filma. Zimmer je jednom prilikom kazao kako piše “stupidno” jednostavnu glazbu za koju i ne treba puno truda kako bi se odsvirala. Važno je da ta glazba i zvuk raznih tonova tvori osobnost lika – možda kao najbolji primjer možemo izdvojiti „Batmana”.
Zimmeru je trebala puna godina kako bi završio glazbu za Nolanov film „Vitez tame: Povratak”. U ovom primjeru možemo čuti kako Zimmer doista nikada ne odvaja violinu od sintesajzera, kako je i sam istaknuo. Predivna ispomješanost klasične i elektronske glazbe daju mračnu stranu cijelom filmu te električnim čelom predivno opisuju mračnu stranu Jokera koji se izvrsno stopio sa samom glumom Heatha Ledgera.
Atipičnim skladanjem do savršene glazbe
Zimmer je, osim spajanja elektronike i klasike, poznat i po atipičnom sviranju instrumenata što se može čuti u određenim soundtrackovima koje radi, stoga sam za vas odlučila izdvojiti prema vlastitom mišljenju pet najboljih Zimmerovih djela. Batman nažalost nije na toj listi, ali nadam se da ću vas odvesti na predivno putovanje i oživiti sjećanja na pojedine filmove.
1. „Gladijator“ (2000.)
Mislim da o ovom djelu redatelja Ridleya Scotta ne trebam davati nikakav poseban uvod. Film koji je nagrađen s pet Oscara, između njih s onim za najboljeg glavnog glumca (Russell Crowe) i najbolji film, Zimmera je podigao u svjetsku slavu. Razlog zašto sam baš Gladijatora stavila na prvo mjesto je vrlo jednostavan, a radi se o ranije spomenutom “putovanju”. Zimmer nas odvodi u neko davno zaboravljeno vrijeme. Fascinantno mi je kako njegova glazba savršeno odgovara svakom liku, pa tako i u ovom slučaju rimskom generalu Maximus Decimus Meridius (Russell Crowe).
2. „Početak” (2010.)
Fascinantno mi je kako cijeli film u pozadini ima neku vrstu glazbe. Upravo za njega je korištena glazbena tehnika „Mickey Mousing”, a radi se o glazbi koja prati cijelu radnju filma. Kroz film se provlači pjesma od legendarne francuske pjevačice Edith Piaf, Non, Je Ne Regrette Rien, koju je i sam Zimmer koristio za inspiraciju te ju promijenio do neprepoznatljivosti.
Kao što sam ranije navela, Zimmerov glazbeni izričaj je specifičan jer klasične instrumente koristi na neklasičan način, odnosno koristi se atipičnim sviranjem. Takvim stvaranjem i spajanjem elektronike s klasičnom glazbom Zimmer je najbolje dočarao Nolanov svijet i prebacivanje u različite realnosti.
3. „Kralj lavova“ (1994.)
Ovaj Disneyev spektakl zasigurno većinu vas odvodi, baš kao i mene, u prekrasne dječje uspomene. Iskreno, uvijek se sjetim trenutka kada Mufasa umire i ponekad nisam spremna to ponovno gledati.
Ovaj dječji animirani crtić je Zimmeru donio prvog Oscara za najbolju filmsku glazbu. Ovoga puta radi se o spoju klasičnog orkestra i afričke zborske glazbe koja se savršeno utkala u sam film i uz ostatak glazbe koji su napisali Sir Elton John i Tim Rice.
4. „Pirati s Kariba, Mrtvačeva škrinja“ (2006.)
Osmišljavajući glazbu za prvi dio „Pirata s Kariba: Prokletstvo Crnog bisera”, Zimmer je surađivao s Klausom Badeltom. Spomenuti duo složio je zanimljive i uzbudljive note koje izvrsno dočaravaju i samu osobnost kapetana Jacka Sparrowa. Na drugome i trećem nastavku spomenutih filmova, Zimmer je glazbu radio sam i odveo nas u mračne tajne pirata s Kariba.
5. „Sherlock Holmes“ (2009.)
Za razliku od ostalih spomenutih skladbi, Zimmer je redatelju Guy Ritchieju ovaj uradak opisao kao zvuk The Poguesa koji se pridružuje rumunjskom orkestru. Jeste li se zapitali kakav je to zvuk?
Sjetite se same uloge pomalo raspuštenog, ali uvijek dosjetljivog Sherlocka kojega je u ovome filmu ovjekovječio Robert Downey Jr. Uz puno manje instrumenata i manji orkestar nego što smo to do sada navikli čuti u Zimmerovim djelima, moramo priznati da je i ovoga puta glazbom uspješno opisao glavnog protagonistu.
Što je film bez glazbe?
Otkrit ću vam nešto, na ovu listu nisam uvrstila svoje najdraže Zimmerovo djelo. Spomenut ću samo da se radi o filmu o Formuli 1. Kao veliki fan, priznajem na zadnjoj sceni filma „Utrka života” dok se formule dvaju rivala Laude i Hunta uzdižu jedna pored druge, pustila sam suzu i počela pljeskati.
Zbog toga moram izdvojiti Zimmerovu skladbu Lost but Won. Skladba je predivno opisala rivalstvo, ali i divljenje koje na kraju filma i sam Lauda priznaje prema Jamesu Huntu. Uz ove spomenute skladbe tu su naravno i soundtrackovi za „Da Vincijev kod”, „Blade Runner 2049”, „Dunkirk”, „Interstellar”, „Krug” i brojne druge.
Dokaz da glazba ponekad može popraviti cijeli film i njegov doživljaj događa se u filmu „Da Vincijev kod”. Film sam po sebi nije dobio pretjerano dobre kritike, dok je Zimmerov soundtrack za isti redovito uvrštavan u jedne od najboljih. To doista dokazuje da je film kao pomična slika izvrsna stvar, ali ako ju spojimo s glazbom skladatelja kao što je to Hans Zimmer ono postaje dobitna kombinacija.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.