Tsundoku: Univerzalna riječ za kupljene, a nepročitane knjige
Mnogo knjiga, a tako malo vremena za njihovo iščitavanje. Zar ne? Knjige kupujemo u znatnim količinama, no koliko od kupljenog uistinu i pročitamo? I pitanje je hoćemo li to uopće ikada pročitati. Takva konzumacija nije prisutna samo u knjižarama, već i na online portalima za kupnju knjiga kao što je megapopularan Amazon. Kupujemo jednim klikom miša online kao što kupujemo karticama i gotovinom u knjižarama, a onda knjigu „ostavimo na noćnome ormariću“ da ondje noći i sakuplja prašinu danima.
Inteligentni Japanci izmislili su univerzalnu riječ za ovaj problem, popularnu i na poznatoj platformi Goodreads koja ondje ima i svoju grupu podrške, takozvanu support group. Tu riječ nazvali su Tsundoku, koja bi u slobodnome prijevodu označavala nagomilavanje knjiga koje se nikad neće konzumirati, točnije pročitati. Japanski jezikoslovac s Cornell Universityja Sahoko Ichikawa riječ je raščlanio na dva dijela – tsunde koja označava slaganje stvari te oku koja znači živjeti neko vrijeme. Riječ Tsundoku nastala je još u 19. stoljeću kao igra riječima. Tijekom stoljeća riječ oku zamijenjena je s riječi doku koja u prijevodu znači čitanje, no zbog lakšeg izgovaranja pojam je do dana današnjeg ostao tsundoku.
Osjećaj krivnje zbog prisutnosti fenomena
Na Goodreadsu mnogi suosjećaju s ovim problemom današnjice na takozvanom Book Buying Addicts Anonymusu aludirajući tako na financijske i psihološke posljedice ovog fenomena. Ondje možemo pročitati mnogo ispovijesti i priča ljudi o ovome problemu pa zaključujemo da nepročitane knjige simboliziraju gotovo beznačajne rashode prilikom nihove online ili fizičke kupnje, a online bibliofili u stanju su priznati osjećaje krivnje zbog toga, a poneki čak i sakrivati kupljeno od svoje obitelji. Neki žive s troje djece i velikom obitelji pa kupljene knjige samo skriveno „ušuljaju“ u kuću ili stan da ih nitko ne vidi samo kako ne bi nanovo slušali rečenicu “Kupuješ previše knjiga! Gdje ćeš ih sve držati?” A neki osjećaj krivnje povezuju s time što određenu omanju svotu novca, koju ostave po strani na takozvanom Paypalu u svrhu uštede, u konačnici potroše na kniižnoj aukciji na eBayu na knjige koje, na kraju, ne pročitaju.
Drugi pak ovaj osjećaj krivnje, izazvan tim problemom, racionaliziraju objašnjavajući da to što ljudi čine nikoga neće teško fizički ozlijediti niti se radi o ilegalnom procesu. Jedni kazuju da svatko od nas ima neku ‘stvar’ u životu kojoj se nesvjesno prepušta. Nadalje, čini se da se mnogi Amerikanci slažu s činjenicom da je čitanje psiholoških knjiga vrijedno truda i čitanja. Prema istraživanju Pew Research Reporta o čitalačkim navikama, 73 posto Amerikanaca je u prošloj godini pročitalo barem jednu knjigu, a srednji prosjek iznosi čak četiri knjige po godini. Iz toga prosjeka, dvije trećine ispitanika konzumira čitanje tiskanih knjiga, njih 28 posto koristi e-knjige, a 14 posto sluša satove književnosti.
Skupljanje knjiga kao ovisnost i nužnost
Sama prisutnost tiskanih knjiga može izazvati ugodne ili bolne osjećaje nostalgije te čežnje za katarzom prilikom njihova čitanja. Bojanke su, na primjer, u velikoj mjeri odgovorne za nedavni porast prodaje psiholoških knjiga u SAD-u i Velikoj Britaniji. To što ne uspijevamo pronaći vremena za čitati ih povećava našu želju za njihovom što većom kupnjom. Britanska spisateljica fikcije Jeanette Winterson zaključuje slijedeće – „Skupljanje knjiga ujedno je i opsesija i znatna preokupacija, bolest i ovisnost, oduševljenost, apsurd i sudbina. To nije hobi. Oni koji to čine moraju to činiti.“
Ovo je poprilično zanimljiv društveni fenomen u svijetu, a podrobnije istraživanje o njemu pun je pogodak za sve one koji se muče s problemom skupljanja knjiga koje nikada neće pročitati, ali i za svakoga tko se odluči pročitati ovaj zanimljivi članak izvorno objavljen na portalu BBC-a.
