U moru smrtnih grijeha (“Human, space, time and human”, Kim Ki-Duk)

U svega nekoliko mjeseci od pada Weinsteina, #metoo pokret ojačao je i proširio se van granica Amerike na čitav svijet. Jedan od filmaša optuženih za fizičko i seksualno zlostavljanje, neposredno pred Berlinski filmski festival postao je južno korejski redatelj Kim Ki Duk. Optužba za fizički napad i pokušaj prisile na seksualnu aktivnost na filmu, koja se prethodno nije nalazila u scenariju, upućena je od strane anonimne glumice koja je izvorno trebala tumačiti glavnu ulogu u filmu Morebius iz 2013.

Mada su optužbe za seksualno zlostavljanje odbačene zbog nedostatka dokaza, a redatelj je platio kaznu za fizički napad, čitava kontroverza nije ni najmanje išla u prilog njegovom najnovijem radu Human, Space, Time and Human. Svojevrsni tematski nasljednik filma Spring, Summer, Automn, Winter… Spring again, najnoviji Ki Dukov rad donosi pregled ljudske prirode kroz nekoliko specifičnih prostorno/vremenskih segmenata.

Uzdizanje

U uvodnom segmentu “Ljudi” prezentira nam se stari vojni brod koji plovi beskrajnim morskim plavetnilom. Među šarolikom putnicima broda nalaze se guverner i njegov sin, mafijaši, sitni kockari, prostitutke, mladići, misteriozni starac te dva mlada para, od kojih je jedan svježe vjenčan. Raznolikost donosi mnoštvo problema pa na brodu kreću blagi verbalni i fizički sukobi koji preko noći eskaliraju u apsurdno morbidnu igru grijeha. Narednog jutra, brod se uzdiže s morske površine te nastavlja spokojno ploviti nebom. Posada mora pronaći način kako preživjeti svoju plovidbu nebeskim plavetnilom.

Gledatelji koji su pomislili da je Human, space, time and human Ki Dukova vizija filma Battle Royale u prostorno/vremenskoj distorziji viđenoj u Cube²: Hypercube, mogli bi se razočarati. Da, film prati klasičnu „king of the hill“ strukturu gdje samo odabrani mogu preživjeti i, da, prostorno/vremenski otklon od realnosti u filmu postoji. Ipak logika na koju smo navikli vidjeti u survival hororima i akcijskim filmovima ovdje je u potpunosti isključena jer svi karakteri pate od pomanjkanja racionalnosti. S druge strane, poetika prostora i vremena svedena je na prosto uzdizanje broda te ubrzan protok vremena koji služi za razvoj biljnog života na brodu.

Propitivanje

U filmu je teško pronaći onu jednu osobu za koju bi se gledatelj opredijelio kao za posljednjeg preživjelog jer su svi Ki Dukovi likovi negdje u svojoj dubini iracionalna bića vođena trenutnim požudama. Njihova prevrtljiva prirode, impulzivnost i nedorečenost doimaju se kao vulgarna igra i šok vrijednosti kojoj redatelj pribjegava. Granica tolerancije gledatelja tako se miče iz jednog segmenta u drugi sa sve većom količinom nasilja. Počevši sa seksualnim zlostavljanjem na početku, daljim prikazima torture i mutilacije, film odlazi u krajnosti kanibalizma te incesta.

Tako, recimo, dok se brod još uvijek nalazi na morskoj površini, skupina mladića i sitnih lopova, bez ikakvih apriornih potreba ili iskaza zle prirode, počinje sa seksualnim zlostavljanjem na brodu. U jednom kasnijem trenutku filma opet gledamo dvoje karaktera, koji van svake pameti, kreću razmatrati kanibalizam pri kojem bi onom drugom oduzeli život dok se na brodu još uvijek nalazi više nego dovoljno mesa kojim bi se mogli hraniti.

Preporod

Jedina bar malo „racionalna“ linija koju film posjeduje prati protagonistkinju Evu koja nakon silovanja prolazi kroz unutarnju borbu sa sobom i zlim sjemenom koje u njoj izrasta. Njena priča, istovremeno noseći filozofsku i religijsku konotaciju, osmišljena je tako da nas vodi kroz niz dilema od samoubojstva, ubojstva drugog, ubojstva bližnjeg, abortusa do čedomorstva. Ki Duk kroz Evu kanalizira posljednje jecaje pozitivne ljudske prirode, postavljajući misterioznog starca kao njenog pomagača te lik Adama kao njeno ultimativno iskušenje.

Pročišćenje

Human, space, time and human ima za cilj preispitati ljudskost nudeći nam istovremeno naivnu i groteskno pesimističnu viziju svijeta. Kim Ki Duk tvrdi da je stvorio ovaj rad kako bi prestao mrziti ljude. Njegovo ljubavno mizantropsko pismo, zahtjeva mnogo pozornosti i promišljanja kako bi se došlo do zaključka da nije lišeno nekog dubljeg značenja. Nastao u doba #metoo kampanje i gledateljstva koje želi instant poruku i zadovoljstvo bez pretjeranog analiziranja, ovako eksplicitan i nasiljem ispunjen film, osuđen je na sigurnu komercijalnu propast.

Ispod slojeva poetsko/filozofske torture i iracionalnosti koja nam se servira, nalazi se veoma jednostavan film o prirodi koja promatra čovjeka u njegovom svakodnevnom djelovanju. Svi ratovi, korumpirani političari, utjecaj mafijaškog podzemlja su tu, oko nas, pokazuje nam redatelj, a ipak se na njih ne osvrćemo. S druge strane gađenje prema fiktivnom zlu, viđenom na filmu dolazi nam u potpunosti prirodno. Baviti se pitanjima koja nas ne uče boljem življenju, uživanje u površnim stvarima te lakomisleno podržavanje raznih pokreta i revolucija, kako i sam film pokazuje, sastavni su dio ljudske prirode.